Prigodom obilježavanja velikog jubileja, 300. obljetnice osnutka Župe sv. Ilije proroka u Metkoviću povjesničar i duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu don Mato Brečić prionuo je zahtjevnom poslu istraživanja povijesnih okolnosti u kojima je Župa osnovana. Objavit ćemo njegovih šest kolumni u kojima će bit će prikazane političko–crkvene prilike uoči i nakon 1719. godine kada je utemeljena nova Župa sv. Ilije proroka.
U ovom šestodijelnom radu su prikazani najvažniji događaji iz povijesti grada tijekom osamdesetak godina. Rad je daleko od toga da bude iscrpan iako se u njemu donose mnoge nove činjenice. Neće biti navedene fusnote, literatura i arhivski izvori iz kojih je crpljeno gradivo. Postoji još mnogo događaja koji ovom prigodom neće biti prikazani, a koji bi svakako pripomogli stvaranju cjelovitije slike situacije onoga doba. To je zadaća za blisku budućnost.
Ono što mi danas nazivamo Gabelom u prošlosti nije bila Gabela
No, prije povratka u prošlost svakako bi trebalo razjasniti neki pojmove s obzirom na najvažnije mjesto doline o kojem je ovisio i Metković. Ono što mi danas nazivamo Gabelom u prošlosti nije bila Gabela. Sami grad nosio je u srednjem vijeku naziv Driva, Neretva (Narenta, Nerenta…). Nakon osvajanja Turaka čak i ime Sedeislam, Utvrda Islama, pa se nakon toga uvriježio naziv Čitluk (od Čiftluk – tur. posjed. Naravno ne misli se na Čitluk kod Međugorja iako i on ima isti korijen).
Na brežuljcima koje danas poznajemo pod nazivom Gabela nalazila se utvrda i naselje Čitluk a s druge strane Neretve, na lijevoj obali, negdje od staroga željezničkog mosta (most u Gabeli) pa prema Višićima, bilo je trgovište Gabela (od tal. gabella – carina) s utvrdom, trgovinama i skelom.
Nakon rušenja Čitluka 1716., naziv Gabela se počinje koristiti za nekadašnji Čitluk. Spomenimo i to da je metkovsko stanovništvo je krajem 17. stoljeća u znatnoj mjeri sudjelovalo u obnovi grada. No, krenimo.
Metković izložen turskom ugnjetavanju i uskočkim upadima
Tijekom cijelog 17. stoljeća Metković je bio izložen napadima, turskim ugnjetavanjima, prodorima uskoka koji nisu štedjeli ni katoličko pučanstvo. O životu u strahu i stalnom provaljivanju uskoka svjedoči kronika makarskoga franjevca fra Pavla Šilobadovića, ali i nekoliko podignutih obrambenih kula. Metković nije imao bedeme, osim dvorišnih zidova samih kula koji su trebali onemogućavati pristup. Njegove su kule služile i kao refugium, utočište od uskoka, i kao takve su stršile u odnosu na druge prizemnice. Za vrijeme toga surovog Kandijskog rata, koji je trajao 24 godine, uskočki odred od 300 ljudi napao je 1662. godine Metković i uhitio 50, a ubio 100 ljudi.
1662. miseca studenoga na 22. – otiđe naša vojska 3 stotine ljudi na Metkoviće, porobiše i popališe, uhitiše robja 50 a što posikoše i potopise, isgori 100. naša 3 pogiboše. Ovoga godišća bi suša šest miseci, to est: sarpnja, ilinšćaka, gospoinšćaka, rujna, listopada i studenoga.
Slični napadi zbili su se 1664. godine. Šilobadović navodi: 1664, miseca ruinja na 19. otiđe naša četa da porobi Metkviće, ali ih oćuti straža. Tako i ne udariše na selo nego na lađe i uhitiše 3 čopulje i 3 čovika, a 2 posikoše. Naši svi zdravo, f. B.
