Danas, 10. listopada. obilježava se Svjetski dan mentalnog zdravlja. Tim povodom smo razgovarali s psihologinjom Milkom Ramić i psihoterapeutkinjom Ivanom Mostarac, osnivačicama Centra za mentalno zdravlje Metković, o važnosti psihičkog blagostanja, izazovima s kojima se građani suočavaju i načinima kako svatko od nas može bolje brinuti o sebi.

Možete li nam ukratko predstaviti Centar za mentalno zdravlje u Metkoviću i koje su njegove glavne aktivnosti?

Ivana: Centar za mentalno zdravlje smo prije dvije godine osnovale kao neformalnu organizaciju gdje ja pružam usluge psihoterapije, a kolegica usluge psihološkog savjetovanja i testiranja.

Radimo s odraslima, djecom i parovima, grupni rad. Također skupa provodimo radionice i edukacije vezane za mentalno zdravlje.

Koja je vaša uloga u Centru i s kakvim se izazovima najčešće susrećete u svakodnevnom radu?

Milka: Kao psihologinja u centru radim psihološko savjetovanje s odraslima i djecom. Najveći broj mojih klijenata su žene iako radim i s muškim klijentima. Izazovi s kojima se susrećemo su nerazumijevanje obitelji za problem koji osoba ima, iznenađenje roditelja kada njih tražim da dolaze a doveli su djecu po pomoć, osjecaj bespomoćnosti u radu s klijentima koji su u fazi depresije kad se zaista teško pokrenuti, briga za klijente koji pokazuju određene rizike od suicidalnosti, manjak stručnjaka za mentalno zdravlje, a potrebe sve veće. Nasreću, većinu izazova prevladamo uz superviziju i međusobnu podršku.

Koliko je, po vašem iskustvu, porasla svijest o važnosti mentalnog zdravlja u lokalnoj zajednici posljednjih godina?

Ivana: Pa sudeći po broju ljudi koji nam se obraćaju za pomoć, odnosno koji su odlučili poduzeti nešto za sebe, moram reći da smo ugodno iznenađene  smanjivanjem stigme, srama, i porastom svjesnosti koliko je bitno naše mentalno zdravlje.

Svjetski dan mentalnog zdravlja

Ove godine Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se pod geslom „Mentalno zdravlje je univerzalno ljudsko pravo“. Što ta poruka znači vama osobno i profesionalno?

Milka: Zapravo smo s tom misijom i krenule u cijelu priču. Naši klijenti su dugo vremena za psihološko savjetovanje i psihoterapiju morali ići do Splita, Dubrovnika ili sami tražiti online terapeute. Bez obzira gdje živimo i koliko daleko od velikih gradova, mišljenja smo da svi ljudi zaslužuju ovakvu pomoć imati nadomak ruke. Kako bi dodatno živjele ovu ideju univerzalnog ljudskog prava na mentalno zdravlje povezujemo se i s udrugama koje kroz projekte osiguravaju besplatnu psihološku pomoć marginaliziranim skupinama.

Na koji način Centar obilježava ovaj dan – imate li posebne aktivnosti, radionice ili kampanje?

Milka: Osim pojačane aktivmosti na društvenim mrežama, održat ćemo radionicu u udruzi Otac Ante Gabrić za osobe starije životne dobit, gostovat ćemo na radiju a uskoro pripremamo jednu poklon radionicu za žene.

Koliko su ovakvi dani važni u borbi protiv stigme povezane s mentalnim poteškoćama?

Ivana: Pa smatram da su bitni jer nas svakodnevica odnese, ritam života je vrlo ubrzan. A onda nam obilježavanje služi da podsjetimo i sebe i druge da mentalno zdravlje nije luksuz, nego temelj svega što radimo i jesmo. Temelj zdravog, sretnog i ispunjenog života. Obilježavanje ne služi samo simbolično, amo baciti koju floskulu. Služi nam poticanju razgovora, nuđenju pomoći i razumijevanja. Umanjivanju osjećaja usamljenosti I promjeni onog “nešto sa mnom nije u redu” put kada čujemo da nismo jedini.

