Donosimo dio kolumne koju je Domagoj Vidović napisao za portal Identitet.hr pod nazivom Iliri i balkanske integracije:

Iako se ne volim ponavljati, tu i tamo osjetim da je nužno. Naime, nedavno je Viktor Matić objavio tekst o manifestaciji Ilirikon koja se ima održati u Neretvanskoj krajini. Zanimanje za ilirsku baštinu samo je po sebi poželjno i simpatično, poznajem sjajne ljude iz zavičaja koji su iz čiste ljubavi uputili na mnoge lokalitete i očistili pristupne putove do njih, no u posljednjih desetak godina u nekih se koji cijelom pričom upravljaju izvana ilirska priča promeće u kombinaciju teorije zavjere i prikrivenoga širenja jugoslavenstva.

I nije prvi put u mojemu zavičaju da se teorija zavjere razvija u mojemu zavičaju. Naime, još je 1985. Roberto Salinas Price objavio je knjigu s tezom da se Homerova Troja nalazila u Gabeli. Sasvim je logično da je navedena teza pobudila zanimanje mjesnoga stanovništva i zapravo je velika šteta da tad nisu pokrenuta veća arheološka istraživanja koja bi dodatno rasvijetlila povijest toga nekoć moćnoga grada pod imenom Driva, a danas sela u hercegovačkome dijelu Neretvanske krajine. Iako su Salinasove teze bile toliko utemeljene da su obično završavale u zabavno-poučnim podlistcima onodobnih novina, razmjerno se nedavno stvorila i teorija zavjere po kojoj su Salinasovu ubikaciju Troje minirale jugoslavenske vlasti jer je Gabela preblizu Međugorju, a kako se Gospa u Međugorju nije uklapala u komunistički narativ…

Kad su Iliri u pitanju, teorije su zavjere još luđe. Prvo se piše o uzvišenoj civilizaciji, no ne odgovara se na pitanje po čemu bi Iliri bili uzvišeniji od susjednih naroda kad nisu imali pisma. Naime, Grci, Latini, Etruščani, Umbri, Oski i mnogi drugi narodi nedaleko od Ilirika pismo su imali još prije Krista, a nakon Krista svoja su pisma razvili i Kelti (ogamsko pismo) i Germani (rune). Kako bi nemanju pisma doskočili, novovjeki „ilirolozi“ oživljuju teoriju po kojoj je tvorac glagoljice sveti Jeronim i napadaju djelatnike Staroslavenskoga instituta kako namjerno prikrivaju dokaze.

Teorija se o svetome Jeronimu kao tvorcu glagoljice prvi put spominje 1248. u pismu pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu. Ona je glagoljašima odgovarala zbog toga što je Crkva nepovjerljivo gledala prema pismu čijim su tvorcima bili Bizantinci, a latinašima zbog pozivanja na antičku tradiciju. Upravo su zbog veze s antikom tu teoriju prihvatili i stari pisci hrvatski (poput Marka Marulića) i kroničari iz razdoblja do XVI. stoljeća, ali i međunarodni uglednici poput Erazma Roterdamskoga. Teorija je oživljena koncem XVIII. stoljeća, ali su je doskora oborila paleografska istraživanja iz vrlo jednostavnoga razloga: sveti Jeronim umro je 420., a od njegove smrti do druge polovice IX. stoljeća ne postoji nikakav trag glagoljice.

Smiješne teorije poput one da su Habsurgovci namjerno zatirali Ilire opovrgava činjenica da su prve znanstvene spoznaje Ilirima nastale upravo u „habsburškoj“ kuhinji, a među važnim ilirolozima bili su i Hrvati poput Antona Mayera i Radoslava Katičića. Tijekom Ilirima navodno nesklone Austrije otpočelo je i istraživanje stećaka koje se uporno pokušava gurnuti u ilirsku teoriju iako je struka odavno svoje rekla: stećci su srednjovjekovna baština, najstariji potječu iz XII. stoljeća, kad Ilira već odavna nije bilo. Srećom, barem smo doživjeli odmak od jugoslavenske historiografija koja je u bogumilima vidjela protokomuniste i protoagnostike (doduše, nisu tad poznavali naziv agnostik, ali da jesu, baš bi im bio zgodan).

Bravar nasuprot znanstveniku

Koliko je oživjeli ilirizam podatna zamjena za jugoslavenstvo, pokazuje, pak, činjenica da i hrvatski i srpski „iliričari“ idilično opisuje Ilirik i njegove stanovnike kao jedinstven narod koji su isprva zli Rimljani, pa različite crkve i Austrijanci razdijelili i zavadili, pa eto uzroka ratovima… Ako ste se pitali tko nas, bre, zavadi, nije, čini se, ni Milošević ni velikosrpska politika, nego Austrija i Vatikan, pa je teza Vojislava Šešelja o „zločinačkome poduhvatu Vatikana, stvalanju veštačke hlvatske nacije“ takvim teorijama dobila novo ruho. Ne jednom sam čak i iz hrvatskih državotvornih krugova slušao teze o tome kako je sve prevara, kako nas svi lažu i mažu te kako mi ne govorimo hrvatski nego ilirski. Kojim ilirskim, naivno bih upitao jer su me učili da su ilirski jezik ili jezici posve nepoznati.

