Košarka, u službenom natjecateljskom obliku, je zamrla u našem gradu. Nije to prvi put, događalo se i ranije… Međutim, basket na Gimnazijskom igralištu uvijek je imao svoje pobornike. Danas to nije veliko društvo, nekolicina dovoljna za nadmetanje 3×3, a može i 2×2.
Ono što veseli je sve češće vidjeti naše srednjoškolce s loptom u rukama. Tome je doprinijelo toplije vrijeme, a i korona s kojom se veže višak vremena. Kako god bilo, basket je najlakši način kako mlade približiti košarci, sportu u kojem su Hrvati nekada bili na vrhu svijeta.
Korona je stjerala u rodni kraj i jednog veterana kojega smo jučer zatekli u društvu dvojice juniora: – Marka, budućeg predsjednika košarkaškoga kluba, i Ivana, njegova pobočnika!, u šali reče ovaj koji je već izderao popriličan broj tena na metkovskom asfaltu.
Otkako je iznjedrena prije 150 godina na jednom kanadskom sveučilištu, košarka je uvijek bila nekako urban sport, vezan uz gradske ulice i školska igrališta, kasnije dvorane, u kojem se odvijao jedan paralelni život dovoljno širok da istovremeno pod koš primi više generacija.
Premda se danas mnoga toga premješta u virtualni svijet, pa tako i igra, ovo pišemo upravo zato da naša gradska igrališta (a ima ih!) ovoga ljeta ne budu prazna, odnosno da se igra što više iz virtualnog premjesti u stvarni svijet.
A nije to neki problem, sve što treba je koš na 3.05m, lopta, tene i ekipa do šest… vremena i prostora ima!
