Nakon objave priče naše hrabre Marije Puljić koja je iskreno i otvoreno progovorila o zdravstvenim problemima koji su je doveli do transplatacije bubrega, javila nam se Jelena Dominiković, nastavnica u dubrovačkoj Medicinskoj školi, medicinska sestra, nadasve hrabra, mlada žena koja sa zahvalnošću piše o donorima. Ljudima koji su u najtežem trenutku svog života, opraštajući se od nekoga svoga, mislili na druge. Zahvaljujući takvim velikim i nesebičnim ljudima život se nastavio. Jelena je transplatirala pluća, piše Dubrovniknet.
– Svoju bol i smrt pretvorili ste u novi život i nadu. Hvala je malo, ali to je jedino što Vam mogu napisati. U mojim ste mislima stalno. I znajte, da svakog dana netko vaš najmiliji negdje diše – napisala je dirljivu posvetu donoru Jelena.
Ovo je njezina priča. Jelena, hvala!
Čudo ćeš pronaći jedino ako u to i vjeruješ
Zovem se Jelena Dominiković, rođena sam u Metkoviću. Imam 33 godine. Završila sam Srednju medicinsku školu u Dubrovniku, potom studij Sestrinstva u Zadru, a nakon toga se zaposlila u Medicinskoj školi Dubrovnik kao nastavnik stručno-teorijskih predmeta za smjer medicinska sestra/tehničar.
Uz rad završila sam i diplomski studij sestrinstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te stekla zvanje magistra sestrinstva.
Zvuči sve idealno i školski, ali daleko je od idealnog jer sam se svaki dan borila za dah. Borba za dah uzrokovana je cističnom fibrozom. Bolest koja mi je dijagnosticirana sa 11 godina. Kao dijete imala sam česte upale pluća koje bi obično prolazile nakon antibiotske terapije, ali svaka upala ostavljala je ožiljak na plućima. I onda je stigla dijagnoza cistične fibroze. Unatoč dijagnozi nisam dopustila da me sve to sputava u normalnom i aktivnom životu. Barem sam ja tada mislila da me neće sputavati i da će se sve komplikacije rješavati antibiotikom.
Nakon niza uputa o uporabi terapije krenula sam dalje kroz život. Bila sam još odlučnija u svakodnevnim odlukama. Jedan period mog školovanja i života bolest nije bila toliko dominantna. Ja sam uredno uzimala terapiju, učila, stjecala nova prijateljstva, putovala i krojila planove za dalje.
Transplatacija pluća
U svemu tome mi se činilo da to i nije tako strašno. Zato mi je prvi spomen transplantacije pluća izazvao šok o kojem nisam željela razmišljati i odgoditi ga koliko je to moguće. Normalno sam funkcionirala i radila uz povremenu zaduhu. Ali ubrzo je zaduha postajala sve izraženija kada bih hodala i penjala se uz stepenice.
Kako je zaduha postajala sve izraženija tako sam i ja shvaćala ozbiljnost bolesti. I došao je trenutak koji je bio prekretnica u mom životu. Nisam mogla napraviti dva koraka i tada sam hitno završila u Općoj bolnici Dubrovnik, na odjelu pulmologije. Svi su se borili da me stabiliziraju, no bolest je pokazivala svoje lice.
Od tog trenutka kisik mi je trebao 24 sata i znala sam da je stanje ozbiljno i da je transplantacija pluća neizbježna. Koje su se emocije miješale teško je opisati. Tuga, strah, ali i želja za životom. Ja sam željela živjeti. I od tada je krenula moja avantura. Sada mogu reći da je to bila najbolja moguća stvar koja mi se dogodila. Sebe sam stavila na prvo mjesto. Nakon što su me liječnici u Dubrovniku stabilizirali, slijedila je obrada za transplantaciju pluća na Klinici za plućne bolesti Jordanovac, potom prvi pregled u AKH klinici u Beču, a potom i stavljanje na aktivnu listu.
Zbog udaljenosti, ja i mama smo se preselile u Zagreb kada sam došla na aktivnu listu. U Zagrebu sam ukupno provela 18 mjeseci, s time da u tom periodu niti jedanput nisam otišla u svoj rodni kraj. Moj Metković i Dubrovnik. Klinika za plućne bolesti Jordanovac postala je mjesto gdje je oživjela moja nada u normalan život.
