Prije gotovo četiri godine, 1. srpnja 2017., nakon Večeri uz Ivana Slamniga, na kojoj sam sudjelovao na poziv Udruge Dobra, prišao mi je jedan dotad nepoznat čovjek. Kratko smo popričali, a on je rekao da će mi se javiti jer bi želio sa mnom porazgovarati. Nekoliko mjeseci poslije poziv je uistinu uslijedio. Našli smo se kratko u jednome od metkovskih kafića nakon čega me pozvao da ga pohodim i u njegovu domu. Bio sam poprilično iznenađen svime što izrađuje, što sve prikuplja i o čemu razmišlja kao i vrstom razgovora koju smo vodili iako sam svjesno odabrao pasivniju ulogu. U međuvremenu smo se često susretali u gradu. Susreti su se uglavnom odvijali s nogu, negdje oko pošte ili na rivi. Vjerojatno ste ga i vi viđali. Bio je to hitar i okretan oniži čovjek. „Znaš, ne volin ti ja dugotrajne razgovore o svakodnevici, od toga me obično zaboli glava, a niman ti ni toliko vrimena jer mene muče moji demoni. Šta će mi još i tuđi?“, govorilo je iz njega osobno iskustvo, koje sam si i ja posvijestio, ali nikako da iz spoznanja nešto i naučim. „Muče i tebe tvoji demoni, zar nisu, prijatelju? Vidi se na tebi da si zdrav, ali su judi šta pišu najveći siromasi i prosjaci. Patnja je to, moj mladiću, a malo ko ti to razumi!“ Moram priznati da sam poprilično zbunjeno slušao oblikovanje vlastitih misli u njegovu domu u ulici koja nosi ime po jednome od meni najdražih gradova, Tivtu. Poklonio mi je jednu od svojih knjiga i rekao da pozdravim mater (jer nju zna dulje od mene, a nije znao da mi je mati) te zatražio dopuštenje da mi se povremeno javi.
Idući susret dogodio se, kako je to obično u nas, preko rodijačkih veza. Nazvala me rodica Vesna i rekla mi da bi Florijan Bebić sa mnom htio porazgovarati. (Između mene i imena Florijan postoji posebna vrsta veze jer je moju generaciju u Zagrebu „čuvala“ ekipa iz Zanzibara, ponajprije Florijan Mustapić i Krle, koji mi je danas zagrebački susjed. U taj kafić nismo odlazili samo zbog kave, nego i zbog osjećaja sigurnosti, a i dandanas se sjećam kako su mi njih dvojica, na smjene, kuhali čajeve i davali andole za moje prve zagrebačke zime. Oni se toga vjerojatno ni ne spominju, a meni je izdvojenu od zavičaja u sobičku na kraju velikoga grada njihov kafić, dok se nisam malo očeličio, bilo jedino toplo mjesto.) Odvratih da nema problema, da i tako ima broj, pa neka zove kad god poželi jer čim vidim da je poziv iz Metkovića, uvijek uzvraćam poziv i kad ga u prvi trenutak ne vidim, što, priznajem, ne činim često kad me se zove s drugih adresa. „Pobijedija san ih! Izišlo je sve iz mene i sad mi je puno lakše“, glasile su prve rečenice tijekom poziva i ponovno mi u prvi mah ništa nije bilo jasno. „Napisa san novu zbirku. Predgovor mi je za jednu izdanu u Beču pisa Igor Mandić, a za drugu tvoj profesor Mato Mustapić. Tija bi da ti napišeš za ovu. Valda to nešto i vridi jer su me dvaput zvali na pjesnički susret Hrvatska izvandomovinska lirika. Napiši šta god oćeš, ja to moran izbacit iz sebe!“ Nisam znao što odgovoriti jer mi je još od osnovne škole najmrže pitanje bilo Što je pjesnik htio reći?, ali kad mi je još jednom spomenuo razrednika, pa onda i Maticu hrvatsku, Ratu (Krstičevića), Božu (Lovrića) i Blagu (Grgurinovića), nije se smjelo odustati. Nakon nekoliko tjedana poslao sam tekst na adresu metkovskoga ogranka i bio na iglama dok me nije nazvao i svečano rekao: „Fala ti što si mi objasnija šta je to u meni šta me goni da pišen!“ Osobno mi je donio Male priče koje me najbolje liče na predstavljanje Sabranih djela Luka Paljetka početkom kolovoza 2019.
Daleko sam ja od osobe čiji bi osvrt mogao dati mjerodavan sud o nečijemu pjesništvu, no iz prve vam ruke mogu reći da je Florijan Bebić po svojemu životnom izboru bio umjetnik, za okolinu pomalo neobičan svat po čijim ste izlascima na rivu mogli namještati sat i koji je pomno birao društvo, a za nas koje je pripustio u svoj svijet svojevrstan glasnogovornik (govorio je ono što se mi nismo usudili ni izreći ni sebi priznati) i učitelj jer je jedan od rijetkih koji je shvaćao kako je, da parafraziram dio naslova članka prijatelja Julija Život nije toliko dug da možete piti loše vino, život prekratak da bismo se gubili u ispraznim razgovorima. Meni će posebno nedostajati njegova figura na južnome dijelu šetališta, nedostajat će mi gotovo nadrealni razgovori u mojemu gradu koji mi se tijekom čitava života čini potpuno uronjenim u stvarnost.
Foto: arhiva.metkovic.hr
