Sa svega 16 godina, prije više od pola stoljeća, Franko Rade – tada najmlađi od trojice sinova – otišao je tući more koje dotad nije ni vidio. Tjerala ga je neimaština, baš kao i njegovog vršnjaka i druga s teretnog broda pod panamskom zastavom. Dijelili su kabinu i zajedno kusali kruh sa sedam kora pune tri godine, piše Istarski.hr.

A onda – rastanak. Putevi su im se razišli i činilo se da se više nikad neće sresti.

No, život piše priče, a ovoj Frankovoj, koju je podijelio na nedjeljnoj kavi, ne treba kićenje. Samo pustiš da te zapljusne poput vala. Dvojicu mornara je, naime, nakon više od 50 godina ponovno spojila – prodavačica mandarina. Sreća je, jednostavno, tako htjela.

Franko Rade (70) – poznat kao vlasnik obiteljske trgovačke tvrtke i marketa u Kršanu, a rodom ponosni Karbunac s Pićanštine – u razgovoru se, očekivano, nije mogao u potpunosti othrvati osjećajima. A i zašto bi? Gdjekad mu je zadrhtao glas, a oči su mu se zacaklile kad bi spomenuo to ime – Nedo Oršulić.

“Oršulića nisam vidio od ’73., kad sam se iskrcao u Muggi, gdje je brod pristao na remont. Viza mi je bila istekla, morao sam u vojsku… Poslije sam zasnovao obitelj, ostavio more. Nedo je promijenio kompaniju i plovio sve do mirovine. Nismo razmijenili kontakte – jednostavno, tada nije bilo telefona. Ostala mi je samo uspomena na dobrog čovjeka”, govori Franko.

Prijatelja se, kako kaže, često sjetio. Pitao se gdje je, kako je i što radi. A onda je, jednog dana, u Žminju, stao kupiti mandarine od prodavačice iz doline Neretve, točnije Komina, Oršulićevog rodnog mjesta.

“Pitao sam je zna li tog čovjeka, a ona će: To mi je susjed! Odmah ga je nazvala. Oj, oj, oj, Raaaade, oduševljeno je uzviknuo Nedo kad sam mu se predstavio! Onda je sve išlo samo od sebe. Prvo sam ja otišao k njemu, a nedavno je on bio kod mene u Istri”.

Veličanstveni trenutak

Taj veličanstveni trenutak ponovnog susreta obilježile su snažne emocije. Pali su si u zagrljaj, obojica ganuti do suza radosnica. Bili su hrabriji na brodu negoli sada.

„Ne znam kako bih to opisao? Dirljivo, i za nas i za naše obitelji. Nakon toliko godina vidjeti starog druga, živog i zdravog. Takvu povezanost novije generacije teško mogu doživjeti. Drukčije je ovo današnje vrijeme. Ukrcao sam se na strani brod bez da znam ijednu riječ stranog jezika, a više od tri godine nisam se čuo sa svojima, jer nije bilo načina… Nekad nismo imali ništa, samo jedni druge. To su neraskidive veze“, nastavlja sad već vidno uzbuđeni Franko.

Zagrebali su, naravno, po uspomenama koje ne blijede; prisjetili se lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. I starog kapetana koji ih je izvukao iz nevremena na Atlantiku i Crnom moru, teških situacija, gabula opasnih po život; i starog kuhara, Talijana trijeznog samo do 10 ujutro, uz kojeg je Franko radio kao mali od kužine; i dogodovština koje, je li, nisu za novine…

Otkako su se ponovno sastali, redovito se čuju. Nedo Franku uredno šalje po pet, šest paketa mandarina, limuna i banana u sezoni. I tu je puno simbolike, u tim plodovima jednog prijateljstva…

Piše: Igor Radić / Istarski.hr
Foto: privatni album