Razgovor sa sjenama. U koliko sam štiva spomenuo pokojnoga Antu Brečića Feđu, što izravno, što mišlju skrivenom između redaka, nemoguće mi je izbrojiti, ali mi se ponovno ukazuje dok se prisjećam još jednoga u nizu neretvanskih velikana koji nas je napustio posljednjih godina. Čekao sam, naime, nekoć kao ozebao sunce drugi svezak možda i najdeblje knjige u Hrvata. Autor joj je bio našijenac, nositelj jednoga od onih prezimena za koje čim ga čujete, znate da je naše. U današnje bismo doba njegovo ime odmah uguglili, ali u ono vrijeme (a ne rabim zaludu biblijski izraz) valjalo je posegnuti za knjigom ako ste uza djelo ushtjeli upoznati i lik. Doduše, trebalo bi i danas tako jer junak naše priče nije ljubio nepotreban zvuk tipkovnice ni svjetla reflektora, draži mu je bio mir u kutu s knjigom.
U potrazi za likom krenuo sam od oca, koji mi i sad počesto posluži kao džoker za upoznavanje sa starijim naraštajem Neretvana, no on se lika nije mogao sjetiti (dakako da je za Jozu Marevića čuo) jer se, saznadoh to poslije, naslovni lik ove priče već od mladih dana školovao izvan zavičaja. Srećom, u kući sam imao knjigu Spomendani iz prošlosti Donjega Poneretavlja Ivana Jurića, pa sam u njoj, uza osnovne životopisne i bibliografske podatke, ugledao crno-bijeli slikopis koji me je, i to će se tek poslije pokazati, poprilično zavarao. Igra je slučaja (ili ipak providnost) htjela da su Ivan Jurić i Jozo Marević, župom Bagalašani (naučio me je šjor Jozo da se tako reče), umrli u razmaku od tri tjedna (Jozo nas je Marević napustio prije točno godinu dana, 11. travnja 2021., a Ivan Jurić 25. ožujka iste godine). „Šta će ti ta debela knjiga? Da se obraniš u slučaja napada agresora? Više se oni boje knjige nego puške…“, dobacio mi je Mato Mustapić u svojemu stilu dok sam drugi svezak Hrvatsko-latinskoga enciklopedijskog rječnika spremao u tamnu vrećicu kako bih zavarao protivnika.
Sa šjor Jozom sam imao jednu zajedničku crtu – esperanto. Za razliku od mene koji sam od svake skupine ljudi (osim košarkaša) bježao (a esperantist je bio i Radoslav Dodig, čisto da znate), pa sam u prostorije Hrvatskoga saveza za esperanto rijetko navraćao, on je bio ugledan esperantist, osnivač i pokretač triju esperantističkih društava te poštovatelj lika i djela Splićanina Ive Lapenne, predsjednika Svjetskoga esperantističkog saveza (1964. – 1974.), stručnjaka za međunarodno pravo svjetskoga glasa, o čemu piše najpoznatiji hrvatski povjesničar esperantističkoga pokreta Josip Pleadin.
Prvi put sam se sa šjor Jozom susreo na jednome od prvih sastanaka tad novoosnovanoga, a sad blago upokojenoga Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu. Bio je to ujedno trenutak spoznanja jer sam ga, prema već spomenutome crno-bijelom slikopisu, zamišljao kao omanjega čovjeka sitnije građe, a preda mnom se izdizao visok čovjek čvrste građe sa širokim ramenima, više nalik korpulentnomu centarforu (reklo bi se danas letećoj tvrđavi) nego čovjeku zatravljenom mrtvim jezicima (nije mu bilo mrsko kad bih mu poslije to spomenuo). U jednome trenutku pogledi su nam se susreli, a šjor Jozo kao da je shvatio što mi se mota po glavi, pa mi je, ili nije, možda sam je sve zamislio, kimao glavom kao da želi reći: „Da, da, to sam ja, možda si me i zamišljao drukčije, ali sad znaš…“
Od bagalaških plodova i dana do Sajma knjiga u Frankfurtu
Životni put šjor Joze otpočeo je 25. travnja 1940. u Bagalovićima u, kako je sam isticao, seljačkoj obitelji. Osnovnu je školu završio u Opuzenu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u glasovitome dubrovačkom isusovačkom kolegiju (današnjoj Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića, koja mi je u pamćenju ostala po najboljoj tjestenini s plodovima mora koju sam ikad kušao i to na županijskome natjecanju iz latinskoga jezika; pazite, oni su time častili nas kao učenike, a ne predstavnike diplomatskoga zbora). Život ga je potom odveo u Zadar u kojemu je 1966. stekao diplomu profesora njemačkoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Još je tijekom studija počeo raditi. Dvije je godine (1963. – 1965.) radio u osnovnoj školi u Kuli Norinskoj kao jedan, uz književnike Petra Šegedina i Vladimira Pavlovića, od trojice velikana koji su, tijekom dužega ili kraćega razdoblja, poučavali mališane iz zapadnoga dijela Neretvanske krajine. U Srednjoj školi u Novskoj radio je 1965. – 1971. (ondje je 1966. postao esperantistom te 1969. suutemeljiteljem tamošnjega esperantističkog društva), a od 1971. do umirovljenja radio je u Školskoj knjizi uglavnom kao voditelj društveno-humanističke redakcije. Živio je u Velikoj Gorici, a 2007. bio je suutemeljiteljem zagrebačkoga esperantističkoga društva. Kao zaposlenik Školske knjige magistrirao je 1979., a doktorirao 1988. na temama iz pedagoškoga marketinga. Godine 1989. priredio je doktorski rad za tisak pod naslovom Izdavaštvo, marketing, škola, a 1990. – 1994. vodio je hrvatske nakladnike na najpoznatijoj izdavačkoj smotri, Sajmu knjiga u Frankfurtu. Umro je u Zagrebu 11. travnja 2021.