Mentalno zdravlje u zajednici

S kojim se problemima najčešće javljaju građani koji potraže pomoć u Centru?

Ivana: Problemi su stvarno raznoliki. Od depresije, ovisnosti, niskog samopouzdanja i partnerskih problema, do specifičnih fobija. U zadnje vrijeme bi možda istaknula simptome, koji se javljaju kao posljedica usamljenosti i otuđivanja, nezadovoljstva odnosima. A ti simptomi su vrlo raznoliki. Ljudi se muče s raznim problemima i htjeli bismo poručiti svima da niti jedan problem nije premali niti preveliki za javiti se. Pravo vrijeme za potražiti pomoć je ono koje ti sam sebi odrediš. Kada ti osjetiš potrebu.

Primjećujete li razliku između potreba djece i mladih u odnosu na odrasle i starije osobe?

Milka: I da i ne. Odrasli često dođu s problemom koje svoje korjene ima u nezadovoljenim potrebama iz djetinjstva. Iz osjećaja nedovoljnosti, nevoljenosti, osjećaja da su slabi ili nešto drugo što su o sebi ili svijetu naučili dok su još bili djeca. Često cijeli svoj život organiziraju oko tih uvjerenja koje je onda teško mijenjati, ali kroz terapiju pomalo uspiju. Djeca još uvijek grade sliku o sebi i svijetu. Ono što je prioritet u radu s djecom jest rad s roditeljima. Jer nije uloga psihologa ili psihoterapeuta mijenjati uvjerenja djeteta koje onda ide u nepromijenjenu okolinu. Uloga je pomoći roditeljima da pripreme zdravu okolinu za dijete. Tako da odrasli dolaze s potrebom da mijenjaju sebe kako bi se suočili sa svijetom lakše a djeca imaju potrebu za okolinom koja će ih pripremiti za taj svijet, nije im dovoljan dolazak do stručnjaka jednom tjedno ako se onda vraćaju tamo gdje je sve ostalo isto.

Kako lokalna zajednica – škole, obitelji, poslodavci – može doprinijeti boljoj brizi o mentalnom zdravlju?

Milka: Prije svega svakodnevnim razgovorom o mentalnom zdravlju. Dosta puta i na poslu i u školi na prvo mjesto idu obaveze I ne ostane vremena za ono iskreno pitanje: Kako si? Posebno djeca, učenici jako vole pričati o tome što ih muči ako im se da prilika. Žele biti viđeni i osjećati da ih netko čuje. Nismo dužni čak ništa poduzeti za njihove probleme, dovoljno je nekad ih samo slušati. Po školama, na radnim mjestima osigurajte važne informacije o traženju pomoći, korisna predavanja, radionice i ostale aktivnosti koje će biti podsjetnik da su ljudi važni i da je ok baviti se svojim mentalnim zdravljem.

Imate li dovoljno resursa i podrške za provođenje preventivnih i edukativnih programa?

Ivana: Pa gledajte, ako nas pitate, vjerujem da se Milka slaže, resursa i prevencije nikad dosta. Ali podršku imamo. I od strane medija, i od strane naših lokalnih Udruga. Moramo tu istaknuti Udrugu Kolektiv, Srednju školu Metković, Gimnaziju Metković i Gradsku knjižnicu. Uvijek su spremni za suradnju i tražiti nas pomoć i podršku kao stručnjake.

Prevencija i podrška

Kako prepoznati prve znakove narušenog mentalnog zdravlja – kod sebe ili bližnjih?

Milka: Dosta ovisi o dobi ili vrsti problema. Ono što ipak uvijek pamtim iz školovanja: najjasniji pokazatelj da nešto nije u redu s mentalnim zdravljem često je bilo kakva poteškoća sa spavanjem. Naravno, ako netko cijeli život ima nesanicu, može biti organski problem ali pogoršanja u spavanju su znak koji ne treba zanemariti. To može biti teško usnivanje, noćne more, često buđenje, mokrenje u snu kod djece, plitak san odjednom. Osim toga, kod djece pogoršanje u ocjenama, velika iritabilnost, promjena kruga prijatelja. Bilo kakva promjena u ponašanju u smjeru narušene kvalitete života. Važna napomena, dok mi vidimo te znakove problem je već neko vrijeme tu I zato je važno razgovarati I prije nego uočimo promjene.

