Osim što je prezime Horvat najmnogobrojnije u Hrvatskoj (2021. bilo je 19705 Horvata), ono je najmnogobrojnije i u Slovačkoj (prezime Horváth nosi 66 683 stanovnika te države), drugo je po brojnosti u Sloveniji (ondje živi 9975 Horvata) i peto u Mađarskoj (prezime Horváth ima ondje 195 320 nositelja), piše Domagoj Vidović za Hrvatski tjednik.
“Jedinstvo u različitosti” nepisana je krilatica pod kojom se već stoljećima postupno oblikuje hrvatski identitet. Ta je krilatica bila od životne važnosti u razdoblju kad je Hrvatska bila svedena na ostatke ostataka, tj. kad su se dijelovi hrvatskoga ozemlja našli pod različitim gospodarima, kad su osobito patile one grane hrvatskoga naroda koje su se našle pod osmanlijskom čizmom ili su morale izbjeći preko mora ili preko Drave i Dunava te kad su oni koji su bili koliko-toliko sretnije ruke, ginuli za slobodu čija je luč tad svijetlila tek u Dubrovniku kao jedinoj oazi kojom su vladali narodni knezovi, vijeća i senat.
Hrvatsku je kulturu, kako je lucidno uočio Slobodan Prosperov Novak, spašavala činjenica da je rasredištena, pa time i neuništiva, jer kad bi jedno od kulturnih središta nestalo (sjetimo se Modruša ili Bobovca) ili izgubilo svoj sjaj, baklja bi se hrvatske kulture užgala u nekome novom, katkad naizgled posve neznatnom naselju.
Uostalom, zar fra Andrija Kačić Miošić, autor jedne od najomiljenijih i najizdavanijih hrvatskih knjiga, ne potječe iz malenoga mista Brista u Gornjemu Makarskom primorja? Ne podsjeća li njegovo mjesto rođenja na ispunjenje proročanstva proroka Miheja: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom?”
Mjesna, pokrajinska i opća imena hrvatskoga jezika
Međutim, da bi se jedinstvo u različitosti ostvarilo, moraju postojati zajedničke točke. Jedna se od uporišnih točaka krije u činjenici da su govornici različitih idioma hrvatskoga jezika svoj jezik nazivali (i) hrvatskim imenom (jer ne smijemo prešutjeti činjenicu da se hrvatski jezik nazivao i nadetničkim, npr. ilirskim i slovinskim, pokrajinskim, npr. bosanskim, bunjevačkim, dalmatinskim, slavonskim i šokačkim, i mjesnim imenima, npr. dubrovačkim i kotorskim): čakavci to dokumentirano čine od XIII., a kajkavci i štokavci od XVI. stoljeća.
Govornici svih triju hrvatskih narječja nisu svoj jezik nazivali hrvatskim samo na hrvatskome povijesnom prostoru, nego i na prostorima u koje su se doselili (npr. u Gradišću, Mletcima ili Rimu).
Horvati diljem srednje Europe
Drugu svehrvatsku poveznicu tvore prezimena kao selilački spomenici i u samoj Hrvatskoj (jer su središnju i sjeverozapadnu Hrvatsku te dijelove Slavonije koji su se postupno oslobađali nastanili mnogi prebjezi iz krajeva južno od Gvozda i Save), a pogotovo izvan nje.
Naime, osim što je prezime Horvat najmnogobrojnije u samoj Hrvatskoj (2021. bilo je 19705 Horvata), ono je najmnogobrojnije i u Slovačkoj (prezime Horváth nosi 66 683 stanovnika te države), drugo je po brojnosti u Sloveniji (ondje živi 9975 Horvata) i peto u Mađarskoj (prezime Horváth ima ondje 195 320 nositelja).
Velik broj nositelja prezimena motiviranih etnonimom Hrvat živi još u Rumunjskoj (5938 je Horvátha, a 3424 Horvata) i Češkoj (prezime Horvat nosi 8809 stanovnika te države).
Sve te brojke rječito zbore o razmjerima iseljavanja iz povijesnih hrvatskih zemalja, ali i o stupnju asimilacije u državama u koje su se Hrvati doselili (po službenom popisu iz 2011. u Mađarskoj živi 26 774 Hrvata, gotovo osam puta manje nego što je Horvatha).
Hrvatske zajednice izvan domovine
Svaka od hrvatskih manjinskih zajednica živi jedinstvo u različitosti na svoj način. Idiomi gradišćanskih Hrvata (u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, s tim da treba pripomenuti kako u Mađarskoj Hrvati žive i izvan Gradišća) pokazuju da je osnovica hrvatskoga standardnog jezika mogla biti izrazitije tronarječna, dakle poput one koju su njegovali predstavnici ozaljskoga književnog kruga, da se zbog geopolitičkih okolnosti hrvatski korpus nije počeo razbijati.
Uostalom, gradišćanskohrvatski koine i danas može poslužiti kao most između različitih hrvatskih iseljeničkih idioma i idioma u domovini jer je, izuzmemo li germanizme koji su u nj morali ući, najrazumljiviji većini Hrvata neovisno o narječju kojim govore ili kraju iz kojega potječu, a usudio bih se reći da će biti najprikladniji ako se ikad izmisli vremeplov.
Naša čeljad iz one bane mora u brdima iznad Vasta i San Salva čuva spomen na Dalmaciju kakva je nekoć bila, težačku Dalmaciju u kojoj se, da parafraziramo Dušana Šarca, kad padne sunce iza surih hridi, u konobu na kapljicu svrati. Moliški Hrvati svojevrsno su čudo jer su svoj jezik uščuvali isključivo usmeno. Naime, svećenici i liječnici vazda su im dolazili sa strane, a uvijek su bili Talijani.
Kad su napokon ovladali hrvatskim slovopisom (spomenimo da je prvi grobni natpis na hrvatskome onaj na grobu svestranih pregalaca, nažalost prerano preminulih naših suvremenika Agostine Piccoli i Antonija Sammartina u Mundimitru), otkrili su u sebi pjesnike, a silno bi željeli da barem jedna njihova riječ uđe u hrvatski standard (dopustite mi da vam u tu svrhu predložim dimicu, moliškohrvatsku istovrijednicu za cigaretu). Moliški Hrvati danas su jedina stara hrvatska kaplja u beskrajnome apeninskom moru.
Naime, još su Bartol Kašić i trebinjsko-mrkanski biskup Anzelmo Katić svjedočili postojanju hrvatskih iseljeničkih skupina u Kampaniji, a Jakov Mikalja iz Pještice se, u kojoj je prozborio materinskim hrvatskim idiomom, zaputio s istočne (puljske) obale Jadrana k svojima, u Dubrovnik kako bi pisao jezikoslovna djela.
Na koncu, Rim je oduvijek bio hrvatskim stjecištem, a glagoljicom su se i na hrvatskome jeziku vodile matične knjige Hrvata iz Doline kod Trsta, koji su se nakon stoljeća ili dva života u tršćanskoj okolici slovenizirali.
Hrvatsko-češke veze vrlo su stare, još je živa drevna predaja o Čehu, Lehu i Mehu. Te su veze oživjeli glagoljaši, a osmanlijska su osvajanja izazvala stvaranje zajednice moravskih Hrvata. Ona je jedinstvena po tome što danas, nakon što je 1946. – 1950. bila prisilno raseljena, opstaje u virtualnome svijetu.
Janjevci su, pak, hrvatska iseljenička zajednica s najdužim dokumentiranim postojanjem i snažnom vezom s maticom u Dubrovniku, a njihovi susjedi Letničani na Kosovu, nad kojima je stoljećima bdjela Majka Božja Letnička, uspjeli su čak i od germanskih Sasa stvoriti Hrvate. Uostalom, već je u XIII. stoljeću na Kosovu potvrđeno osobno ime Hrvatin.
S karaševskim Hrvatima Janjevci i Letničani dijeli izrazit nacionalni naboj te mjesne govore koji, jedini unutar hrvatskoga jezičnog korpusa, pripadaju torlačkomu narječju. Zahvaljujući crkvi i rano uspostavljenomu obrazovnom sustavu (prva se škola spominje 1726.) i globalizaciji unatoč karaševski Hrvati jako dobro čuvaju materinski jezik.
Dubrovčani su, osim u Bosni te na Sandžaku i Kosovu, svoje trgovačke kolonije imali i u Bugarskoj, a fra Petra je Zlojutrića s nekoliko bosanskih franjevaca papa Klement VIII. godine 1595. poslao da duhovno okrijepi rijetke bugarske katolike. S vremenom je fra Petar postavljen za sofijskoga biskupa. Početkom XVIII. stoljeća sofijskim je biskupom postao i Hercegovac iz Popova, don Marko Andrijašević. Bugarske je krajeve 1553. opisao Antun Vrančić u Putovanju iz Budima u Drinopolje, a davno uspostavljene bugarsko-hrvatske veze danas ponajvećma obnavljaju hrvatski i bugarski književnici.
Hrvatska je zajednica u Makedoniji, s druge strane, jako mlada, ali su osobna imena Hrvad, Hrvadin, Hrvoj i Hrvoje potvrđena ondje u XV. i XVI. stoljeću baš kao i kraljevsko ime Tomislav. Istaknimo uzgred da je više Hrvata bilo skopskim nadbiskupima, prvi među njima Dubrovčanin Toma Tomičić 1753. – 1758.
Na zapadu južnoslavenskoga prostora, u Sloveniji, Hrvati su starosjedioci u Prekmurju i slovenskome dijelu Istre te su stara doseljenička skupina u Beloj krajini. Ipak, Hrvatima u Sloveniji nije priznat manjinski status iako po nedavnim procjenama CIA-e u Sloveniji ima oko 100 000 govornika hrvatskoga jezika.
Hrvati u Srbiji autohtonim su stanovništvom u istočnome Srijemu koji se do 1918., a djelomično i 1939. – 1945. nalazio unutar hrvatskih granica. Šokci i Bunjevci stare su hrvatske subetničke skupine, a u Banatu su se, među ostalim, nastanili i kajkavci iz Turopolja, Pokuplja i Banovine. O Šokcima hrvatskoga jezika, za koje se drži da potječu iz sjeveroistočne Bosne, pisao je još 1613. Bartol Kašić, a Hrvat Bunjevac iz Sombora Ivan Ambrozović izdao je 1808. „ilirski prevod“ Pričta srpskoga književnika Jovana Muškatirovića, što pokazuje da srpski jezik Bunjevci nikad nisu smatrali svojim.
Upravo je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Subotici izvedena prva drama Marina Držića na ozemlju današnje Srbije 1946., pa i to pokazuje koliko je Držić „njihov“. Izdvajanje Bunjevaca iz hrvatske matice i proglašenje tzv. bunjevačkoga jezika tek je jedna od faza velikosrpskoga posezanja za štokavskom ikavicom, što bi itekako trebalo zabrinuti one koji odlučuju.
Napomenimo također kako su Novopazarski zapisi Hrvata iz Dubrovnika Šimuna Budmanija, napisani 1734., a objavljeni 1758. u Popijevkama slovinskim njegova sugrađanina Ivana Marije Matijaševića, prvo znatnije leksikografsko djelo koje donosi leksičku građu iz ozemlja današnje Srbije.
Da, dobro ste pročitali, prvi svojevrsni dijalektni rječnik u današnjoj Srbiji napisao je Dubrovčanin osamdesetak godina prije prvoga srpskoga leksikografskog djela, Srpskoga rječnika Vuka Stefanovića Karadžića.
Bokelji i Svebarci, dvije autohtone grane Hrvati u Crnoj Gori, imaju spomenike na materinskome jeziku barem od XVII. stoljeća, a pismenost im je višejezična: u IX. stoljeću nastaju Barski epitafi i natpis na sarkofagu Andrije Saracena u Kotoru na latinskome jeziku, u XII. stoljeću nastaje Ljetopis popa Dukljanina, od XV. stoljeća pojavljuju se prvi poznati književnici koji isprva pišu na latinskome, od XVI. stoljeća na talijanskome jeziku, a poslije i na rumunjskome, francuskome i španjolskome jeziku.
Život u punini narodnoga jedinstva
Izuzmemo li neke glagoljične fragmente, prvo je štivo na hrvatskome jeziku u Boki kotorskoj 1617. napisao Kotoranin Maro Dragović, a u Svebarju vikar Barske nadbiskupije don Petar Samueli 1629. Nedavno je otkriveno ime tumača za hrvatski jezik, Kotoranina Antuna Paskvalovića. Njegovo su ime i titula dragomana zapisani 1740. U XVII. i XVIII. stoljeću svoj su zavičaj u Crvenu Hrvatsku smještali Budvanin Krsto Ivanović i Peraštanin Andrija Balović.
Na to da su hrvatski misionari djelovali i u unutrašnjosti Crne Gore, upućuje podatak da je austrijski putopisac Ami Boué 1838. u Gusinju naišao na katoličkoga svećenika Jurišića, a dio Crnogoraca i danas katolička groblja naziva hrvatskima, čak i kad su naselja u kojima se ona nalaze nastanjena katoličkim Albancima.
Na koncu ovoga osvrta ostaje mi tek poželjeti da mi Hrvati i dalje nastavimo živjeti puninu vlastita jedinstva u različitosti jer ono obogaćuje i osnažuje, ali da ne nasjedamo na podjele koje nam se nameću izvana i rastaču naše narodno biće.
Piše: Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik
