Kad se netko krene penjati u sumrak na Svetog Iliju, neopremljen, zapravo opremljen ljetnom ‘oblekom’ šlapicama, i kratkim rukavima, – zovu njih. Kad cijela obitelj nepripremljenih stranih turista odluči da je primjerice Lopud blizu Gradu pa se potrpaju na jedan madrac i upute na, kako misle kratku avanturu, zovu njih. Oni su HGSS i upravo zbog takvih i sličnih situacija počeli su s javnošću komunicirati na humorističan, ne podrugljiv način, kako bi ljudi shvatili da se ne mogu i ne smiju upuštati u kojekakve avanture ako ne znaju prepoznati opasnost, piše Lorita Vierda, novinarka Dubrovačkog vjesnika.
Jadran Kapović pročelnik je Komisije za informiranje i analitiku HGSS-a, radi u stanici Dubrovnik, i zbog njegovih i tvitova njegovog kolege HGSS je prije nekoliko godina dobio nagradu HUOJ-a za komunikatora godine.
– Počeli smo onako cinično komunicirati s javnošću jer zaista ne možemo nekad vjerovati s kojim se situacijama susrećemo, a sve to, gotovo 90 posto tih opasnih situacija i spašavanja moglo se izbjeći. Zato je 70 posto našeg posla zapravo preventiva, jer i nama je draže raditi na prevenciji nego biti u akciji. Izrada sigurnih karata kroz Dubrovačko-neretvansku županiju, sigurne kuće na vrhovima i u nepristupačnim područjima za planinare i penjače, edukacije kroz HPS, radionice, idemo po školama i vrtićima, radimo vježbe, ama baš sve kako bi ta prevencija uspjela, priča Kapović i odmah se ispravlja. – Ma zapravo, mi smo svi malo i adrenalinski ovisnici, ustvari volimo biti u akciji, ali bismo voljeli da ih ima manje. Upravo zato smo u komunikaciji s javnošću izabrali društvene mreže i humor kao glavnu nit, to ljudi razumiju, i ne misle da im se mi hoćemo narugati, nego zaista shvate, dodaje Kapović koji ne može niti nabrojiti sve akcije, pogotovo one čudne, u kojima je sudjelovao.
Generalno govoreći, sve više ljudi boravi u prirodi, malo se popularizirao i taj šetačko-penjački dio rekreacije, i to je pohvalno ali, dodaje Kapović, nekad se zaista začude koliko čovjek ne koristi mozak i logiku.
– Nekad se šokiramo kako su se neki ljudi našli u nekoj situaciji. Kako mu, kad je već osjetio da je u opasnosti ili izgubljen, pada mrak i temperatura, ne vidi više put, nema vode, nije dobro odjeven i ne zna što će dalje, još uvijek nije jasno da neće moći sam. I umjesto da nas zove dok još ima dana, on sebe precijeni misleći – ma lako ću se vratiti, što ću sad zvati… I eto ti problema. Ne to što mi moramo u noćnu akciju, nama to ne igra ulogu, nego što će se pothladiti, što je dezorijentiran, što je dehidriran, možda i ozlijeđen, ali od ponosa ne odustaje – mogu ja to. Da se ljudi ne precjenjuju toliko, mi bismo bili sretniji.
Nosi, nosi, kad nisi htio ić’ u školu!
Tri su vrste reakcije ljudi po koje HGSS-ovci sretno stignu: prva je sram jer se doveo u takav problem da je morao zvati GSS, a druga je, priča, ustrajanje na problemu. – Jedna baka nam je rekla kad smo je spašavali „eto, nosite me sad kad niste htjeli ić’ u školu!’. Ne zna ona da su je nosili redom visokoobrazovani ljudi, koji su cijeli dan radili svoje regularne poslove, dobili su poziv navečer, ostavili sve onako umorni i trčali spasiti nju, a ona se ne da razlogu, priča Kapović kakvih sve situacija ima.
Ljudi, dodaje, jako podcjenjuju prirodu, a željni su avanture, a kao glavnog ‘krivca’ posljednjih godina vidi upravo društvene mreže. – Ljudi stavljaju te snimke nevjerojatnih pothvata, rade svakakve vratolomije, na snimkama sve izgleda jako jednostavno i lako, i nitko ne napiše da iza toga stoji višegodišnje iskustvo, osiguranje i nekoliko sati rada da bi snimka ispala tako ‘laka’. I onda je ljudi vide, i naravno, opet stižemo do one ‘mogu ja to’ situacije i eto problema.
Jadran nije jedini iz doline Neretve koji je u dubrovačkoj stanici HGSS-a, ali je jedini iz Opuzena. Zato je u svom mjestu pravi superheroj. – Ma to mi je super, u Opuzenu sam ja kao neka zvijezda, svatko me na putu zaustavlja, svi mi se javljaju, pogotovo kad me vide na TV-u, onda mi starije gospođe obično putem kad me ugledaju mašu i plješću, ma simpatično mi je to, priča Jadran.
Ima i onih pojedinaca koje su nekoliko puta spašavali u gotovo identičnim situacijama i na istim mjestima. – Ti recidivisti nam stvarno kidaju živce. Nekoliko puta ih spašavamo s istog mjesta, svaki se put ozlijede, polome noge, i uporni su, i nije im bed kad treći put dođemo po njih, pa kad ih sretno dovedemo doma, mrtvi hladni znaju reći – opet ću ja probat’! Možda je ovaj kojeg smo tako triput spasili i probao još koji put pa uspio, jer nas nije neko vrijeme zvao…, smije se Jadran.
Cijeli razgovor s Jadranom Kapovićem možete pročitati na portalu Dubrovački vjesnik.
Foto: DV
