Ljeto koje nikada ne prestaje moje je viđenje raja jer da sam negdje u tropskim krajevima (danas se često govori „u tropima“, no u hrvatskome jeziku tropi su stilske figure, a o njima nećemo iako sam nosim jedan „tropski“ nadimak – Hiperbola), ništa ne bih radio. Kupio bih sombrero za popodnevno ubijanje oka i stalno visio po plaži. Nažalost, život kulturnoga pregaoca (tako me nazvala jedna predstavljačica valjda me zamislivši kako predajem u pregači) omogućuje zasad tek tromjesečno kupanje između posala isprekidano stalnim zivkanjima na različita zbivanja te molbe da se nešto isprdokleči ili zaškraba jerbo „šta je tebi pogledat ovih 400 strana u tri popodneva i to malo popravit“. Kako uistinu izgleda znanstveno istraživanje, prikazat ću vam na još jednom primjeru koji spada u poznatu rubriku „Sve o mojoj majci“. Moja me mati Bračka, naime, svako ljeto pošto-poto hoće povezati s jednom te istom djevojkom koju poznajem od ranoga djetinjstva, ali do dana današnjega nisam uspio zapamtiti ni kakav joj je glas jer malo govori. (Otac mi je, čovjek od iskustva, koji je inače za majkom trčao 11 godina i kaže da mu je od toga, a ne od vode, kako mu je prišio Zamaškarani vjesnik, otišlo koljeno na tu moju primjedbu odvratio kako ću takve osobine jednom, kad odrastem, naravno, početi cijeniti.) Kad se napokon pružila zgoda da budem negdje u blizini dotične, pokušah joj se u općoj gužvi javiti hvatanjem za ručni zglob kako bih je upozorio na vlastitu prisutnost. I tada počinje opit (da ne rečem eksperiment, a i je, bilo se malo pod gasom, ne pod eurodizelom, nego ekstradjevičanskim plavcem)! Na lagani dodir, majčino se po-izbor-djevojče odrazilo barem metar i pol u zrak, što je iznadprosječno i za igrača u NBA-u. Da bih se uvjerio kako nije riječ o slučajnosti (znanstvene se teorije moraju mnogo puta provjeriti), opit ponovih i odraz ostane isti… I tako nekoliko puta u pravilnim razmacima od po desetak minuta. E, moj Julio, a u nas centri od 210 kad skoče imaju 196… Mati, dakako, nije bila zadovoljna mojim opitom, a ćaćko se smijao. „Marine, ćaćko, vaki san odraz zadnji put vidio u one tvoje rodice na Brestici prije 20 godina kad bi skočila s ceste na kamen kad bi prošlo auto kod Vukova klanca. Samo ova skače čisto u zrak, a rodica je skakala ustranu.“ „Ko će te takva?“, majka će Bračka. „Kako si me odgojila, takva si me i dobila!“, s nokta ću uz blago saginjanje glave jer mati kaciolu baca točnije nego Sandra Perković (Stavlja li se i uz njezino prezime Thompson?) disk.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Nakon navedenoga opita valjalo je meni i predstaviti ishode vlastita i tuđa rada u Opuzenu koji je proslavio 300. obljetnicu od osnutka župe. Uistinu bijah oduševljen novouređenom Vrtletinom i nevjerojatnom posjećenošću predstavljanja opuzenske monografije, no kao pravi se Metkovac ipak vratih u rodni dan na piće. Točno kad sam nakanio otići do stana, zaustavio me je Jurica Popović s momčađu (Pazi instrumentala, iako je Jurica glazbenik i svestrani umjetnik, ne glazbene izvedbe, nego padeža!) u Metohiji (sad se vi mislite što je to). U to mi zazvoni prastara zvonjelica (na njoj ni ne piše tko zove, nego samo broj) i prepoznadoh glas jednoga od metkovskih predstavnika krupnog kapitala na privremenome radu u Zagrebu koji svoje sugrađane i suzaposlenike zlostavlja nošenjem punih puta (leđnih košara u koje stane po tridesetak kilograma grožđa) dok on, zaodjenut praznom putom i pogledom nevinijim od jednoga našega maloga obrtnika kad ga iznenadi redarstvo, po gruntu gemišta i pozdravlja susjede. „Jesi još u Opuzenu?“ „Odavno san ošo. Lijepo je tamo, ali treba podizat metkovsko ugostiteljstvo. Prodate tamo i sebe i familiju za dva gemišta i jedan koncert umjesto da ko pravi lokal-patrioti odradite što morate i onda trošite u svom gradu. Ti u Opuzen, onaj u Čapljinu, a naši propadaju, paš mi opet govorit kako se u gradu ništa ne događa, a ja ću te pitat đe si ti bio. Metkoviću moj lipi kukaš mi po Zagrebu, a onda kad dođeš, prvu večer u Opuzen!“ Dakako da je ovaj vatreni domoljubni govor nagrađen s nekoliko tura pića što je svakako doprinijelo boljim rezultatima metkovskoga ugostiteljstva na početku trećega tromjesečja (kako svaki pučkoškolac naziva ono što naši vrli ekonomisti zovu kvartalom). Da i Metkovci mogu biti premazani svim mastima, uvjerio me je Vale Vasilj zvani Hladovina kojega sam susreo u Makarskoj dok sam čekao trajekt. Toliko se bio premazao različitim kremama za sunčanje pomiješanim s maslinovim uljem kako bi se zaštitio na skuteru da bi mi, da sam ga poslušao, na mojoj bijeloj majici ostao trag njegovih leđa. Eh, Hrvati i poduzetništvo, mogao sam to predstaviti kao dodatak Turinskome platnu!

