Sva moja zemlja na jednom je kamenu (S. Vučićević). Iako mi se činilo da nije proteklo mnogo vremena, kad malo zavirih u osobnu arhivu, shvatih da je prošlo više od dvije godine od mojih posljednjih humskih putositnica. Hum u međuvremenu nisam zaboravio. Pisao sam znanstvene članke o njemu, borio se s hrvatskim duhovnim pastirima don Ivicom Puljićem i don Antom Luburićem protiv posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom tamo daleko na hercegovačkome jugoistoku, sve do pred samo Trebinje, a i pohodio sam ga višekrat. Međutim, kad me ovoga proljeća na Radiju Dux u Donjoj Lastvi direktorica jedine radijske postaje koja u Crnoj Gori emitira program na hrvatskome jeziku Tanja Grabić upitala pišem li što za svoju dušu, dobrano se zamislih. I vidje Bog da nije dobro za zdravlje da sad već ocvali prosijedi plavuj predugo misli, i preko Grge Tapalovića uputi mu poziv da dođe u pohode staromu kraju kako bi se naužio dobre stare travke zaboravke koja briše brige, a budi uspomene na ono što dolje osta.

Ono što je bio oblak, /otok, dim od broda,/ sad je samo magla srebra u daljini (V. Vida)

Premda sam u prvih mah mislio da ću u Gradac uspjeti doći na isti dan kad i probrana klapa iz Hrvatskoga tjednika, stvari su se malo usložnile. Krenuo sam ipak 12. lipnja u popodnevnim satima kad su Ivica, Josip i Andrea već bili na povratku iz Huma u Dalmaciju. Dan je bio prohladan, pa sam razmjerno brzo došao do Splita. Međutim, od Splita me počeo loviti san, pa sam se, poslušavši poruku sa zaslona HAC-a, zaustavio na odmorištu Mosor. Skrio sam se u hladovinu malo podalje od benzinske crpke da izbjegnem znatiželjne poglede i zaspao snom pravednika. Međutim, vazda budno hrvatsko redarstvo upravo mi je kad sam u snu počeo pjevati Ne budi me, majko, rano, pokucalo na prozor. „Gospodine, jeste li dobro?“, veselijem glasom plavac reče. „Jesam, hvala na pitanju“, odgovor mi iz usta isteče. „Je li sve u redu?“ „Jest, hvala na brizi. Umoran sam malo od puta, pa sam odlučio poslušati preporuke i odmoriti se.“ „A da niste slučajno pod utjecajem nekih opijata?“ „Naravno da nisam“, polako se počeh razbuđivati. „Znate, ako nam predate ono što možda imate za osobnu uporabu, napisat ćemo vam prekršajnu prijavu i slobodni ste. Ako Vam nešto nađemo, onda idete pred sudca i sve se komplicira. Takav je postupak, a imamo mi i psa.“ „Baaaš“ (što na bračkome znači „Možeš si misliti“), pomislih ali ne izrekoh. „Nemam ništa, ali znam da morate raditi svoj posao.“ „Možemo li pregledati kola?“ „Naravno, slobodno, samo radite svoj posao.“ „Kad ste zadnji put konzumirali drogu?“ „Nikad u životu.“ „A gdje radite?“ „U Institutu za hrvatski jezik?“ „Što ćemo s hrvatskim jezikom, č – ć, ije – je?“ „Sve je dobro: dok je nepismenih, a hvala Bogu ne nedostaje ih, bit će posla.“ „Možete li otvoriti prtljažnik?“ „Dakako.“ „Što je u ovim paketima?“ „Knjige. Zanima Vas?“ „Sve je u redu, glavno da ste Vi nama dobro“, pogled na knjige odvrati ih od sumnje na opijate i, barem mi se tako učinilo, prestraši (srećom, knjige su imale meki uvez jer tvrdi može poslužiti kao hladno oružje), poželješe mi sretan put i mirno more. „Što li će me tek dočekati sutra granici i što li će mi Ivica reći ako sazna da mu je suradnik i sa skoro 50 godina sumnjiva ponašanja?“, pomislih pa produžih.

