U Osnovnoj školi don Mihovila Pavlinovića učenici su saznali da je njihov vjeroučitelj Tomislav Medak bio razrednik našem nogometnom reprezentativcu Bruni Petkoviću. Zasuli su ga pitanjima…
Učiteljice i učitelji, nastavnice i nastavnici, a pogotovo oni koji uče osmaše, jako dobro znaju da je jedan od najvećih problema učenicama i učenicima donijeti odluku što će upisati nakon osnovne škole i što žele postati u životu.
Kad ja, kao vjeroučitelj, razgovaram s učenicima o tom problemu, kažem im otprilike ovako: Bog je svakome dao talente, ali nije svakome dao iste. I, ne postoji nijedan čovjek kojemu Bog nije dao baš nijedan talent. Vi prvo morate osjetiti i prepoznati u sebi te talente. Zatim, trebate te iste darove uskladiti s realnim okolnostima vašeg života. I, na kraju, trebate se posavjetovati o svemu tome s onima za koje znate da vam žele dobro u životu, a to su vaši roditelji, učitelji, svećenici, treneri… I, konačno, na kraju trebate donijeti odluku vi, a ne netko drugi.
Ovih dana je u našoj školi jedan moj mlađi kolega rekao našim učenicima da sam ja Bruni Petkoviću bio vjeroučitelj i razrednik. Kad su oni to doznali, obasuli su me pitanjima o Bruni: kakav je bio učenik, kako se ponašao, što je sve volio raditi, kakve je imao ocjene…
Iako je prošlo više od petnaest godina, dok sam slušao njihova pitanja, počela su mi navirati sjećanja.
Ja se Brune sjećam kao jednog jako veselog, zaigranog i druželjubivog učenika. U razredu je bio jako omiljen. Iako je imao sve petice iz svih predmeta, nikada se zbog toga nije ponašao bahato i umišljeno. Dapače, kad god bi mogao, pomagao bi drugima.
Sjećam se, da je mene mučilo pitanje, kako ovaj mali može imati sve petice u školi i usput još svaki dan naporno trenirat, te još i vikendom igrat utakmice. Kako on to sve stiže? Onda sam u sebi čuo odgovor: može mali Bruno, može mali jer je U MALOME VELIK!
Bruno Petković je od Boga dobio mnogo darova. Među tim darovima dobio je i jedan poseban nogometaški i borbeni talent koji je, kao jako mlad, prepoznao i prihvatio, te ga marljivo i požrtvovno svakodnevno živio i usavršavao.
Prihvatiti i živjeti dar koji ti Bog daje jest neviđena ljepota u očima ljudi i radost u očima Božjim.
Ja Bruni, kao njegov vjeroučitelj i razrednik, želim da prepozna i živi izvorni dar, koji Bog daje svakom čovjeku, a taj dar je mirno i poučljivo srce koje čuje i sluša Božju Riječ, te Boga prepoznaje kao svog životnog Trenera, i tako u svom životu bude ljepota i radost i Bogu i ljudima.
Eto, Bruno moj, Bog te blagoslovio i čuvala te Majka Božja!