Što biste savjetovali osobi koja se boji potražiti stručnu pomoć zbog srama ili stigme?

Ivana: Strah od srama i stigme je potpuno razumljiv jer pojedinci u društvu još uvijek smatraju da je traženje pomoći znak slabosti, pa bi najprije rekla da razumijem potpuno. Teško je priznati i sebi i drugima da ne možeš sam. Teško je ponekad i povjerovati da me okolina neće proglasiti ludim, nego će reći bravo. Pogotovo ako si naučen da moraš biti jak/a i ako okolina ne razumije i umanjuje tvoje probleme. A onda bi naglasila da nisi jedini/jedina! I da nas okolina često iznenadi svojim reakcijama kada smo iskreni. Termini se ponekad čekaju tjednima. Što mislim da je najbolji dokaz smanjena stigme. Jer koliko god volimo svoj posao, volimo i svoje zdravlje i obitelj, i teško je ponekad stići ugurati sve one koji su osvijestili da ne žele dalje glavom kroz zid sami. To je najbolji pokazatelj da nije s tobom nešto u krivu, već da je puno nas nekada došlo u fazu života kada nismo znali kako sami sebi pomoći. Kad te boli koljeno ideš fizioterapeutu, logično. A kad te glava boli od briga i života, ne moraš s njom kroz zid, možda je bolje da popričaš s nekim tko zna kako taj zid zaobići, preskočiti, srušiti…

Postoje li jednostavni načini ili navike kojima svatko od nas može jačati vlastitu psihološku otpornost?

Milka: Često smo učili da je osoba jaka koliko mu je čvrsta socijalna mreža. Točnije, prioritizirajte svoje vrijeme s prijateljima, uključite se u zajednicu, nađite neki hobi. To je veliki štit od svih izazova za mentalno zdravlje. Također,  odmori se prije nego osjetiš umor, ne samo fizički već i onaj mentalni. Jer što si umorniji to ti puno duže treba da se oporaviš a najčešće nemamo toliko vremen za odmor u tom slučaju. I konačno, dozvoli sebi osjećati se loše. Nekada je najsnažnije za našu mentalnu otpornost biti ranjiv, ne bojati se neugodnih emocija. Emocije nisu opasne, one nam pomažu u preživljavanju.  Od nas nećete čuti savjete: glumi da si jak, ne pokazuj slabost i slično jer to nije mentalna otpornost i mentalno zdravlje, to je strah od ranjivosti.

Koje su najvažnije promjene koje biste voljeli vidjeti u sustavu mentalne skrbi u Hrvatskoj?

Ivana: Voljela bi da se više ulaže u prevenciju, a ne samo u gašenje požara kad već dođe do problema. Da škole i radna mjesta postanu prostori gdje se može reći “nisam dobro“, a da to ne izazove nelagodu, nego razumijevanje i poduzimanje konkretnih koraka za poboljšanje situacije i rješavanje problema.

Milka: Slažem se s Ivanom. Prevencija je jako važna. I dodala bi da je jako važno uzeti u obzir kako na mentalno zdravlje djeteta djeluju razni faktori u ovom slučaju.  To su roditelji, ustanove koje pohađaju I online svijet koji je prostor za sebe. Sustav mentalne skrbi u Hrvatskoj ne bi smio zanemariti ni jedan od ovih faktora. Osjećam se frustrirano kad dolazimo raditi 4 radionice s djecom koja onda I dalje ostaju u nepromjenjenom okruženju. Dakle, država bi trebala osigurati više podrške svima koji odgajaju djecu, a ne cijeli fokus staviti na direktan rad s djecom. Prevencija počinje od njih, a ne od djece.