Blažena je voda što rađa kamenje (S. Vučićević)

Nakon što prenoćih u metkovskome domu, na Svetoga Antu oko 11 krenuh prema neumskome Gradcu, starome središtu svih istočnoneretvanskih i južnohercegovačkih župa. Na graničnome prijelazu Klek utiha. Hercegovački me granični policajac upita što mi je Drago Vidović, a ja mu odgovorih rođak i prisjetih se njegovih uputa prikladnih za svakoga neženju: „Rodijače, meni je sad skoro 60. Kažu mi što se ne ženin, a ja in rečen: Ako ću neku mojije godina, ta žena ne more rodit. Ako je do 30, to je za me balavo. Najbolje meni vako!“ Kad se skrene u neumska brda, cesta lagano vijuga lijevo-desno, uspon nije nagao, ali je stalan. Prodoline se još zelene, što je pokazatelj da suša još nije na maksimumu. Gledam prema Kiševu, Babinu Dolu, Oskrušnici i Dobrovu, razabirem kuće i crkve, zarasle i obrađene njive te u mislima prebirem imena brda i predjela (Bratota, Ćukova greda, Glimač, Malokrn, Podtreskavice, Surdup…) kao podsjetnik. Skrećem prema Broćancu kako bih se spustio u Gradac. U klancu su pred samim mjestom radovi. Ispod mene dvoja kola stoje. „More li se pasat?“, upitam. „Nizbrdo svakako, a mi zašlajfali uzbrdo.“ Kimnem glavom i prođem pored njih u nadi da neću probiti gumu. Laza ili kapija, kako vam drago, pred Grginom je kućom otvorena. Ulazim poda trijem kolima, izlazim i tražim domaćina. Dogovor je bio u podne, ali nikoga nema. Ni kravosasa kojega je neki dan Grgo uočio, a Ljubo ubio. Pomislih da uzvanici možda nisu u Glavinića i krenuh put Babina dola. Ipak, bili su bliže. „Evo i njega“, Grgo viče pod zvonikom crkve Velike Gospe. „Sad ovoga momka pitajte što vas zanima. On je ovdje prebrao svaki kamen.“ „Ja sam na odmoru“, odvratih i pozdravih se sa Zažapcima, Bokeljima, Svebarcem i dvoje Hrvata iz Podgorice koje zatekoh u šamatoriju. Vremena za dokolicu s Grgom nema mnogo, već se ide za njegovu rodnu Dubravicu. „Ovaj put smo gradili moj brat i ja, a i crkvu bi bili obložili kamenom da su nas pustili. Znaš, u mojoj je Dubravici ostalo samo pet ljudi i ono je što me najviše brine to što nitko ni s kim ne govori“, dokazuje Grgo kako hrvatski jal ne poznaje administrativne granice. „Ipak, dobri su ovo ljudi, vrijedni, radni i njima samo treba dati priliku, učiniti koji put, popraviti ceste i iz Neuma su začas oni ovdje. Gledaj ovo polje. Znaš i sam koliko je ljudi prehranjivalo, a sad… Ja sve ovo činim radi uspomene na svoje roditelje, ne mogu ostaviti da nam baštine istrune“, sjetno će Grgo dok mi pokazuje svoj vinograd koji obrađuje Ivica Tapalović Fifula koji nas sa sinom Markom dočekuje pred Grginom rodnom kućom. U dubravičkome postrojavanju točno se vidjelo tko je s koje nadmorske visine. Najviši smo mi brđani, Ivica, Marko i ja, a što je tko bliže udolini ili moru (uz iznimku Tivćanina Mira Sindika), to je niži. U Grginoj nas kući u Gradcu dočekuju Glavinići, od najstarijih, Ivice i Anđe, do Josipova mališana od šest mjeseci. „Svake godine vas je jedan više“, rekoh Josipu i supruzi dok nas mališan iz zipke motri poput Mojsija iz nilske kotarice. Razmjenjuju se darovi i misli sve dok se ne sjedne za stol. Iste će te večeri predsjednik stolačke Matice hrvatske i dopredsjedatelj Zastupničkoga doma Parlamenta Federacije BiH Mladen Bošković primijetiti kako su Stolac i Kotor udaljeni tek devedesetak kilometara zračne linije, ali se, zemljopisnoj blizini unatoč, veze između tih dvaju gradova nikad nisu, zbog teškoga povijesnog usuda, u punini ostvarile. Međutim, već se nakon nekoliko minuta vidi da je našijence samo trebalo spojiti. Tako se Božo Šaltić iz Svebarja vatreno raspituje za zažapske maslinarske tehnike, Marko Pavlović pripovijeda o gradačkim sutonima s istom onom čežnjom kojom Miro Sindik opisuje zalazak Sunca s crkve svetoga Srđa, Zvonko i ja se, kao i svugdje gdje se nađemo, od okrugloga stola negdje u Zagrebu do kavane u Tivtu, dovikujemo preko cijele trpeze, a Ljubo Krmek je, kao pravi sudomaćin, na iglama kako bi svatko bio zadovoljan. Vrhunac je objeda bila obznana Grgina kako kuću, kad ga jednom ne bude, ostaviti Glavinićima, čija tri naraštaja žive, rade i mole na tome krševitu tlu („Znaš, to su tako vrijedni ljudi. Imaju štalu, krave, janjad… Mesa za se, prodaju i podjelu potrebitima. O takvim ljudima treba pisati, takve primjere isticati, država iza njih stati“, Grgo mi šapće dok rose iz njegova vinograda u umjerenim količinama, klizi nepcima nevozača, ističem to da nas ne biste prijavili.) Jedini je uvjet da se kuća ne prodaje idućih dvjesta godina. Nitko od nas to neće doživjeti, ali ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove. „Iduća je borba borba za Neum“, zabrinuto će Zvonko potkraj objeda. „Tivat je bio hrvatska utvrda s više od 95 % Hrvata prije stotinu godina. Danas je to drukčije, ali borimo se. Morate se i vi boriti“ Pred odlazak na popodnevni počinak Grgo nas daruje potpisanim Ivičinim knjigama o Thompsonu, koji svi znatiželjno listaju, te najavljuje skorašnji susret u Stocu, a ja se mislim što bi bilo s Ivicom da ga zaustave oni moji redarstvenici: prvo ime puške na naslovnici, k tome tvrdi uvez.

