Kada malenom djetetu nešto darujemo, mama će ga odmah pogledati i upitati: ‘A što se sad kaže?’ Dijete će se sjetiti lijepog kućnog odgoja i reći: ‘Hvala!’ No, ima i slučajeva da će dijete na mamino pitanje reći sljedeće: ‘Znaš, ja imam još dva brata kod kuće pa mi daj još koji dar!’, kao da čeka koji dar više koji bi zaslužio taj maleni ‘Hvala!’
Reći nekome: Hvala! – znak je pažnje, poštovanja, zahvalnosti. To je znak da nismo ravnodušni na nečiju naklonost, želju da nas razveseli. Zahvaliti nekome nije radnja koja je završila kad nakon što se izreče, nego je poveznica za mnogo drugih lijepih stvari koje nas očekuju. To je nit koja ljude povezuje i plamičak koji ih uvijek zagrije svojom neposrednošću.
Ružno je osjetiti zahvalnost kao prisilu ili puko pokazivanje pred ljudima. Tada svi oni dobri osjećaji dolaze u pitanje. Ako sretnemo nekoga tko nama duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo. No, koliko smo puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost pa se toga nismo sjetili. Ili to uvjetujemo još nekim ustupcima. Zahvalan čovjek mora prije svega biti slobodan i željeti to što čini. Najljepše je osjetiti kada je netko iskreno i od srca zahvalan. Takvima nikad ne manjka prijatelja i pažnje.
Zahvalnost je svijest da smo sve primili od nečije ljubavi: Božje i ljudske. I po ljudima koje poznamo i koji su nam bliski, ali i po mnogim nepoznatima i dalekima koji su nam – a da mi često toga nismo ni svjesni – veliki dobročinitelji.
Iskoristimo današnji dan zahvaliti nekome kome smo to odavno zaboravili učiniti. Moje malo ‘Hvala!’ znak je velike ljubavi i zahvalnosti. Dan će nam izgledati ljepši i ispunjeniji.