Ive Senjanin i seka Zermanova
Zareče se Senjanin Ive
da on hoće rujno vince piti,
vince piti za godinu dana,
ormanicu za drugu graditi,
a za treću kupiti vitezove,
sve Senjane pod izbor junake,
da će poći morem pod Primorje,
tamo gori do Neretve mutne
i bogata sela probiti,
sve Sentiće i Bagaloviće,
i bogato selo Metkoviće,
još i bilu kulu Zermanovu…
Gdi su tili zdravo dolaziti,
tri bogata sela porobili,
sve Sentiće i Bagaloviće,
i bogato selo Metkoviće;
još i bilu Zermanovu kulu,
jer u kuli nitko ne bijaše,
nego sama seka Zermanova…
Nakon petnaest godina mira dolazi novih petnaest godina rata
Godine 1684. počinje Morejski rat od presudne važnosti za povijest Neretve. Već u studenom te godine, dan nakon osvajanja Kule Norinske, Mlečani prodiru do Metkovića. O tome nas izvještava spomenuti Šilobadović: Novembra na 19. – Uzeše kulu na Norinu isdajom i (u) kuli 3 Turčina, municiona svakoga. Drugu kulu uzeše u Me(t)koviću i u kuli 7 Turaka, 2 ubili a 5 živi dovedoše. Našega 1 Turci ubili a 2 ranili, tervarlo i jovo je bilo na 20 novembra. Nakon toga se Mlečani povlače prema Kuli Norinskoj.
Delegacija kršćana iz Metkovića traži oslobođenje Metkovića
Svega pet dana poslije 25. studenog 1684. pred mletačkoga providura Petra Valiera stiže u Fort Opus delegacija kršćana iz Metkovića tražeći oslobođenje Metkovića i njegovo pripajanje Mletačkoj Republici. Delegaciju su činili Marko Banić i Janko Sironjić. Oni su poslani kao predstavnici sela i kršćanskih glavara: Stojana Grubišića, Mihe Marinića, Matoša Vukovića i Stipana Sironjića, Jankova brata. Mole providura da njih, kršćane, oslobodi osmanske vlasti i da pređu pod mletačku vlast. Izjavljuju da prije nisu mogli doći jer su se poslije gubitka Kule Norinske Turci zadržavali u njihovu selu, i to kod njihovih kuća, zbog straha da se ne bi predali Mlečanima. Otišli su iz sela tek četvrti dan (u petak). Zato su se oni uputili u Opuzen tek u subotu popodne, ali, kako su išli zaobilaznim putem, stižu tek u nedjelju. Tvrde da u Metkoviću ima 180 Turaka, a u Čitluku 300-400. Kršćanskih kuća ima u Metkoviću oko 50, u Doljanima 7, a u Dračevu 12. U Metkoviću ima oko 13 turskih kuća punih vina i žita i drugih žitarica. Smatraju da su Turci tako ustravljeni da bi mletački odredi, da su odmah krenuli nakon osvojenja Kule norinske prema Čitluku, isti osvojili. Kad su pošli u Opuzen, Turčin Ibrahim Veić zamolio ih je da kažu providuru da je i on spreman postati kršćanin ako mu providur zajamči da će zaštiti njega, njegovu obitelj te njegovo imanje. Još su izjavili da će kršćani iz Doljana i Dračeva doći moliti isto, te su dali informacije o topovima na tvrđavi u Čitluku.
Turci ponovno zaposjeli Kulu Norinsku
Kako je 1686. godine Kula Norinska ponovo u rukama Turaka, pri njenom oslobođenju 1688. mletačka vojska pod Jerolimom Cornarom produžila je do Metkovića i ponovo porušila njegove kule. Selo je napokon oslobođeno u lipnju 1694. kada i Čitluk, i otada počinje povijest Metkovića pod Mlečanima sve do 1797. O crkvama koje su se nalazile u neposrednoj blizini Metkovića, dok on još crkvu nije imao, pročitajte u nastavku.