Ne popirite u moj stajaćak/Od kojeg plavet neba blješti (Lj. Krmek)

Međutim, Bračanin u meni voli more, toplo je, imam još nekoliko sati i moram se malo osvježiti. Izbor je po običaju Duboka, mjestance s pogledom na Pelješki most u neretvanskome uzmorju. Na mulu, ponovno po običaju, susrećem starosjedioca Juru Juračića, koji mi se žali na to da je Duboka ostala bez trgovine i da nakon izgradnje mosta malo-pomalo postaje slijepim crijevom. „Ne daju mi da vozin, a neman đe kupit kruh, čekan Metkovkin kombi na magistrali jer se vozač ne zna okrenit. Kaki je to šofer? Trajekt bi se tamo okrenuo. Šta da rečen turistima? Da in za kruh treba poć u Neum? Ne voze autobusi, pa ne mogu u Opuzen u prodavnicu. U Metkoviću se nema đe parkirat, pa san odusto od fizikalne“, pomalo će razočarano vazda nasmijani 89-godišnji Jure. „Ženu bolu bubrezi. Vi znate da ona ne bi zvala doktora da nije nevolja, a onda joj reču neka dođe za mjesec i po dana. Nema nan druge već bit zdrav jer ako nisi zdrav, onda nemaš drugo nego umrit!“, logično će Jure nakon što je ukazao na sve nelogičnosti navodnoga napretka tijekom kojega si ostao bez trgovine i primjerene zdravstvene zaštite iako desetljećima uplaćuješ dopunsko osiguranje. No, predaje nema… Svaki dan Jure otpatrolira po svojemu dijelu Duboke, pregleda stanje kaića i upiše opasku u svoj brodski dnevnik.