Da me Jadro ne bi gađao lopte ili me strpao u rašu, zavezao mi ruke i na uže stavio one utege koje je prije stavljao na gležanj da dodatno ojača ionako izniman odraz jer mu nisam na vrijeme napisao kolumnu, bolje da se okanim ćorava (da ne rečem slijepa) posla i latim pravoga ma koliko gromoglasni Toni Repar vikao na tečnome bošnjačkom: „Svak bi danas piso, treba manje pisat, a uzet lopatu u ruke!“ Još da mu je izbiti cigaretu iz ruke, možda bi on sam prihvatio vlastiti savjet i ščepao kakvo oruđe. Ajme, opet sam se uhvatio zafrkancije, a triba dilat (da ikaviziramo malo Bandićevo treba delat i spomenemo se nedavna dobra ulova ljekovita bilja u Kutima). Prije nekoliko sam mjeseci, naime, dobio jedan upit iz Orijentalnoga instituta u Sarajevu. Kolegica Fazileta Hafizović ljubazno me zamolila da joj pomognem u određivanju položaja nekih naselja u Zažablju i Popovu zapisanih u osmanlijskim defterima iz XVI. stoljeća. U međuvremenu je ta vrijedna orijentalistica objavila prijevod katastarskoga deftera Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine. Kao što vidite već iz naslova, oslobođenje je i onda bilo relativan pojam. Hutovski ili ravanjski katolici sigurno nisu bili oduševljeni „oslobođenjem“, ali 103 muslimanske kuće u Imotskome (među kojima je bila i kuća Mustafe Hrvata) i 80 u Ljubuškome (u oba grada tada nije bilo nijednoga jedinog katolika jer je i ono što je bilo, izbjeglo) zacijelo nisu bili sretni povratkom na staro. Uostalom, na temelju se iščitavanja deftera potvrđuju znani podatci o raseljavanju mjesnoga kršćanskog stanovništva iznimnih razmjera. Izbjeglice su se u velikoj mjeri nastanili upravo u oslobođenoj Neretvanskoj krajini. Tri su važne stvari koje je moguće zaključiti na temelju podataka iz toga dokumenta. Prvo, iako su Osmanlije uglavnom navodili samo osobna imena muških posjednika, „zalomilo“ se i koje prezime, poglavito u krajevima koji su nam bliže, pa sam naišao na nekoliko novih spomena naših prezimena. Drugo, na temelju se imenske građe potvrdila moja pretpostavka o predmigracijskoj dijalektološkoj slici na ovome području, a i potvrdile su mi se neke teze o promjenama u fondu osobnih imena koje su barem na lijevoj obali Neretve pokrenute tek nakon što je to područje izdvojeno iz Trebinjsko-mrkanske biskupije i pripojeno Makarskoj. Treće, konačno sam sa sigurnošću utvrdio dokle se tijekom osmanlijske vladavine prostiralo Zažablje.

