Vigura sv. Paškala na brdu Golovran nijemo promatra i bdije nad selom u podnožju i na rijetkog prolaznika stazom iz Borovaca prema Pozloj Gori. Zastane li još tko pred njim i prekriži li se kao što su to stoljećima činili naši stari?
A tko bi zastao kada se odavno ne čuju ovnovi zvonari, kozlići se ne igraju po surim stijenama, pjesme pastira ne odzvanjaju prodolinom, ognjišta su davno zgasla, a priroda je došla na svoje…
Što sv. Paškal radi na ovoj stijeni? Ovaj ubogi franjevački svetac se rodio i umro na isti dan, 17. svibnja u razmaku od 52 godine (1540.-1592.). Poznat je bio kao zaštitnik pastira i sitne stoke. Župom Borovci su dugo upravljali franjevci koji su među narodom širili kult sv. Paškala o čemu svjedoče njegove vigure i kapelice i na drugim mjestima (Ograđ, Rinjaci, Plina…). Tako je i naš Paškal na Golovranu dio te pastorizacijske priče.
Prema riječima Marinka Tomasovića, ravnatelja Gradskog muzeja u Makarskoj koji je svojevremeno istraživao staru crkvu sv. Nikole u Borovcima, borovačka vigura je rad nekog domaćeg majstora najvjerojatnije iz 18. st. Zanimljivo je da se na istom mjestu nalazi ilirska gomila, dakle, pretkršćansko kultno mjesto s kojega puca pogled na Hercegovinu, borovačku dolinu i Tikvinu, našu sljedeću destinaciju.
Moj vodič Zvonko nije propustio priliku malo urediti oko Paškala jer uskoro će njegov blagdan (17. svibnja). Potom smo ponovno prošli pored starih Vekića kuća i polako uz Tikvinu gdje su Branko i njegova ekipa već zasjeli podno križa. Kako pored koje razvaline prođemo, tako Zvonko doziva u sjećanje ljude kojih odavno više nema i spominje se raznih zgoda: – Nisam ja zvonar (ovan koji nosi zvono), ja sam remeta! – jedna je od anegdota.
Ono što prolazniku kroz ove opustjele stare seoske putove zapinje za nosnice su mirisi vriska, kadulje i drugih meni nedovoljno poznatih biljaka koje opsjedaju pčele… Bit će meda! Tu je i perunika, a uz put je netko zasadio ružu… Pored puta raste i odavno zaboravljeni dalmatinski buhač, autohtona vrsta s lijepim bijelim cvijetom poput otvorene lepeze. Tko još zna da je to prirodni insekticid (izvor prirodnog insekticida Piretrina) kojega su ljudi sadili uz rubove svojih vrtova da im tjera nametnike?
A tu su i plahi blavori i prkosni zelembaći koji se do zadnje drže svoje osunčane stijene. Da ne zaboravim: Frane Vekiću, onaj tvoj maškiln još stoji nauzgor na onoj gomili uz put poput kakva spomenika: – Dalmatino povišću pritrujena!
Evo nas na Tikvini iznad Vekića! Uznosito stoji veliki bijeli križ od 13 metara, posađen usred kamenjara, kao i gomila prije njega. Jedna pločica svjedoči da je prvi podigao 1932. Mate Krstičević kao zavjet nakon sretnog povratka iz Amerike. Njega je pomela ideološka metla nakon Drugoga svjetskoga rata. Prije dvadesetak godina Vekići odlučiše podići novi križ što im je uspjelo 2018. Tako je Tikvina postala uređeno lokalno izletište.
Pogled s Tikvine je oku ugodan. Lako je shvatiti zašto se Vratar baš tako zove: drži ključeve Neretvanske doline od strane Novih Sela čije zaseoke prebrojavamo, kao i one na Dragoviji i u borovačkoj prodolini nad kojom bdije moćna Rujnica… a kada se okrenemo na drugu stranu, pogled puca prema Bijači, Ljubuškom, Crvenom Grmu…
Šetnja do Paškala i Tikvine je pravi užitak, osobito za one koji nisu navikli na duge šetnje, a željni su planinarskog iskustva.