Zašto se onda čudim (iz našeg je kraja)/Toj zvijezdi što vazda nad strašnim izvorom stoji/Ko jabuka zrela nasred prazna raja/Bregavo dok tečeš mislim da postojim (S. Vučićević)

Uvečer je trebalo krenuti prema Stocu. Da ste stranac i da ne postoje granični prijelazi, do Tasovčića pred Čapljinom ne biste uočili nikakvu razliku između dalmatinskoga i hercegovačkoga dijela Neretvanske krajine. Tek minaret u Višićima naznačuje promjenu koju ćete doživjeti na dubravskoj visoravni. Već u Domanovićima jasno se razlikuju ne samo vjerski, nego i ugostiteljski objekti, a počesto i pojedine kuće, poglavito u mješovitim naseljima kakvih na stolačkome području ima mnogo. Govoriti o Stocu kao gradu slučaju uistinu je izlišno jer su znatno veće promjene narodnosnoga sastava doživjeli Konjic, Kakanj, Travnik i Bugojno, u koje se zajedno nije vratilo Hrvata koliko Bošnjaka na stolačko područje. Daleko je stanje u stolačkoj općini od savršenoga, ali se radi, živi i surađuje. Danas se i slavi jer je Dan oslobođenja Stoca, pa će nam se gradonačelnik Stjepan Bošković pridružiti u zadnji čas, kao i uvijek nam otvorena srca poželjeti dobrodošlicu te ponosno ukazati na sve pomake koji se u Stocu uočavaju i na očigled, a koje nije mogao ne primijetiti ni hrvatski veleposlanik u Crnoj Gori Veselko Grubišić. Uoči predstavljanja novoga, 24. broja Stolačkoga kulturnog proljeća sjedam s Marinom Čavelišem i Božom Šaltićem. Marin je inženjer elektrotehnike, seizmolog i pjesnik, ljubav je njegova oca iz Žuljane na Pelješcu odvela u Podgoricu (a čitav se predio istočno od Žuljane zove Crna gora), jako dobro poznaje vode istočne Hercegovine, a Božo prepričava dogodovštine sa svojega puta u Stolac 1991. kad je za Caritas Barske nadbiskupije vozio iz Bara u Međugorje i samo vlastitim diplomatskim umijećem i životnim iskustvom sačuvao živu glavu. Prilazi nam Miro Sindik, uz Zvonka, Adrijana i pok. Desu prvi od Bokelja koje sam upoznao 2017. u Stonu na Međudržavnome susretu hrvatske književnosti, i pripovijeda mi kako mu je ovo prvo pjesničko putovanje od smrti njegove nikad prežaljene Desanke Matijević. Domeće kako se stvari u Tivtu mijenjaju nabolje u posljednjih nekoliko godina, da ljudi slobodnije govore o vlastitoj povijesti i etničkoj pripadnosti te da se priča o tome više ne pretvara u problem. Uskoro nam se pridružuje neumorna predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček sa suprugom Zoranom. Marija već polako prikuplja štiva za novi broj Kotorskoga zbornika i ima ideje kako vratiti neka zdanja u Perastu hrvatskoj zajednici. Uistinu je sad jedinstvena prigoda da, osim Hrvatskoga doma u Lastvi, Hrvati dobiju neku zgradu ili prostor (ni Matičin ga ogranak, uostalom, nema) u Perastu i Kotoru te, za što se osobito zalaže urednik Hrvatskoga glasnika, na Mulu. Na koncu dolaze Dekovići i Vesna Oborina, hrvatska liječnica, slikarica i pjesnikinja iz Podgorice rođena u Mostaru. Večer uoči predstavljanja predsjedniku je Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimiru Dekoviću (Zvonku s početka priče) dodijeljena nagrada Hrvatski stećak Matice hrvatske Stolac za osobit doprinos hrvatskoj književnosti. Deković je (sad smo službeni) 1998. sudjelovao u obnovi djelovanja HKD-a „Napredak“ u Donjoj Lastvi. Bila je to prva udruga koja je djelovala u Crnoj Gori, a koja je imala pridjev hrvatski u imenu otkad je Boka kotorska 1945. pripojena Crnoj Gori. Godine 2002. bio je jedan od osnivača prve političke stranke Hrvata u Crnoj Gori – Hrvatske građanske inicijative – koja je i danas parlamentarna, radio je na utemeljenju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore kao visokoga upravnog tijela hrvatske manjine u Crnoj Gori 2007. i već je četiri mandata njezinim predsjednikom. HNV je dosad izdao više od sedamdeset publikacija, među kojima i fototipsko izdanje Lekcionara i Pontifikala Kotorske biskupije, najstarije knjige na tlu Crne Gore. Usto, njegova je kuća u Donjoj Lastvi kod Tivta doslovce hrvatski dom kroz koji su prošle stotine hrvatskih uglednika i tisuće običnih Hrvata koji su se poželjeli informirati o životu Hrvata u Crnoj Gori. Već i na temelju ovih nekoliko crtica iz životopisa jasno je kako je Deković dostojan nagrade koju su prethodno dobili uglednici poput Luka Paljetka i Mira Gavrana. A bome i njegova supruga Senka koja je i njemu i nama vazda pri ruci. Ne samo u Boki, nego i danas Stocu. Tijekom predstavljanja zbornika nagradu za poseban doprinos Matici hrvatskoj Stolac dobio je don Ante Luburić, trebinjski katedralni župnik, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i ravnatelj Duhovno-kulturnoga centra Sarsenterum u Stocu. Don Ante je u svojoj zahvali ispričao zgodu kad mu je na vrata u Stocu pokucao jedan neznani katolik zahvalivši mu što u Stocu spava. Iz udobnosti hrvatske domovine mnogima se to čini sitnim, ali za Hrvate s ruba hrvatskoga narodnog prostora, to je neviđen znak potpore.

