U posljednje vrijeme možemo svjedočiti mnogim podjelama na raznim područjima. U nizu raskola počelo je spontano natjecanje tko će se više podijeliti. Kako vidim, podjele su postale i reklamni spot jedne tvrtke. Oni pak kažu kako se oni, dok se drugi dijele i razlikuju, prema svima jednako odnose. Možda to i uspiju ako pročitamo i ono napisano malenim slovima u ponudama ugovora.
Podjele su dakle naglašene. Među podjelama na ove ili one primjetljive su i podjele na domaće i dijasporu. Na naše i vaše…
Rado sam, na službi u dijaspori, prihvatio pisati ove retke vama u domovini, u rodnoj Neretvi. Nadam se da ću vam barem malo uspjeti privući pozornost i potaknuti vas na razmišljanje, što je moj jedini cilj.
Moja rubrika se zove: Glas iz dijaspore. Pokušat ću očima naših ljudi u dijaspori promatrati stvarnost koju zajedno dijelimo. Naglašavam zajedno jer koliko se god dijelili trebamo biti jedinstveni.
Otišao sam iz rodnog Metkovića prije dalekih 25 godina kao dječak sa svojim mislima i idealima. Boravak u svijetu, bliže ili dalje perspektive, potaknuo me je razvijati svoje stavove, mijenjati ih i nadopunjavati. Možda sam u tome uspio, a možda sam ostao isti, nepromijenjen u vašim očima. Svatko tko me poznaje može imati svoje mišljenje o onome što mislim ili vjerujem. Netko će se sa mnom složiti, a netko nezadovoljno vrtjeti glavom.
Misao, riječi i djela ljude međusobno zbližavaju ili udaljavaju. Bitno je da to bude spontano, osobno. Tada je i zbližavanje ili udavaljanje naše, osobno, dosljedno. Ne dopustimo da nam to netko sa strane nametne jer interes mu može biti drugačiji od naših očekivanja. Nekome je jednostavno draže druge razdvajati, što mu postaje zabava ili igra. Njih ne zanimaju posljedice, suze, krv, žrtve.
Trebamo biti jedno biće, u zajedništvu jer to nam je najbolja opcija za život. Zajedno živjeti, upoznavati se, pomagati – put je pronalaska mnogih životnih rješenja. Pri tome možemo i trebamo biti različiti kako bismo se nadopunjavali.
“Glas iz dijaspore” nije samo glas sigurne egzistencije, posla, napretka – kako nas mnogi u domovini doživljavaju. “Glas iz dijaspore” je glas realnog života u kojem će netko istinski uspjeti zbog svoje marljivosti i snalažljivosti, a netko drugi ostati problem sebi i drugima.
Naši ljudi na “privremenom radu” skupo plaćaju stil života koji će kasnije na ljetnim praznicima pokazati u domovini. Mnogi i ovdje strepe za sigurnost posla ili kako povezati sve troškove sa stvarnim prihodima. Uz to imaju i poteškoću što nisu svoji na svome, nego su u nekom zajedničkom „košu“ s drugim doseljenicima koje domaći nekad ocjenjuju čudnim mjerilima.
Život u tuđini nije jednostavan. Kao što bi rekao jedan radnik: “dišeš jednim plućnim krilom dok drugo pati za domovinom.”
Koliko god domovina očekuje pomoć dijaspore, toliko isto, možda čak i malo više, dijaspora očekuje razumijevanje.
Pokušajmo malo više o tome razmisliti prije negoli donesemo konačno mišljenje.
