Nakon što su partizanske snage 26. listopada 1944. godine ušle u Metković i ovladale širim područjem doline Neretve, zatvor u Metkoviću počeo se puniti ljudima koji su se nalazili na listama za strijeljanje. Egzekucije su se odvijale pod okriljem noći na groblju sv. Ivana Nepomuka i u podrumu Vage. Ljudi su se, u strahu od nove vlasti, bojali govoriti o tome, postavljati pitanja ili odlaziti na mjesta na kojima su žrtve pokapane.
Prva takva masovna smaknuća dogodila su se u noći sa 16. na 17. studenoga 1944. godine na groblju sv. Ivana Nepomuka. Prema pisanju prof. Ivana Jurića u knjizi Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918. – 1945., na koju se u svojoj knjizi Povijest župa doline Neretve poziva i don Mile Vidović, te su noći sigurno pogubljeni Jozo Bukovac Mijin iz Vida, Rade Gnječ Ivanov iz Krvavca, Ivan Krstičević Jozin iz Krvavca, Jure Krstičević Markov iz Krvavca, Jozo Nikolić-Bufalo iz Krvavca, Jure Popić Petrov iz Opuzena, Milan-Mato Veraja Matin iz Metkovića, Marijan Zovko Jurin iz Metkovića i Vinko Zovko Petrov iz Metkovića. Dokumentacija o ovom događaju nije poznata, a prema nekim pokazateljima broj strijeljanih te noći bio je veći, čak 21.
Drugo masovno strijeljanje na metkovskom groblju dogodilo se u noći s 20. na 21. studenoga 1944. godine, na temelju presude Vojnog suda od 19. listopada 1944. godine, u kojoj stoji da su osuđeni „na kaznu smrti strijeljanjem, na trajan gubitak građanskih vojničkih prava te na konfiskaciju imovine. Strijeljanje će se izvršiti odmah”.
Tada je stradalo sedam osoba: Petar Batinović Ivanov iz Momića, Toma Ćelić Šimunov iz Podrujnice, Srećko Dropulić Antin iz Opuzena, Marko Jelčić Ilijin iz Desana, Petra Sršen Ivanov iz Opuzena, Marko Vlahović Lukin iz Komina i Nikola Vlatković Jurin iz Komina.
U proljeće 1945. godine na metkovskom groblju strijeljana je i skupina Imoćana, koja je ondje dovezena kamionom. Tada se ustalila praksa pogubljenja žrtava izvan mjesta njihova stanovanja.
Drugo veliko stratište u Metkoviću bio je podrum Vage. Ondje su pogubljene osobe pokapane u rovove u blizini Vage, a u kasnijim su godinama na tim mjestima sagrađene zgrade. Prema navodima iz svjedočanstava, to nije bilo slučajno, već s namjerom zataškavanja zločina. Svjedoci iz tog vremena govorili su da su nailazili na svježe zatrpane rovove, o kojima nitko nije smio postavljati pitanja.
Prvo javno obilježavanje stradanja ljudi na metkovskom groblju i na širem području Metkovića održano je 2. studenoga 1990. godine. Tom je prigodom služena misa zadušnica za sve nestale i pogubljene žrtve komunističkog terora u Metkoviću.
Ovaj događaj snimio je pokojni Hrvoje Šakota, koji je od snimljenog materijala montirao film Requiem. Njime je želio, kroz oči nevinih zarobljenika, predočiti ono što su žrtve gledale na putu do svojega stratišta. Dovedeni u koloni i vezani žicom, zarobljenici su pogubljeni na najbrutalniji način, samo nekoliko metara od kapelice na groblju.