Tako me neki znanac uputio na neki tekst s Krka navodno pisan ilirskim, no čak bi student prve godine kroatistike razabrao da je riječ o tekstu na krčkoj čakavici koja uistinu jest arhaična i prošarana starim romanizmima, ali nije prethrvatska nego hrvatska.

Čavao u lijes iliromaniji zabila su posljednja genska istraživanja u kojima su s hrvatske strane sudjelovali Mario Šlaus i Radomir Jurić, a kojima je potvrđena hrvatska doseoba u VII. stoljeću i neke naknadne te postupno miješanje doseljenoga i starosjedilačkoga stanovništva uz jednu bilježitu crtu u Hrvata, o kojoj akademik Šlaus kaže: „Treba istaknuti i to da su Hrvati, za razliku od drugih sličnih zajednica, radoprimali došljake tijekom putovanja, a kad su došli, primali su i starosjedioce, i među njima nema razlike, već vlada egalitarizam pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe.“

Radomir Jurić, koji uskoro kani izložiti vlastiti dio istraživanja, nedavno je u Zadru napomenuo kako su genska istraživanja potvrdila usporedna arheološka jer su na starohrvatskim grobljima u sjevernoj Dalmaciji pronađeni i tragovi prethrvatskih starosjedilaca. Istaknuo je pritom velik stupanj sličnosti između nalaza u Dalmaciji, koja je bila središtem srednjovjekovne hrvatske države, i Istre, koja je u sastav hrvatske države došla tek nakon Drugoga svjetskog rata, pa hrvatsku javnost pitam hoće li vjerovati znanstvenicima ili Miroljubu Petroviću, gostu naših vrlih iliraca kojega srpska Wikipedija opisuje kao „publicista, aktivista, jutjubera, teoretičara zavere i nadrilekara“. Njega uskoro u Pločama mogu upitati vjeruje li još da hrvatski knezovi i kraljevi nisu postojali ili zašto je 1991. planirao atentat na Franju Tuđmana.

Dakako da je pitanje etnogeneze draška maštu i da je vrlo složeno. Francuzi tako imaju germansko ime, govore romanskim jezikom, a izgrađeni su kao državotvorni element na keltskome (galskome) ozemlju. Dakako da su u hrvatskoj etnogenezi sudjelovali ljudi različitoga etničkoga podrijetla i da je hrvatska kultura složenac različitih utjecaja, od predrimskih do talijanskih, njemačkih i inih, no nijekati činjenicu da je hrvatski jezik slavenski jednako je utemeljeno koliko i Zemlju držati ravnom pločom. Smatrati hrvatstvo prevarom koju netko nameće znači zanijekati tisućljetnu mukotrpnu postupnu gradnju hrvatskoga identiteta, pa vi birajte hoćete li vjerovati zaljubljenicima u lik i djelo jednoga bravara ili pseudoznanstvenika s Bliskoga istoka koji niječe postojanje hrvatskih kraljeva ili u hrvatsku znanost.

I da, tvorci velikih otkrića ne moraju nužno biti znanstvenici da bi njihove teze postala općeprihvaćenima. Znanost se ne skanjiva priznati zasluge ljudi poput Heinricha Schliemanna koji je bio trgovac. Međutim, za prava otkrića nije dovoljno biti glasan i vikati kako su vas svi dosad varali, trebalo bi naučiti barem toliko da krčku čakavicu ne proglašavate nakon prve minute ilirskim jezikom, da u srednjovjekovnim spomenicima ne tražite antiku ili da činjenicu da se hrvatski jezik nazivao i ilirskim (i to u obrazovanim i crkvenim krugovima koje ste prethodno optužili da zatiru ilirstvo, a ne među običnim pukom koji donedavna za Ilire nije ni čuo) podastirete kao krunski dokaz o tome da su petero braće i dvije sestre nametnuli svoje ime i jezik navodno uzvišenoj civilizaciji koja je, gle čuda, poput spomenutoga bravara sanjala bratstvo i jedinstvo od Đerdapa pa do Triglava. Promislite malo o svemu tome, a posebno o tome koga pozivate na Ilirikon.

Bravura je živit bez lavura

Za kraj jedna s kraja prošloga ljeta. Na povratku s plaže ugledah rođaka Ina kako sinovima nešto objašnjava. „Če sad, Ino?“, znatiželjno ću. „Evo in kažijen tebe da vididu da in sal va učit da posli ne moradu ništa činit!“, poučno će Ino. I vidje Bog da je dobro i ostavi me još koji dan na Otoku!