Bili smo na berbi grožđa u općini koja ima najviše Ferrarija po glavi stanovnika

– Sušno vrijeme nam je išlo naruku – govori Kuran mlađi koji je za razliku od prijašnjih godina zadovoljan i plasmanom i cijenom.

– Bijelo i crno se prodaju od četiri i pol do pet kuna za kilogram. Merlot je šest kuna. Svakako smo zadovoljni, bitno je da se grožđe proda, a cijena bi uvijek mogla biti veća – ističe Josip.

U polju Jezero (koje je i dobilo ime jer u zimskim mjesecima bude pod vodom) ovih je dana kao u mravinjaku. Traktori, kamioni, radnici. Grožđe se bere na veliko. Svi žele iskoristiti lijepo vrijeme i otrgati što je više moguće, jer će prva veća kiša “ubiti” slador u bobicama.

– Ima li umora – pitamo Nediljka Matića koji sa suprugom Ivom i sinovima trga bijelo grožđe, piše Slobodna Dalmacija.

Ima nešto i stolnoga kardinala, ali uglavnom se bere bijelo grožđe.

– Ma, kakav umor. Imam 83 godine i po čitav dan berem i vozim na pijacu. Stalno sam na splitskom TTTS-u. Prodajem vinsko i stolno grožđe – dodaje Matić.

Općina Pojezerje ima najviše Ferrarija po glavi stanovnika. Da dobro ste čuli – svjetski je rekorder.

Na 700 stanovnika dolazi čak stotinjak Ferrarija. Nisu to luksuzni automobili s kožom i bijesnom opremom kakve smo naviknuli gledati, već traktori istog imena bez kojih se ne može zamisliti svakodnevica u najvećem dalmatinskom vinogorju, smještenom između Ploča i Vrgorca, koje je već odavno premašilo 10 milijuna trsova loze.

Ipak, nisu Ferrariji, koje su usput budi rečeno, poljoprivrednici nabavili nepovratnim sredstvima iz EU fondova, bili povod našeg dolaska u Pojezerje nego berba grožđa koja se upravo ovih dana zahuktava. I stari i mladi zasukali su rukave, jer merlot, maraštinu, zlataricu i kuč treba obrati.

Ljubitelji dobre kapljice čekaju grožđe iz Pojezerja kako bi napunili svoje bačve. A ono se ne prodaje samo na dalmatinskim tržnicama, poput splitskog TTTS-a, Sinja, Šibenika ili Zadra, ove jeseni je doprlo čak do Slavonskoga Broda.

Loze su dobro rodile. Svi su zadovoljni količinom i kvalitetom. Još kada bi cijena bila malo bolja. E, to bi bio pravi posao – dobacuju nam jezerski vinogradari dok se vozimo kroz nepregledne vinograde.

– Ma, pogledajte ovaj merlot. To je prvoklasno grožđe. Sladora je do dvadeset gradi – kaže vinogradar Žarko Španjić i domeće da kvalitetu i slador baš ne prate prodaja i cijena.

Kupaca je, tvrdi naš domaćin, sve manje. Tako od Ferrarija s početka priče vrlo brzo dolazimo u surovu realnost koja muči pojezerske vinogradare. Kako prodati grožđe koje na trsovima čeka berače i time podmiriti velike troškove, gnojidbe, zaštitnih sredstava i radne snage.

– Kad sve poplaćamo ostaje nam teška bevanda – reći će Španjić koji grožđe vozi u Split, Sinj, Zadar, Rijeku i tamo ga prodaje.

– Nema kiše, to nam je dobro, ali nema ni prodaje grožđa. Kupaca je slabo. Veliki je to posao i muka. Ali drugačije se ne može opstati – dodaje naš sugovornik.

– Da nije “uvoza” radne snage ne bismo mogli ništa – ističe Španjić koji u svojem vinogradu na 15 tisuća trsova planira ubrati i prodati oko 45 tona grožđa.

Najbolja prodaja je ipak ona na kućnom pragu. Kupci mogu birati kvalitetnu “robu”, a oni što ga prodaju su zadovoljni jer gajbe ne moraju voziti po tržnicama.

Znaju to ponajbolje otac i sin Nedjeljko i Josip Kuran s Kobiljače. Upravo smo ih zatekli u pakiranju grožđa u najlonske vreće za poznatog kupca, Peru Ankovića iz Smokovljana u Dubrovačkom primorju. Tu su maraština, zlatarica i smederevka.

– Svake godine dolazim u Pojezerje po grožđe. I iznimno sam zadovoljan kvalitetom. Radim vino, a ispečem i nešto rakije. To je moja tradicija. Nedavno sam kupio nešto grožđa u Oskorušnom na Pelješcu i sada ovo. Bit će to dobro vino – kaže gospar Pero koji ima uređen podrum s bačvama od inoksa, jer su mu one hrastove izgorjele još u ratu.

Vinogradari su ove jeseni zadovoljni sladorom i kvalitetom grožđa.

– Bijelo i crno se prodaju od četiri i pol do pet kuna za kilogram. Merlot je šest kuna. Svakako smo zadovoljni, bitno je da se grožđe proda, a cijena bi uvijek mogla biti veća – ističe Josip.

U polju Jezero (koje je i dobilo ime jer u zimskim mjesecima bude pod vodom) ovih je dana kao u mravinjaku. Traktori, kamioni, radnici. Grožđe se bere na veliko. Svi žele iskoristiti lijepo vrijeme i otrgati što je više moguće, jer će prva veća kiša “ubiti” slador u bobicama.

– Ima li umora – pitamo Nediljka Matića koji sa suprugom Ivom i sinovima trga bijelo grožđe.

Ima nešto i stolnoga kardinala, ali uglavnom se bere bijelo grožđe.

– Ma, kakav umor. Imam 83 godine i po čitav dan berem i vozim na pijacu. Stalno sam na splitskom TTTS-u. Prodajem vinsko i stolno grožđe – dodaje Matić.

Kako i neće biti spretna kad grožđe bere od svoje desete godine. Rodila se i odrasla među lozom, u obližnjim Seocima što je nastavila udajom za susjeda Nediljka.

Lozu plije, veže, povija i trga, jedino ne kosi jer je to rezervirano kao “muški” dio posla.

– Prije je bilo puno teže – reći će Iva. Nije bilo mehanizacije, sve se radilo ručno.

– Koji su to jadi bili… lozina se na vratu iznosila. Sada je to lakše. Više se ne iznosi. Kada se poreže, dođe traktor s priključkom i onda se sve to samelje i usitni – pripovijeda naša sugovornica dok bere zlatne grozde kuči – autohtone sorte vezane upravo za jezersko-vrgorski kraj, koje će Nediljko voziti na pazar.

A pojezerski vinogradari bi bili sretni kad bi se netko sjetio otvoriti vinariju pa da u nju mogu voziti grožđe na preradu. Upravo je to ono što nedostaje ovom kraju, otkako je propala vinarija “Vrgorka”. Vinogradar Mijo Vukušić ima vlastitu mini vinariju u kojoj prerađuje merlot, ali viškove prodaje.

– Otvaranje vinarije bio bi spas za ovdašnje vinogradare. Teško je po čitav dan brati grožđe pa ga onda voziti na tržnice diljem Dalmacije – zaključuje Vukušić.