Iako vas vjerojatno više zanimaju pojedina prezimena, krenimo mi od kraja, tj. od toga  dokle je sezalo Zažablje. U popisu je, naime, predosmanlijskoga zažapskoga plemstva, među ostalim, Euzebije Fermendžin naveo obitelj Kutlović iz Zažablja, a kako se Kutlovićima danas naziva brdsko područje u jugozapadnome Popovu od Trebimlje do Bratogošca, postavilo se pitanje zašto se Kutlovići smatraju zažapskom vlastelom kad su navedena naselja danas u Popovu. Iz izvatka deftera iz XVI. stoljeća, koji mi je dr. sc. Fazileta Hafizović bila poslala na uvid, bilo je jasno da se granica Zažablja i Popova nalazila negdje u Veljoj Međi (vjerojatno je zbog toga što je smješteno na granici osmanlijskih nahija, koje su sljednice srednjovjekovnih humskih župa, selo i prozvano Veljom Međom, tj. velikom granicom) koja je popisana u objema nahijama. Defter pak iz 1701. pokazuje da je hercegovački dio Zažablja obuhvaćalo čitavo gradačko, hutovsko i hrašanjsko područje, Boljune, Čariće te čitavu današnju župu Trebinja (selo se službeno zove Trebimlja, a župa Trebinja, pa se snađi, druže) od Dobroga Dola i Dužice do Velje Međe i Rupnoga Dola. Ukratko, ono što se danas naziva Zažabljem nije ni petina izvornoga područja povijesne župe Žaba (još je davno iz te župe izdvojen zapadni dio Dubrovačkoga primorja, tako da je i Štrbe povijesni Zažabac, što možda objašnjava njegovu neobičnu ljubav prema salati) slično kao što se Neretvanima danas zovemo samo mi u donjemu toku Neretvanske krajine dok bi se Konjičani ili Mostarci, kojima Neretva doslovno prolazi pod glavom, jamačno uvrijedili (a i mi ih ne bismo rado prigrlili) da ih tkogod tako nazove. Posljedice su zaborava izvornih imena možda imale manje posljedice na našoj mjesnoj zažapskoj i neretvanskoj razini jer su stanovnici tih područja, iako razdvojena državnom granicom, i dalje itekako svjesni svoje narodnosne pripradnosti, no imamo li na umu današnje muke po Bunjevcima ili stoljetno odnarođivanje hrvatskoga puka u primorskome dijelu Crne Gore (ne samo u Boki kotorskoj u kojoj je gotovo dvostruko više katolika nego Hrvata, nego i u Budvi, Spiču i Baru u kojima je omjer znatno nepovoljniji), koje se nekoć nazivalo Crvenom Hrvatskom, možda shvatimo da imena nisu samo slučajni znakovi pored puta, nego nam itekako rasvjetljuju povijest koja je slavnija od podaničkoga mentaliteta koji gajimo u posljednjih nekoliko desetljeća iako smo i u njima slavili neke važne pobjede. Njih, nažalost, zaboravljamo. Prvi je korak u odnarođivanju, naime, zaborav mjesnoga ili skupnoga imena jer time gubimo zavičaj, a ako su oni koji su u zavičaju ostali promijenili vjeru, nastojali su što bolje prikriti (počesto i zatrti) vlastite korijene da bi se dodvorili osvajačima. Već viđeno tisuću puta, a uvijek se ponavlja!

Na temelju toponima i antroponima potvrđuje se moja pretpostavku kako je još koncem XVIII. stoljeća područje od Neretve prema Trebinju bilo barem djelomično ikavsko. Naime, ikavsko ime Cvitko bilježimo u Popovu (potvrđeno je u Čavšu i Grmljanima), ali i dalje u okolici Nikšića (Macavare), Gacka (Domrke) i Trebinja (Gomiljani, Gornja Taleža i Gračanica). U Bileći je pak potvrđeno prezime Cvitković. Ikavski je lik Stipan potvrđen u Dubravama (Bjelojevići i Kruševo te Bitunja i Loznica), Zažablju (Broćanac, Dobrovo, Dubravica, Dužica, Hotanj i Vranjevo Selo) i Popovu (Trnčina i Velja Međa – kako rekoh, ta su se sela tada držala dijelom Zažablja), a u Hutovu prezime Stipanović. Štoviše, potvrđeni su i ikavski toponimni likovi, i to na trebinjskome području (zabilježeni su ojkonimi Necvitje, današnje Necvijeće, i Podsutiska, danas toponim nije poznat, kod Trebinja). Treba napomenuti i kako su inačice osobnoga imena Juraj (koje je isključivo katoličko) potvrđene 1701. u Muharevoj Ljuti, mjestu iz kojega potječu svi Šešelji (od Voje do Šćepe i Denisa), te u selu Žugljaj između Trebinja i Nikšića. Kako su inačice kršćanskoga imena Juraj i u XV. stoljeću bile potvrđene na nikšićkome području, očito je da se ondje određen broj katolika održao ili prikrio i tijekom osmanlijske vladavine. U Bijogradu kod Trebinja potvrđen je pak i lik Mihovil, inačica kršćanskoga imena Mihael koje nose isključivo Hrvati (znatno je potvrđeniji lik Mihajlo, koji danas uglavnom nose pravoslavci, ali koji je, kao i lik Jovan koji u defteru nađoh  čak i u zapadnoj Hercegovini i u mnogim selima na Bliskome istoku koja bijahu isključivo katolička, tijekom ranijih povijesnih razdoblja bio znatno potvrđeniji, a i danas ga ponetko nosi). Ukratko, na temelju je antroponimije i toponimije razvidno da su ikavski (a ikavica je bilježito hrvatska i bošnjačka) i katolički (tu Bošnjaci ispadaju) tragovi još početkom XVIII. stoljeća itekako vidljivi u Staroj Hercegovini (kako se skupno naziva područje Gornje Hercegovine i zapadne Crne Gore). Nije nužno da su nositelji imena Cvitko, Stipan i Jurica bili Hrvatima i katolicima, ali su osobna imena nedvojbeno ponijeli na temelju hrvatske imenske baštine. Da je i onda bilo „veselih“ imena, potvrđuje upis Vuko, sin Drakule. Eto male prigode za poboljšanje turističke ponude.

