Klaudia Kežić Mrkonjić, urednica i voditeljica emisije “Priče iz Hrvatske”, koja slavi 25 godina rada na HTV-u, u razgovoru za Gloriju otkriva što se događa iza kamere, kako joj je ponekad teško odlučiti koji prilog ne objaviti te kakvom se poklonu najviše veseli.

Što je kruna vaše 25 godina duge karijere na HTV-u?

-Nakon što sam prošla gotovo sve televizijske forme i formate – od “Dnevnika”, “Hrvatske uživo”, “Dobro jutro Hrvatska”, “Kod nas doma” te projekt “Škola na trećem”, ljetos je stigao poziv glavne urednice Rahele Štefanović da vodim i uređujem emisiju “Priče iz Hrvatske”, koja je već u prvoj sezoni stekla simpatije brojnih gledatelja.

Koje su vas priče iz emisije najviše oduševile?

– Toliko je dobrih priča da mi je ponekad teže odlučiti koju priču ne objaviti. Oduševio me barba Mario koji u 85. godini s mrežom u ruci i dalje ide u ribe. Izvrsna je priča o obitelji Rossini Blaće koja ima vrt pokraj mora, a ne žele ga prodati unatoč pritisku agencije. Tu je i jedan od posljednjih kovača Dalmatinske zagore i mistični zvuk nakovnja od kojeg zastaje dah. Zadnja emisija u ovoj godini podsjetnik je na najzanimljivije ljude i priloge.

Jeste li ikad improvizirali u javljanjima uživo?

– Javljanje uživo je kao bombonijera – nikada ne znaš što ćeš dobiti. Pamtim javljanje s Cest is the best za emisiju “Hrvatska uživo”. Pada kiša, ekipa zapela u prometu, gostiju nema, ja sama samcata s kišobranom na Trgu bana Jelačića, a javljanje samo što nije počelo. Trenutak u kojem pomisliš – što je meni ovo trebalo. I onda sve krene, ekipa se probije, jedan gost doluta, stane kiša, brzo dogovorimo izvođačicu da izvede svoj performans, skupila se i hrpica gledatelja. Minutu prije javljanja došetao je i klaun, pa na kraju svi spontano pjevamo: “Singing in the rain”. Za ne vjerovati – a na ekranu je izgledalo sve kao da je režirano.

O kojem ste pozivu sanjali kao djevojčica?

– Htjela sam biti glumica, pa novinarka. Eto, ostvarila sam neke snove.

Koje se TV emisije iz djetinjstva najradije sjetite?

– Definitivno “Jelenka”. Nekad pomislim da bih ga trebalo opet pogledati, ali se bojim da mi možda neće biti onako dobar kao što mi je ostao u sjećanju. Bolje je da i ne pokušavam.

Kakav program najradije birate u svom domu?

– Na HTV-u je mnogo kvalitetne produkcije, i domaće i strane, posebice kroz zanimljive dokumentarce i serije. Rado pogledam dobru seriju i volim kad me baš neka obuzme da jedva čekam nastavak. Tako je, primjerice, bilo sa serijama “Na putu prema dolje”, “Igra prijestolja” ili prve dvije sezone “Domovine”.

Koliko su vas puta povezivali s vašom prezimenjakinjom, legendarnom novinarkom Linom Kežić?

– Mnogi misle da mi je Lina majka. Čak smo se i nas dvije u šali počele tako oslovljavati kad bismo se srele. Ipak, nismo rodbinski povezane. Lina je stvarno vrhunska i draga kolegica.

Jeste li stroga mama?

– Moja djeca Duje (12) i Mia (10) kažu da je muž Marijan “Vojko V.” – koji često citira pjesmu “Ne može”, a da sam ja “Vojko Da”. Iako nismo strogi, granice se znaju. Trudim se biti dosljedna, ali klinci znaju kako me kupiti. Najsmješniji su kada stanu ispred mene, s najstarijom taktikom, i krenu treptati okicama pa dobiju ono što žele. Nekada treba uživati u tome što su tako mali i što znaju živjeti u sadašnjosti, što nama odraslima često nije tako lako.

Kako održavate svježinu i mladolik izgled?

– U mom slučaju “krivac” je genetika. Pokušavam naći vremena za sebe, koliko je to moguće u rasporedu pretrpanom obvezama, te redovno odlazim u teretanu. Isprva mi je bila grozna, no sad je postala dio rutine. Nekada je najvažnije, ali i najteže, samo se dobro odmoriti.

Kako provodite blagdane?

– Obiteljska je tradicija da za Božić ostajemo kod kuće, a u posjet nam dolaze bake Ika i Zora iz Metkovića i Zmijavaca. Za blagdane se nastojimo okružiti dragim ljudima. Božićno popodne najradije provodim umotana u dekicu, lampice svjetlucaju na boru, a svi zajedno gledamo prigodni film. To je blagdanski zen u kojem najradije guštam.

Koji vam je najdraži dar?

– Ako me netko želi razveseliti, treba me samo pozvati na putovanje. Svejedno je li kratko ili dulje. Uživam otkrivati nove krajeve, zemlje, gastronomiju, običaje… A onda uspomene ostaju kao darovi, neprocjenjivo.

Kakvu glazbu slušate i koju ste predstavu nedavno pogledali?

– Kad promislim što sam zadnje gledala, čini se kao da sam ljubiteljica mjuzikla i baleta, što baš i nije točno. Moj izbor je glazba osamdesetih i devedesetih, malo više rocka i malo više strane glazbe. Posljednje što sam pogledala u kazalištu su “ženske” predstave “Astroklikeri” te “Iva i Gloria”.

Imate li neku novogodišnju želju?

– Puno zdravlja i sreće svima.

Piše: Iliana Kljaić / Gloria