Kada ste zdravstveni djelatnik u ulozi pacijenta sve vam izgleda drugačije. Sve ono što sam učila svoje učenike o važnosti uloge medicinske sestre i tehničara u svakodnevnom radu osjetila sam na svojoj koži. Koliko je divno kada osjetite tu empatiju, kada vam netko ne daje lažni optimizam, ali niti crnu prognozu. Kada vas onaj pogled pun nježnosti i nade pogleda ravno u oči. I kada vas netko iskreno pita kako ste, a ne reda radi. To je za mene stručna medicinska sestra i liječnik. Sve to sam doživjela. Nikoga od njih ne mogu izdvojiti već im samo mogu poručiti da i dalje ostanu takvi. Stručni, empatični i predani svom poslu cijelim srcem.
Skrivena kamera
U tom periodu čekanja na nova pluća i skoro svakodnevnih odlazaka na Kliniku za plućne bolesti Jordanovac najviše sam se smijala, bez obzira što me boca s kisikom pratila svugdje kada bih izašla. Koliko je bilo smiješnih situacija i reakcija ljudi. Bilo je onih koji su mislili da je skrivena kamera.
U tom periodu naučila sam da samo sebe možete kontrolirati, a ne ponašanje drugih. Može se sve raspadati oko vas, ali ako vi želite ići naprijed sve će biti dobro. Kada je stigao poziv za Beč tuga i sreća su se istodobno miješale.
Dolazak u Beč je bio posebno emotivan za mene i mamu jer smo nas dvije same, budući da mi je otac preminuo prije 12 godina. Znala sam da ne bih podnijela da i mene izgubi. Prije samog odlaska na operaciju nismo se pozdravljale jer smo vjerovale da se vidimo. Budući da je i mama sa mnom doputovala u Beč, moja draga prijateljica nas je već čekala u AKH-u. Kako vam život složi karte. Prijateljica je živjela odmah uz AKH kliniku.
Kada su mi rekli da u operacijsku salu odlazim u 22 sata, zamolila sam mamu već u 21 sat da se pođe odmoriti i da sada želim ostati sama. Dok sam ostala sama tih sat vremena, razmišljala sam o svemu što sam proživjela. Nisam osjećala tugu već pobjedu. Koliko zdravih osoba odustane prije nego pokušaju, a ja sam uspjela sa cističnom fibrozom i unatoč cističnoj fibrozi. Sama, svojim rukama, svojim trudom i uz sve one ljude koji su vjerovali u mene. Oni su bili vjetar u leđa. Dok sam se vozila liftom prema operacijskoj dvorani, u misli su mi došli Oni.
Svaki udah je zahvalnost
Oni koji su u svojoj najvećoj boli mislili na druge živote. Obitelj donora. Donor. Netko njegov. Netko dok se pozdravljao sa svojim najmilijim i ljubio ga za vječnost znajući da je to zadnje, imao je snage misliti na druge živote i spasiti druge živote. Sljedeće čega se sjećam je jutro nakon transplantacije i kada sam vidjela mamu, moju dragu prijateljicu Ružicu i medicinsku sestru uz krevet.
Oči pune osmijeha i suza. Taj osjećaj ne mogu opisati, ali ga nosim u sebi svaki dan. Svaki udah je zahvalnost. Samo život, a za ostalo ćemo se pobrinuti. Trebamo se manje žaliti, a više se trebamo usuditi, riskirati, voljeti sebe i život. Moramo živjeti punim plućima. Ja živim zbog nekoga tko je znao da negdje netko može živjeti zahvaljujući nesebičnoj odluci darivanja organa.
I zato ovu priču završavam sa njima zbog kojih sam danas tu. Donor. Donorova obitelj. Svoju bol i smrt pretvorili ste u novi život i nadu. Hvala je malo, ali to je jedino što Vam mogu napisati. U mojim ste mislima stalno. I znajte, da svakog dana netko vaš najmiliji negdje diše. Tebi, hvala na snazi koju si mi davao i dalje daješ.
”Ponekad samo pogledam prema gore, nasmijem se i kažem: Znam da si to bio Ti! Hvala Ti!!”