Čovjek institut izvan institucija
Jozo Marević bio je latinist, prevoditelj i leksikograf. Vrhunac su njegova latinističkoga rada Hrvatsko-latinski (1997.) i Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik (2001.). Za hrvatsko-latinske sveske dodijeljene su mu 1998. Nagrada „Mate Ujević“ Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ i Državna nagrada za znanost iz područja humanističkih znanosti te 2000. Godišnja nagrada za znanost Dubrovačko-neretvanske županije. Pritom treba napomenuti da su, koliko mi je poznato, dva Marevićeva rječnika su najveći rječnici s hrvatskom sastavnicom uopće (danas bi se reklo ikad). Latinistički i esperantistički rad prožima se u Osmojezičnome medicinskom enciklopedijskom rječniku (2015.) koji obasiže 3184 stranica s oko 50 000 hrvatskih, latinskih, esperantskih, engleskih, francuskih, njemačkih, španjolskih i talijanskih pojmova.
Kad je riječ o njegovu prevoditeljskome opusu, izdvojit ću prijevod (2008.) na hrvatski latinskoga djela Sveti Pavao apostol brodolomac (1730.) glasovitoga hrvatskog baroknog književnika Ignjata Đurđevića o kojemu je pisao 2009. u Hrvatskome neretvanskom zborniku. Ignjat Đurđević smatrao je da je biblijska Melita Mljet, a ne Malta, kako piše, među ostalim, i u hrvatskome prijevodu Biblije. Pritom je zanimljivo da su, mnogim Đurđevićevim dokazima koji idu u prilog tome da se sveti Pavao iskrcao na Mljetu unatoč, najgorljiviji zagovornici teorije da je sveti Pavao doživio brodolom na Malti bili Hrvati, ponajprije zagrebački bibličar Rudolf Vimer. Budući da su moja znanja o toj problematici nedostatna, ostaje mi se samo čuditi kako hrvatska ili barem uža dubrovačka javnost, inače poprilično žedna senzacionalističkih teorija, nije iskazala malo veće zanimanje za priču koja ne samo da nije senzacionalistička, nego je itekako utemeljena te iako su radove u dvama zbornicima koji su se bavili tom tematikom odreda potpisali ugledni znanstvenici poput Nenada Cambija, Miha Demovića, Jurja Batelje, Stjepana Krasića, Vinicija Lupisa i Zdenka Žeravice.
Šjor Jozo se ujedno bavio i žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća. S latinskoga je na hrvatski 2019. preveo doktorski rad Katolicizam i jedinstvo crkava obranjen u Rimu 1943. Autor mu je bio Pelješčanin iz Oskorušnoga Zdravko Šundrica, žrtva komunističkoga režima koji je tijekom 1949. i 1950. zdrav smješten u ludnicu te fizički i psihički mučen. Šjor Jozo je usto bio priređivačem triju međunarodnih državnih skupova o Bleiburgu i zbornika koji sadržavaju izlaganja s tih skupova.
Kad je riječ o zavičajnim temama, šjor Jozina je izdavačka kuća Marka 2011. izdala izabrana djela fra Luka Vladmirovića, koja je on osobno preveo s latinskoga. Počesto smo u užemu krugu Stjepan Šešelj, šjor Jozo i ja pričali o tome neretvanskom barunu Münchhausenu, svatko iz svojega kuta. Stjepan je, naime, pisao dramu o fra Luki kojoj je okosnica fra Lukin susret s Albertom Fortisom (Fortisu je fra Luka pristupao s visoka, a takvi u srazu s Neretvanima obično ostanu bez gaća…), a šjor Jozu i mene više je zanimalo koliko je povijesnih činjenica utkano u fra Lukino djelo. Naime, svako malo pri istraživanju naletim na neku fra Lukinu ješku za koju se nadio neki povjesničar. (Kakve su fra Lukine ješke, zorno predočuje podatak da je i vlastito prezime izmislio, pa su svi današnji Vladimiri potomci Šimunovića, a ne dubrovačkih vlastelina Vladimira. Nije fra Luka bio lud, poznavao je dubrovačke kronike do tančina te je namjerno izabrao Vladimire jer oni nisu imali potomke u Dubrovniku, pa se na njegovo preuzimanje prezimena nije imao tko buniti.) Međutim, fra Luka je bio izvrstan poznavatelj latinskoga i talijanskoga, pa je zapisao i mnoge povijesne činjenice, npr. donio je popis prezimena u Desnama iz razdoblja osmanlijske vladavine u koji je malo tko vjerovao, ali su ga naknadna istraživanja potvrdila. U odgonetanju je fra Lukinih ješki šjor Jozo, i kao njegov suzavičajnik i kao pripadnik stare, iznimno pedantne škole, bio neprocjenjiv. Izdala je šjor Jozina izdavačka kuća i tri knjige njegova brata Kleme Marevića o Bagalovićima, od kojih je posljednja, Vrila beside iz stine žive (2021.), objavljena nedugo nakon šjor Jozine smrti.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene brodice od trske i tamarisa
Iz razgovora sa šjor Jozom posebno su mi se utisnule zahvalne misli upućene njegovim učiteljima, pa se i ja na ovome mjestu prisjećam kako mi je ljubav prema jeziku udahnuo Radoje Lauš, kojemu to još nisam dospio reći i čija šaljiva objašnjenja (Nisi mogao biti cijelo vrijeme s nekim. Cijelo je jaje, a ne vrijeme.) danas prenosim studentima i kolegama.
Posljednji razgovor koji smo šjor Jozo, Stjepan Šešelj i ja trebali voditi bio je povezan s organizacijom skupa o don Radi Jerkoviću. Nažalost, korona nas je u svemu tome omela, pa smo se šjor Jozo i ja čuli telefonski. Radovao se skupu, ali mi se usput požalio na novi prijevod Biblije koji po njegovu, a priznajem i mojem, mišljenju oduzima stilsku istančanost najvećemu djelu svjetske književnosti.
U tome je razgovoru satkana bit šjor Jozine naravi: bio je odrešit, jasan, ustrajan, strog, ali pravedan, tip učitelja s kojim nije vazda bilo lako jer vas ne hvali kad to ne zaslužujete i ne kadi vam kad niste u pravu, no kojemu ste s protijekom vremena sve zahvalniji. Šjor Jozin su lik i djelo tim veći zato što je čitav svoj radni vijek proveo izvan znanstvenoga sustava i zato što je izradio neka od najvažnijih i najopsežnijih djela hrvatske leksikografije, od kojih pojedina u vlastitoj izdavačkoj kući. Druga mu je otegotna okolnost za života bila leksikografska plodonosnost jer u hrvatskome je društvu jedini istinski problem rad. Lijenčine nitko ne dira jer su zakonski zaštićeni poput ličkih medvjeda, a i šefovi obično kažu, kad vam uvaljuju njihove poslove, da i tako od njih ništa. Treća mu je prepreka u tome da doživi još šire društveno priznanje bila enciklopedijsko znanje, znanje kojega se ovo društvo boji i na njega uglavnom odgovara ignoriranjem. Četvrta mu je mana bila dosljednost jer se to danas ne nosi.
Nešto je o poteškoćama s kojima se šjor Jozo u radu susretao u svojemu oproštaju od njega natuknuo njegov prijatelj i suradnik Ivan Bekavac Basić, no kako je uistinu šjor Jozo podnosio nevidljive bedeme sazdane od rana, znaju samo on i njegovi najbliži. Ipak, ne mogu se oteti dojmu kako je tijekom čitavoga života bio tvrđava (a nije Kula daleko od Bagalovića) koja se ne predaje (nisam zaludu kroz ovo štivo provukao stihove Jure Kaštelana, jednoga od glavnih urednika prijevoda Biblije). Stoga za vas, dragi čitatelji, sugrađani i suzavičajnici, imam jednu molbu: spomenite se šjor Joze kad prođete pored prekrasno uređenih novih prostora Školske knjige, izdavačke kuće u kojoj je naš suzavičajnik, hrvatski latinist, esperantist, leksikograf i prevoditelj skromno i u tišini proveo gotovo čitav radni vijek te u kojoj su mu objavljena mnoga leksikografska djela uza koja ne stoji oglas Ovo je knjiga koja će vam promijeniti život! iako sadržavaju tisuće stranica. Tko zna, ako mi ostanemo tvrđava sa jedinom zastavom srca, možda će jednom ta metkovska knjižara ponijeti šjor Jozino ime.