Mak je šesti stao k’o znamen/Najviše ponudi Stajaćak Kamen (Lj. Krmek)

Mnoge su poveznice između Stoca i Boke. Da one nisu od jučer, naučio nas je don Ivica Puljić napomenom kako je područje današnje Trebinjsko-mrkanske biskupije sigurno od 1322. (a možda i od 1252.) do 1383. bilo pod upravom kotorskoga biskupa, a trebinjski je biskup bio podložan barskomu nadbiskupu barem dvjestotinjak godina. Nadalje, Boka je kotorska oduvijek pripadala zapadu, a danas kad se više ne nalazi unutar granica hrvatskih zemalja, upravo Hrvati iz Boke kotorske cjelokupnu Crnu Goru vuku u svoje prirodno okružje (Crnogorci, pak, tek trebaju odlučiti gdje pripadaju. Mi znamo gdje bismo ih rado vidjeli, ali za njih ne možemo odlučiti.). Slično je i s Hrvatima u BiH, jedinomu od državotvornih naroda (kako Miro Kovač radije govori umjesto da upotrijebi pridjev konstitutivan) koji tu državu vuče na zapad. Štoviše, Boka je kotorska jedini prostor neprekinutoga kulturnog djelovanja u Crnoj Gori, još od humanizma, a nakon osmanlijskih osvajanja samo su Hrvati u Bosni i Hercegovini čuvali ostatke ostataka srednjovjekovne baštine, spomen na bosanske i humske vladare, a čak su i u razdobljima žestokih progona tiskali knjige, i to ponovno na zapadu, ponajprije u Italiji. Svemu tomu unatoč, i Bokeljima se sa Svebarcima i stolačkim Humljacima niječe identitet iako Bokelji i Svebarci barem 400 godina u književnim djelima čuvaju hrvatsko ime, a na stolačkome se području ime Hrvatin spominje barem od 1381.

Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari,/skloništa priprostih duša, ribara i mornara. (F. Alfirević)

Svim poteškoćama unatoč, Hrvati su se i u Stocu i u Crnoj Gori izborili da od političkoga objekta postanu političkim subjektom. Danas se čini posve običnim to što je stolački gradonačelnik Hrvat, iako upravitelja gradom iz svojih redova stolački Hrvati nisu imali 500 godina, a Hrvati u Crnoj Gori, iako nikad toliko demografski ranjivi, imaju svojega zastupnika u crnogorskoj skupštini i nikad nisu imali nacionalno osvještenije vodstvo. Promjena je razvidna i na simboličkoj razini jer u posljednje vrijeme mnogi visoki hrvatski dužnosnici u posjete Hrvatima u BiH kreću iz Ravnoga i Stoca, kandidatkinja je HDZ-a BiH za članicu predsjedništva BiH Stočanka Darijana Filipović, a svi hrvatski dužnosnici na putu za Podgoricu prvo svrate u Donju Lastvu i Tivat. Upravo stoga i stolački i crnogorski Hrvati imaju na što biti ponosni: Stočani jer su se vlastitu slobodu sami izborili na blagdan svetoga Ante 1992. i sad postupno od Stoca grade ne samo političko i gospodarsko, nego i kulturno središte, a Hrvati u Crnoj Gori jer svoj položaj grade izvan svake logike jer, reći će hrvatski zastupnik u crnogorskoj skupštini Adrijan Vuksanović, kako protumačiti da je jedna tako malobrojna zajednica lokomotiva europskih integracija crnogorskoga društva i da s udjelom od 0,83 % skrbi za više od 60 % kulturne baštine Crne Gore.

Kalafati su ostavili svrdla, čekiće i rebra od brodice./Ali krovovi još titraju (V. Vida)

Upravo zbog svega navedenoga te večeri nitko nije bio sretniji od mene kao Dalmatinca koji je bio svjedokom susreta mojih prijatelja i znanaca iz mojega prazavičaja (istočne Hercegovine) i zavičaja po izboru (Boke) koju su mu priuštili njegovi stolački i zažapski prijatelji. Pogled mi je stalno zvjerao prema Ljubi Krmeku, književniku rođenjem iz neumske (Hutovo), prebivalištem iz čapljinske (Grabovine) i djelovanjem iz stolačke općine, za kojega znam da se najviše brinuo za svaku pojedinost, čak i nakon što sam javno rekao da je ovaj broj Stolačkoga kulturnog proljeća s brošurom s Vidoške pjesničke večeri jedan od identitetski najsnažnijih zbornika o Hrvatima u Crnoj Gori. „Pričat će se o ovome, Ljubo, i kad nas ne bude“, govorim njemu i supruzi mu i vrijednoj lektorici Marijani. Na kraju mi je večeri prišao gradački domaćin Ivica. „Jesi li se umorio?“ „Pa nijesam ja peko“, s nokta ću dobrome Ivici dok se polako završavala još jedna stolačka serdžada. „Nisu loši ovi naši iz Crne Gore“, Grgo će. „Pravi ljudi, borci“, odgovaram. „A nismo ni mi za bacit“, zaključno će Grgo dok smo se polako počeli približavati koritu Bregave „obnoć dok piju stolački vinogradi“ (S. Vučićević) „u nestvarnoj mjesečini“ (V. Vida).

Piše: Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik