Kad primamo pismo zamišljamo osobu koja je u omotnicu stavila svoje misli protkane rečenicama. Čitajući te retke upoznajemo misli i namjere nama upućene. Zamislimo taj trenutak kada srce brže zakuca dok u sandučiću u stubištu zgrade primijetimo pismo, znatiželju koja nas tjera na igru pitalice tko je pošiljatelj, radost kada okrivamo da je to osoba kojoj se veselimo i potom ugođaj dok uranjamo u riječi, crtice, točke i zareze. Može to biti nekoliko nabacanih rečenica, koji redak više do kraja stranice ili nekoliko listova u nizu. Prekrasnom pismu često ćemo se vraćati i u svakom čitanju nešto novoga otkrivati, oduševljavati se i zadovoljno klimati glavom. No, kako je to primiti pismo od nepoznatog pošiljatelja? Koji ga je motiv nagnao uputiti nam pismo? To pismo se umah pretvara u mapu koja krije blago, tad crtice i zarezi postaju putokazi do neotkrivenih tajnih misli. Posebnu draž može donijeti i spoznaja da je to pismo pronađeno u boci na morskom žalu. Tad ni pošiljatelj ne zna tko će njegove misli otkrivati, pustolovno prebirati po njegovim maštanjima ili realnim poteškoćama. Tko zna što ćemo pomisliti kad upoznamo događaje koji su se nekoć dogodili. Zašto ih sad u tom pismu moram upoznavati? Koji je smisao tog procesa? To je tek posebna avantura jer isto to pismo moglo se izgubiti da se boca razbila o hridi ili potonula na dno mora. Uzeti pismo iz boce ulazak je u misterij, igru života u kojoj se ne može naslutiti kraj. Kraj može biti svakakav, izvjestan ili potpuno neizvjestan. Kojom se mišlju vodio naš Gospodin dok je nadahnjivao pisce Svetih Pisama? Da li je to bio proces u kojem se potpuno poznaje i pošiljatelj i primatelj? Nisu nam uvijek poznati svi autori, pisci Svetog Pisma. Vjerujemo da je prvi autor sam Bog. A Sveto Pismo kao da je poruka u boci, napisana, smještena u naizgled siguran prostor i bačena u more da ovisi o vremenu ili nevremenu koje će potaknuti morske struje odnijeti bocu na bilo koju stranu svijeta. Istina, možemo Sveto Pismo dobiti kao poklon od drage osobe, kupiti u sakralnoj knjižari, ali to je opet nesiguran i nepotpun proces. Dobili smo poruku u boci, Riječ Božju koju često ne doživljavamo kao nama upućenu, nego kao da smo je slučajno pronašli. Ta Riječ ovisi o dobroj volji čitatelja hoće li se otvoriti, pročitati i nadahnut zastati u razmišljanju. Možda će radije negdje skupljati prašinu u „dubinama“ polica za knjige ili će nestati u hrpi časopisa koji se osuđuju na stari papir ili otpad. Bog s nama riskira, šalje nam običnu skrivenu poruku utkanu u obilje događaja kojima nismo očevici. Samo onaj koji poruku „u boci“, Riječ Božju prihvati kao zanimljiv izazov ulazi u misterij, igru života. Takvima Bog, preko poruka drugima, poručuje što je za njih pripremio.
fra Josip Repeša
