NOVI SPOMENIK
Učitelju, gdje ostaješ? Bilo je pitanje Andrije i još jednog bezimenog učenika kojim su započeli svoj hod za Pomazanikom (hrv. Kristom). A taj spomenuti učitelj poziva ih da dođu i vide. Zanimljivog li događaja! Oni “idu” za njim, a očito namjeravaju tako i dalje za njim hodati, iako njihovo pitanje ne zvuči prelogično, tj. nešto kao: “Kamo ideš?” ili “Kamo si krenuo?”, nego baš: “Gdje ostaješ?” (u nekim hr prijevodima stoji “stanuješ” što nije baš najsretniji prijevod!). Drugim riječima, oni s jedne strane žele hodati, a s druge pitaju za koordinate ostajanja. Samim tim naznačuju o kakvom se u biti hodu radi. Ne o fizičkom dakako, nego o hodu kroz “povijest”, jer onaj tko ostaje na jednom mjestu, ne miče se doduše geografski, nego polagano putuje kroz vrijeme. Važno je ovdje primjetiti, da ovaj glagol podrazumijeva i određenu statičnost. Naime, to da svatko od nas svojim životom putuje kroz vrijeme i nije baš nešto posebno i važno spomena, ta to nam je svakidašnjica. Pisac ovdje kao da zapravo želi reći, da ima nešto glede čega bi bilo jako, jako dobro da ostane nepromijenjeno unatoč vremenu (i novim okolnostima koje s njime dolaze), a to je u ovom slučaju sam Učitelj i njegov nauk kroz kojega se može doći Mu u susret. Još su dvije stvari koje bi trebale, svi ćemo se složiti vjerujem, ostati nepromijenjene na ovaj način, a također su spomenute u ovoj Ivanovoj knjizi, a to su put i istina. Zamislimo si kakav bi to kaos bio, kad bi nam se naše gradske i državne ceste svaki dan radikalno mijenjale! Svi bismo bili izgubljeni totalno. A koliko li je više izgubljen onaj koji dopušta da mu se istina života mijenja svako malo? Istina nije plitak pojam i dugo se upoznaje životom, ali mijenjati ju, bilo bi fatalno za svakoga, jer bi nas to učinilo izgubljenima. Nadalje nitko ne bi znao kamo ide i koji mu je cilj, te u bismo u biti išli u besmisao, a to je ona prava smrt. Ovaj sveti pisac, čije se riječi i danas čitaju, čak i nakon dva tisućljeća, i dalje nam progovara da ima nešto vrijedno “ostajanja”, tj. vrijedno spomena i daljnjeg spominjanja. Upravo zato on i piše to svoje štivo, tzv. “eu-anđelje” (grč. dobru vijest) u kojem opisuje gradnju jednog “spomenika”, tj. kako se do njega dolazi i u njega ulazi! O čemu se tu radi? O grobu! Prije nego nastavim, valjalo bi podsjetiti se što grob zapravo jest, a to nam vrlo jednostavno može objasniti grčka riječ za grob “mnemeion”. Ova riječ prije svega znači “spomenik”, budući da dolazi od glagola “mnemeo” što znači pamtiti/prisjetiti se (od tog istog glagola dolazi i današnja riječ “m(n)emorija”). Zapravo i danas svi su grobovi nekakva vrsta spomenika, samo je problem što to u svakidašnjici ne dolazi do izražaja. To znači da kada nekome, simbolički govoreći, radiš grob, ne šalješ ga u smrt, kako to možda na prvu zvuči, nego mu gradiš spomenik, po kojem ćeš sačuvati živim spomen na tu osobu. A što je osoba? Osoba je priča! Ne znam jeste li se ikada zamislili nad tim, ali kada te netko pita tko je taj i taj, odgovaramo pričom, tj. opisom događaja i svojstava koja iz njih proizlaze. To činimo već i za života ljudi, a pogotovo nakon smrti. Npr. tko je tvoj otac? Moj otac je osoba rođena tu i tu, završio tu i tu školu, oženio se tad i tad, radi to i to, (ne) voli ovo i ono, sagradio je… srušio je… bio je… itd. Znači i za vrijeme života svaki od nas jest jedna priča, tj. imamo “ime”, koje nije samo puki naziv određene jedinke. Kada sam ja npr. dobio ime od svojih roditelja, koliko mi je poznato, nisu uopće razmišljali o podrijetlu te riječi, pa ni o zvučnosti, nego o pokojnome ocu moga oca. Na taj način su, kao pobožni Duvnjaci, očito dali do znanja da se kroz mene nastavlja naša obitelj i običaji, bez obzira koliko su toga zapravo bili svjesni. Kada netko umre, među onima koji “ostanu” nastaje praznina, koju se nastoji popuniti sabirući što se više može od onoga što ostane od pokojnika. Čuvaju se predmeti, stvari, djela i sl. i grade se spomenici, da čuvaju živom uspomenu. Ali kao i za života, spomen na nekoga, nije samo “spominjanje” i prisjećanje tog pojedinca, jer čovjek nije komarac ili muha, ili stoka pa da se eventualno prebroji koliko grla posjeduješ, nego nešto neponovljivo i veliko, pogotovo ako se radi o značajnijoj osobi. Npr. spominjati i proučavati važne povijesne likove znači izgrađivati svoj identit i nastavljati put gdje su oni stali. Za bilo kakav napredak u umjetnosti, znanosti, kulturi i sl. nužno je poznavati spomenike koje su gradili i ostavili naši preci. Klasičan primjer su egipatske piramide, koje nisu ništa drugo nego “samo” grobnice (tj. spomenici) pojedinog vladara. Kada sam ih imao prilike posjetiti u Kairu i pri tome gledao mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta, kako rade svakojake vrste što veselijih i što luđih samoslika (hrv. “selfija”), pitao sam se, znaju li oni da se zapravo nalaze na groblju! Ili zamislite, kada bi naša vlast donijela zakon, kojim određuje da će se cijela naša država i sve institucije podrediti samo jednom cilju, građenju grobnice za našeg premijera! Bez obzira na to o kome se to radilo, pretpostavljam da bi se na tu pomisao moglo samo čuti ruganje… da, ruganje i podsmjehivanje, a u Egiptu ljudi dolaze gledati te grobove i dive im se, a domaći ljudi, hoteli, firme, država itd. od toga i žive još i danas! Slične pokušaje imamo i u Rimu (carske grobnice), Moskvi (Lenjinov mauzolej), Engleskoj (kraljevske grobnice) i sl. Ivan pak želi pokazati nešto drugačije, nešto NOVO! I zato toliko inzistira na činjenici da je Isusovo tijelo položeno u “novi” grob, a to znači da je i njegova simbolika nova, drugačija, pa čak i revolucionarna. Ako se ograničimo na čitanje samog ukopa nećemo otkriti puninu ove “novosti”, zato treba proširiti horizonte i na ostatak eu-anđelja. Ako pregledamo sve riječi kojima se pisac služi u pisanju svoga djela, vidjet ćemo da samo dvije “stvari” u cijeloj priči naziva “novima”. Grob/spomenik i zapovijed. Grob od kamena, zapovijed (od) ljubavi. To linguistički govoreći znači da su ove dvije stvari povezane kao da se zapravo radi o jedno te istoj stvari/simbolici. To “mjesto” odakle Isus ustaje (uskrišava) nije samo neka “kamena prostorija”, nego upravo ljubav, kojom je služeći položio život za sve! Upravo ta ljubav jest ovaj trajni grob/spomenik Isusu. Jer kada netko vidi spomenik/grobnicu, iz njenog oblika i natpisa može saznati o kome se tu radi, upoznaje tu priču i osobu. Ivan želi da upravo tako funkcionira ljubav među nama kršćanima. Kada netko vidi kako se ljubimo, da to bude znak po kojem ćemo biti prepoznavani mi sami i kome pripadamo, od koga dolazimo, tj. tko nas je tome naučio! Štoviše na taj način, po Isusovim riječima, i On sam će kroz nas biti prisutan u ovom svijetu! Zbog svega toga Ljubav ne može biti labava, nego čvrsta kao zapovijed, kao kameni zidovi toga spomenika, baš kao što i govori Pjesma nad pjesmama (tekst koji je uostalom nadahnuo cijelo Ivanovo Evanđelje): “Ljubav je jaka kao smrt, ljubomora teška kao grob!” Ova simbolika groba i ljubavi, ne želi s druge strane oduzeti vrijednost povijesnosti ovih događaja, nego ih izraziti na novi, dublji način. Ivan ne želi biti samo most do “grada” Jeruzalema, kao da je zaposlenik neke turističke agencije, nego do Ljubavi uskrsloga! Želi nas naučiti, ne kako se zidaju grobovi, nego kako se ljubi, a ljubav je oblik govora i komunikacije. Vjeruj mi, dragi čitatelju, bio sam kao student Biblije i u sv. Grobu u Jeruzalemu i proveo nekoliko noći bdijuću u bazilici Božjega groba. Jedno lijepo iskustvo u svakom pogledu! Ali bez ovih riječi evanđelja i taj grob i ta bazilika ostaju samo obično “kamenje na kamenu”, kakvog kod nas u Hercegovini ima di god i koliko god hoćeš! I gledajući to kamenje, i grleći ga i klečeći, nisam postao onoliko bolji čovjek, koliko poniznim čitanjem ovih svetih Ivanovih riječi! Kamenja i grobova ima svagdje, ali ovakvih riječi samo u Evanđelju! Kako bi rekao jedan naš duhovnik, otvoreni grob jest zapravo slika otvorenog Evanđelja, u koje možeš i sam ući, te poput ljubljenog učenika, povjerovati i izići svjedočeći ljubav koju si u njem doživio! I ta ljubav neka… neka ostane!