Na koncu spomenimo i nekoliko naših prezimena zapisanih u defteru. U Zagvozdu se 1701. spominju Švegoše (najvjerojatnije Svaguše), Jelčići se spominju u Stiljima kod Vrgorca i Zvirićima, Selaci (ovo samo radi poreznika Dinke) u Šipovači i Dobrome Selu kod Mostara, Jurići u Vojnićima, Jelavići u Hardomilju, Nikolići, Filipovići (Čalići), Vidovići (Paoča; od njih potječu Vidovići koji danas žive u Vidu i Prudu) i Vučići (Blatnica) u Brotnju, Vlatkovići u Čapljini, Matići u Svitavi i na Hotnju, Marušići u Bjelojevićima, Lojpuri na Kolojanju, Repeše (dio je već islamiziran jer nosi ime Abdulah) u Cerevu, Ilići, Jurkovići, Rajiči, Lazarevići i Vido(je)vići (oni iz Vidonja) u Hutovu, Medići i Pažini u Glumini, Krešići u Gornjemu Hrasnu, Knežići i Žarkovići u Donjemu Hrasnu (Žarkovići se spominju i na Dužici te Turkovićima), Obšivači na Kiševu, Galovi na Oskrušnici, Šumani u Dobrovu, Sentići u Gradcu, Bokani i Putice na Prapratnici, Šešelji u Kotezima te Vučkovići u Bobanima. U Zvirićima je pak navedeno prezime Dživelek, jedino slično zažapskomu prezimenu Džuvelek/Žuvelek. Fazileta Hafizović navodi da se turskom riječju civelek označivalo živahno dijete ili mladunče, ali i janjičara početnika koji je imao ulogu sličnu malome od palube. Naši su Džuveleci/Žuveleci po predaji iz Dubrovačkoga primorja u kojemu također ima prezime turskoga postanja, pa nije nemoguće da smo barem korak bliže odgonetanju toga neobičnog prezimena. Ipak, trebat će pričekati da se objave rodoslovna istraživanja za Dubrovačko primorje da budemo pametniji.

Eto, na svašta naletjesmo, pa i na podatak da su Vidovići u Hutovu bili prije nositelja prezimena koji su me gađali bajamima dok sam se pečalio u Glasu Hutova. Valjda je to osveta za to što su radili da bismo se mi hladili tijekom osmanlijskoga razdoblja. Momčadi pak iz kafića Vazdazelen (da ne rečem Evergreen), koja mi je objašnjavala kako Metkovci s desne obale Neretve sebe nazivaju Metkovčanima, srdačan pozdrav uz napomenu kako će jednoga od onih koji im je potvrđivao, Julija, morati upitati zašto je u netom objavljenome Hrvatskom mjesnom rječniku Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ naveo samo lik Metkovac. Morat će, bojim se, potegnuti dobre veze da se Metkovčanin ubaci barem kao mjesni lik za stanovnika „one strane“ jer, koliko sam imao prigodu vidjeti, Julio je ondje među suradnicima zapisan malo niže od Ive Brešana. Dakle, nije do mene, sad znate tko je glavni jezikoslovac. Šalu nastranu, rekoše mi kako je u njih obično Metkovčanin, ali usto Metkovka, pa je lik Metkovac onda u svakome slučaju sustavniji osim što je i potvrđeniji.

Na koncu još jedna ljetna pričica. Navodno je prije nekoliko desetljeća jedan dživelek među električarima dobio posao u nekome pogonu, čiji je poslovođa bio njegov tetak. Upitaše tetka hoće li ga onda staviti da radi sa strujom, a on će im: „Šta je vama? Njega bi i šterika ubila!“ Koliko mi je poznato, još je živ.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr, listopad 2016.