U sjeni Svjetskog nogometnog prvenstva ostao je još jedan veliki uspjeh hrvatskih sportaša. Naši rukometaši su osvojili zlato na Mediteranskim igrama koje su se krajem lipnja održavale u španjolskom gradu Tarragoni.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Prva je to zlatna hrvatska medalja u zadnjih 14 godina na velikim natjecanjima, od OI u Ateni 2004., i opet pod vodstvom legendarnog zbornika Lina Červara.

Uz trenera Davora Dominikovića, nekoliko Neretvana je bio u sastavu Hrvatske: Ivan Sršen, Ante Kaleb i na vratima Mate Šunjić s kojim smo ovih dana razgovarali o mediteranskom zlatu, klupskom rukometu te kako je uspio spojiti vrhunski sport i visoko obrazovanje.

Mate, čestitamo tebi i svim tvojim suigračima na osvojenom zlatu na Mediteranskim igrama! Nakon dužeg vremena opet si na vratima hrvatske reprezentacije, ovoga puta kao kapetan?

Hvala. U hrvatskoj reprezentaciji sam prisutan dosta dugo, još do kadetskih dana kada smo osvajali prve medalje za Hrvatsku u mladim uzrastima, srebro na Europskom i broncu na Svjetskom prvenstvu. Na taj način sam prošao svoj razvojni put od nižih prema višim kategorijama na reprezentativnoj razini.

Prvi put sam bio pozvan u seniorsku reprezentaciju još 2009. godine i nakon toga sam u više navrata bio pozivan u dužim ili kraćim vremenskim intervalima. Sada sam opet u ekipi: počelo je s prijateljskim utakmicama u Švedskoj za Uskrs, zatim kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo i sada Mediteranske igre.

Ako se ne varam, to je tvoje prvo seniorsko zlato u dresu Hrvatske!

Točno. Ovo je moj najveći reprezentativni seniorski uspjeh. Do sada sam osvajao medalje na kadetskim natjecanjima.

Na Mediteranskim igrama u Španjolskom si imao zapažen nastup. Pokazalo se da je tvojih sedam obrana u finalu s Tunisom bilo presudno za stabilnost pomlađene hrvatske reprezentacije bez Duvnjaka, Cindrića i Štrleka…

Dobro. Bila je to neizvjesna utakmica u kojoj svaki pogodak ili obrana donosi značajnu prednost. Na turniru smo odigrali pet utakmica i iz svih pet smo izašli kao pobjednici. U grupi smo igrali s Italijom i Alžirom, a prvu eliminacijsku utakmicu sa Slovenijom. To nam je možda bila i najteža utakmica. U polufinalu smo u dramatičnoj završnici svladali domaćine Španjolce, trenutne europske prvake s prvenstva u Hrvatskoj.

I na kraju teška finalna utakmica s Tunižanima koji su došli s najjačim mogućim sastavom. Dobili smo ih s golom razlike (24:23), kao i Slovence i Španjolce prije toga. Mislim da smo na turniru imali najteži put kada pogledate ostale reprezentacije.

Tvoj razvojni put je krenuo iz Metkovića, zatim preko Medveščaka, Nexea, francuskog Creteila do CSM Bukurešta u kojem si odigrao prošlu sezonu… i sada slijedi povratak u francusku prvu ligu, u US Ivry.

Moje prvo inozemno iskustvo je bio u Francuskoj. Četiri godine sam igrao u Creteilu s kojim sam iz druge ušao u prvu ligu i igrao europske utakmice. U Francuskoj sam se osjećao kao kod kuće, bio sam dobro primljen, brzo sam se prilagodio, upoznao ljude… dobro poznajem francusku ligu koja je, uz njemačku Bundesligu, najjača svjetska liga. Tako da je moj povratak u Francusku nekako logičan i nekako sam znao da ću se kad-tad vratiti. Sljedeću sezonu igrat ću za prvoligaša US Ivry.

Kakva su tvoja iskustva u rumunjskoj ligi, igrao si prošle sezonu za CSM Bukurešt?

