U vremenu kada se tradicija često zaboravlja, a stare vrijednosti polako nestaju pred užurbanim načinom života, priče poput ove vraćaju vjeru u upornost, zajedništvo i ljubav prema baštini. Iz Slavonije ovih dana dolazi nesvakidašnji pothvat koji spaja umjetnost, sport, tradiciju i emociju prema Neretvi i lađarstvu. U središtu priče nalazi se čovjek koji ni u mirovini ne miruje, nego svojim rukama i ogromnim strpljenjem stvara nešto što bi uskoro moglo postati dio Guinnessove knjige rekorda, piše Dubrovački vjesnik.
Riječ je o Stjepanu Sertiću, dugogodišnjem lađaru, treneru i zaljubljeniku u neretvanske lađe, koji je odlučio izraditi mnoštvo minijaturnih lađa od slavonske gline. Iako na prvi pogled djeluje kao neobičan hobi, iza svega se krije puno više – želja za očuvanjem tradicije, povezivanjem Slavonije i juga Hrvatske te slanjem poruke sreće i zajedništva. Svaka lađica prolazi kroz njegove ruke, a svaka nosi i posebnu simboliku.
Projekt je već izazvao veliko zanimanje među lađarima, ali i širom javnosti, jer nije riječ samo o pokušaju obaranja rekorda, nego i o svojevrsnoj posveti ljudima koji žive uz rijeke i čuvaju tradiciju lađarenja. Posebnu pozornost izazvale su i lađice koje je Sertić izložio u Metkoviću, u gradskom parku na sajmu Eko rural, održanom u sklopu tradicionalne smotre folklora „Na Neretvu misečina pala“. Time je njegov rad dodatno povezao slavonsku i neretvansku kulturnu baštinu te privukao brojne posjetitelje i zaljubljenike u tradiciju.
Završno brojanje lađica održano je baš u Metkoviću, gdje se spojio slavonski duh i neretvanska tradicija.
A kad se sve to spoji u jedno nastane zanimljiva lađarska priča. Ovaj profesor tjelesnog odgoja u mirovini dobro je poznat po svojoj predanosti lađarstvu, pa stoga i ne čudi što je napravio dvije tisuće minijaturnih neretvanskih lađa od slavonske gline.
Njegov cilj je ući u Guinnessovu knjigu rekorda, a uvjeren je da će to i uspjeti. Kako sam kaže, radi „za sreću ljudima, i običnim i lađarima na Neretvi“.
Put do ovog rekorda nije nimalo lak. Proces zahtijeva puno strpljenja: od izrade kalupa, vađenja i pripreme stotina kilograma gline, pa sve do obrade, sušenja na suncu i konačnog bojenja. Ukupno mu je trebalo na stotine kilograma gline i punih jedanaest mjeseci rada.
Stjepan nije tek „obični“ umirovljenik. On je bio i ostao trener i pomoćnik predsjednika Udruge lađara Vinkovci, a s vinkovačkim lađarima nastupio je čak trinaest puta na Maratonu lađa na Neretvi. Njihova postojanost nagrađena je zlatnim štitom kneza Domagoja, priznanje koje se dodjeljuje ekipama s deset uzastopnih nastupa.
No, umjesto da se povuče i odmori, nakon Maratona lađa Stipe je pronašao novi izazov – gline, kalupi, kistovi i beskrajno strpljenje.
– U početku sam mogao napraviti samo par komada dnevno, a sada radim i do dvadeset. Potrebno je sve – od drobljenja i kvašenja gline, do sušenja na suncu i bojenja. Svaka lađa prolazi kroz moje ruke, kao da je prava, priča Sertić, dok nam pokazuje redove sitnih, ali dojmljivih replika, koje će zaploviti prema Neretvanskoj dolini.
Udruga lađara Vinkovci, čiji je Sertić trener i duša, ponosi se i vlastitim lađama – trima osmometraskim bosutskim slavonskim te jednom originalnom neretvanskom. Planiraju na svom pontonu urediti i muzej Colonija Aurelia Cibalae, posvećen rimskom nasljeđu Vinkovaca, najstarijeg naselja u Europi s tradicijom dugom 8.000 godina.
Stipe već gleda dalje: u planu mu je i replika rimskog ratnog broda, koju će pokloniti Vidu, selu koje za vrijeme Maratona lađa postaje drugi dom vinkovačkih lađara.
Ako sve bude po planu, Guinnessova potvrda stići će vrlo. Ali za Stjepana, najvažnije je nešto drugo: svaka lađa nosi poruku sreće.
– Želim da svaka donese osmijeh, bilo lađaru, bilo poljoprivredniku, bilo običnom čovjeku. Jer lađa nije samo plovilo – ona je priča, ona je život, zaključuje Sertić.
Piše: Stanislav Soldo / Dubrovački vjesnik
