Idilično jesensko jutro, crkva sv. Jure u Desnama bila je naša polazna točka za pješačenje do najvišega vrha Rujnice, Babine gomile (735 m). Pred nama je oko 5 km strme i dobro markirane staze i prevladavanje visinske razlike od gotovo 730 m.
Sam vrh se dobro vidi već na startu, ali planinarska staza prati tzv. Ruski put, kojega su 1915. gradili ruski zarobljenici i koji kruži oko Rujnice preko sedla između Male i Velike Rujnice (330 m.n.m.). Na tom mjestu se nalazi Vigura, mala kapelica s likom Svete Marije s Djetetom.
Nakon prvih 20 minuta i prolaska kroz nekoliko lijepo uređenih maslinika stižemo do crkvice sv. Nikole do koje se može doći i vozilom, i tu bi prema planinarskim uputama bio službeni početak staze u dužini 4.4 km do vrha. Što se više primičemo Viguri, pogled postaje sve zanimljiviji, od Vrha Desana do Modroga oka i Banje.
Kod Vigure se staza račva u smjeru sv. Roka u napuštenoj rujničkoj prodolini i u smjeru Babine gomile, preteći Ruski put koji je na mjestima zarastao i oštećen. Ovdje smo poprilici na polovici puta, iza nas je već sat vremena hoda. Staza više nije previše strma. Sve češće nailazimo na kadulju, ljekovitu biljku koju kada protrljate prstima pusti jak i ugodan eterični miris, dobro ju je tada staviti pod nosnice jer doslovce otvara dišne putove i vraća snagu.
– Ono što je u Andama koka kod nas je kadulja! – reče u šali moj suputnik.
Kako se sjevernom padinom Rujnice približavamo Babinoj gomili staza postaje zahtjevnija. Tu se rastajemo sa Ruskim putom, on vodi dalje do podnožja Ilice, sljedećega vrha Rujnice, gdje je nekada bila vojarna.
Najzahtjevniji dio je pred nama. Zadnjih pola sata vrlo strmog uspona i staze koja je postavljena gotovo okomito prema vrhu. Nakon izlaska na vrh potrebno je proći još dvjestotinjak metara do geodetske oznake vrha Babina gomila (735 m.n.m). Odnedavno su na vrhu postavljene kamere za video nadzor požara u smjeru Metkovića i Ušća.
Napokon, nakon 1 sat i 50 minuta hoda i usputnog fotografiranja stižemo na sam vrh. Puše hlada bura i nije pametno joj se uznojen izlagati. Zato smo se prvo spustili u zavjetrinu s koje puca predivan pogled na Neretvansku dolinu, Pelješac i otoke. Nakon polusatnog odmora i okrijepe ugodno smo se iznenadili da danas nismo bili jedini koji su se uputili na ovaj vrh, pridružila nam se i peteročlana skupina iz Metkovića.
Povratak na sam vrh, hlada bura još je tu, brzi kružni pogled od vrhova Biokova, Matokita, hercegovačkih planina do Neretvanske doline (od Metkovića do Ploča) i nešto dalje jadranskih otoka. Kažu da se vidi i Vis, ali nam izmaglica nije dopustila taj užitak. Nakon toga punih pluća, u pratnji lijepih prizora što nam ih je ovdašnja priroda pružila, uslijedio je povratak k crkvi sv. Jure za što nam je trebalo gotovo isto toliko vremena koliko i za uspon.
A sada manje priče, prepuštamo vas velikoj fotogaleriji s današnjeg planinarenja na Babinu gomilu.