Za mene je to bilo nešto novo, puno sam toga naučio, a bila je to teška sezona. Rumunjska liga je dosta jaka i nama nedovoljno poznata jer nisu toliko uspješni na reprezentativnoj razini. Kod njih se dosta ulaže u rukomet, tjedno je nekoliko prvoligaških utakmica u televizijskim prijenosima što se kod nas ne može vidjeti. I sve je više stranaca u njihovim klubovima što je po meni pravo čudo.

Ti si među rukometašima poznat kao matematičar. Tvoj talent za matematiku je prepoznat još u osnovnoškolskim i gimnazijskim danima kada si odlazio na državna natjecanja. Mnogi sportaši ne uspijevaju uskladiti obrazovanje sa obvezama koje nameće profesionalni sport. Kako si to uspio?

Nema tu neke posebne tajne, slično je kao i u sportu. Treba biti uporan, organiziran, imati cilj i puno raditi, odricati se što nije lako. Studij na PMF u Zagrebu završio sam dok sam igrao za Medveščak. Moj dan je bio od 7 sati ujutro do 23-24 sat u noći na relaciji fakultet-trening-stan. I tako svaki dan punih pet godina.

Ne treba podlijegati tuđim mišljenjima. I meni su govorili da ću morati izabrati između fakulteta i ozbiljnog bavljenja rukometom, ali evo nisam morao birati. Sve je u motivaciji, organiziranosti i spremnosti na odricanje.

Koja je tvoja poruka djeci, mladima koji se već u školskoj dobi ozbiljno bave nekim sportom?

Moj im je savjet da nikada ne voze na jednom kolosijeku, već na dva usporedno. Vrlo je važno za djecu da se bave sportom i neka se svi bave bilo kojim sportom. Osim što je to dobro za razvoj tijela, to je jedna vrsta životne škole u kojoj mogu naučiti raditi, biti organiziran, uporan, discipliniran, znati pobjeđivati i gubiti, naučiti pobjeđivati krize ozljeda, neuspjeha, nerazumijevanja. Kroz sport se stekne puno prijatelja jer se s vremenom družite s mnogim ljudima.

Ali ne bi smjeli zbog sporta zapustiti svoje obrazovanje jer nas to čini kompletnijom osobom. Sport je rizičan: samo jedna ozljeda može nas zauvijek udaljiti s terena! Zato treba igrati na dvije karte: i sport, i škola! Ovo bi trebali razumjeti svi, od djece do roditelja i trenera. Nikada nemojte zapostaviti obrazovanje.

Hoćete li se ikada u rukometnom smislu vratiti u Metković?

Teško mi je dati jednoznačan odgovor. Da mi je netko prije 20 godina rekao gdje ću sve biti i igrati, vjerojatno bih mu se smijao ili čudio… Teško mi je predvidjeti gdje će me moj sportski put dovesti. Tko to može znati? Ono što sada želim je još dugo se baviti rukometom, a gdje će to biti, ne znam. Sve su karte otvorene…

Metković je nadaleko poznat kao rukometni grad, kako komentirate trenutnu situaciju u metkovskom rukometu?

Mi smo talentirani za sport, a ovdje posebno ističem rukomet. Metkovska škola rukometa je nadaleko poznata i mnogi naši igraju po raznim domaćim i europskim klubovima. I to je činjenica. Stanje rukometa u Metkoviću pratim onoliko koliko mi je to moguće s obzirom na okolnosti. Ovo što zadnje čujem je da je došlo do ujedinjavanja dvaju klubova, udruga i to je po meni pozitivno. Mislim da ima prostora za uspjeh. Nije toliko bitno hoće li Metković biti europski prvak ili stabilni prvoligaš, već rad s djecom, a ovdje talenta nikada nije nedostajalo. Zato pozivam svu djecu da se uključe u sport, posebno rukomet po kojem je grad prepoznat.

Nakon odmora u domaćim vodama, Mate Šunjić se vraća u blizinu Eiffelova tornja, u Ivry na Seini, gdje je već ostavio dubok trag u jednoj od najjačih rukometnih liga na svijetu i u kojoj je bio biran u dream-team ispred prvog vratara Francuske, Thierrya Omeyera.

Foto: Željko Šepić