Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Neću činit viče, bome
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)

stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.


Ivan Slamnig (1930. – 2001.), suvremeni hrvatski pjesnik, prozaik, književni teoretičar i prevoditelj. Rođen je u Metkoviću.
Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Od 1949. godine surađuje u mnogim književnim časopisima, a prvu knjigu, zbirku pjesama Aleja poslije svečanosti objavljuje 1956. Nekoliko je godina radio kao predavač na slavističkim katedrama sveučilišta u Firenzi, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i Uppsali. Do umirovljenja bio je profesor na Katedri za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Slamnig je svestrani književnik. Piše poeziju (zbirke: Aleja poslije svečanosti, 1956.; Odron, 1956.; Naronska siesta, 1963.; Monografija, 1965.; Limb, 1968.; Analecta, 1971.; Pjesme u izboru Slobodana Novaka, 1973.; Dronta, 1981.; prozu (zbirke pripovjedaka Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964.; roman Bolja polovica hrabrosti, 1972.) i radiodrame.

Osim toga, autor je brojnih prijevoda poezije i proze s mnogih europskih jezika, sastavljač značajnih antalogija i priručnika, a značajne su njegove knjige iz književne teorije i književne povijesti.

OGLAS