Visok, dobro građen, na mjestu „centra navale“, svojim je nogometnim umijećem zapeo za oku treneru „Građanskog“, ali je karijera zgodnog mladića iz Metkovića, svojevremeno muške modne ikone u Zagrebu, krenula u potpuno drugačijem smjeru. U Drugome svjetskom ratu zbog imena je zamalo izgubio glavu. Mamin rođak mu je bio poznati biskup, a nakon rata bavio se glumom, bio je glazbeno obrazovan, a njegovi filmovi osvajali su brojne nagrade, dobitnik je Zlatnog lava. Nagradu na festivalu u Teheranu dodijelila mu je majka, možda budućega šaha Perzije. Godine 1978. uručena mu je nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području filmske umjetnosti. I njegovom zaslugom je u dokumentarnim mu filmovima sačuvan ambijent Neretvanske krajine, kojeg danas većinom više nema. Prema mnogima snimio je jedan od najvažnijih kadrova u povijesti hrvatskog dokumentarnog filma– kadar snimljen u Vidu na obali rijeke Norin, gdje žena na napukloj rimskoj ploči – pere robu!

No, sve to nije pomoglo Obradu Gluščeviću da ne potone u zaborav. Iz kojega ga svojim istraživačkim radom vraćaju na svjetlo pozornice dvojica neumornih entuzijasta iz Zagreba, povjesničar Mijo Igor Ostojić i kolekcionar Marijo Talajić. Pronašli su „izgubljene“, požutjele novinske članke i kontaktirali članove njegove obitelji, te tako ponovno „oživjeli“ njegov dragocjeni opus.

Obrad (Petar Ivan), hrvatski sineast, bio je dijete Patricija, metkovskog trgovca, i Andriane (Drine), prve rodice dubrovačkoga biskupa dr. Josipa Marije Carevića. Rodio se u Metkoviću 17. siječnja 1913., a umro je u Zagrebu 5. rujna 1980. godine. Bio je zabavan i duhovit mladić, odlično je pjevao, svirao je više instrumenata i bio jako dobar nogometaš. Toliko dobar da je za njega interes pokazivao, ni manje ni više nego, Prvi hrvatski građanski športski klub.

Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Obradu Gluščeviću.

Bio je sudionik partizanskog pokreta (član umjetničke družine Silvija Bombardellia). Zamalo je ubijen, na području Mostara, gdje mu je život spasio Aleksandar Živković, brat njegove prve supruge Zdenke. Završio je srednju glazbenu školu, te je kasnije započeo studij muzike u Beogradu,u kojem je 1937. godine skladao poznati hit šlager „I tako, malo pomalo, prolazi mladost moja“, koji se još i danas izvodi. Nakon završetka Drugog svjetskog rata bio je glumac u dubrovačkome kazalištu Marina Držića.

Kao redatelj debitirao je filmom „Sa ,Partizankom´; do Buenos Airesa“ (1948.). U početcima  karijere režirao je dvadesetak dokumentarnih kratkometražnih igranih filmova. Godine 1956. glumi u dva filma: „Pod sumnjom“ Branka Belana i „U mreži“ Bojana Stupice. Bio je jedan od kandidata za ulogu u filmu „H-8“.

Od dokumentarnih posebno treba izdvojiti film „Između dvije prozivke“ (1959.), za kojeg je dobio nagradu „Lav sv. Marka“na festivalu u Veneciji 1960.godine. Film govori o sretnom spoju prikaza djetinjstva i dužnosti, dječje igre i rada, o radu seoske škole, koja je pridonijela usavršavanju kućne radinosti u svom mjestu. Osim u Veneciji, Gluščević je nagrađivan i u Cannesu, Oberhausenu, Puli i Beogradu. Nakon prvijenca, snimio je „Pod ljetnim suncem“ (1961.), o turističkoj psihozi u malom jadranskom mjestu, i „Vuk“ (1962.) o borbi pasa protiv vukova na Šar planini.

Još 50-ih godina prošlog stoljeća bosanskohercegovački sineast Hajrudin Krvavac snima prvi osam minutni film “Oteta zemlja“ o životu neretvanskih ljudi, te u njemu pokazuje svu težinu života u Neretvanskoj krajini i njihovu borbu za zemlju, ali i pitku vodu. Obrad Gluščević 1966. godine snima antologijski dokumentarac „Ljudi s Neretve“ u kojemu su, prikazani razni aspekti života ljudi s područja delte Neretve, od ribolova, noćnog lova na žabe i ptice močvarice, napajanja goveda, lancanja lađe, dječjih igara, udvaranja, vjenčanja i sprovoda u lađi itd. Film je snimljen bez naratora i izravnih izjava u kameru, a završne scene u kojima se u širokom kadru, kroz lance buldožera i dizalica koji su započeli melioraciju, vide brojne trupice i lađe, nagovještava velike promjene okoliša, a i života u tome dijelu Neretve. Za taj film bio je nagrađen Srebrenom medaljom na festivalu u Beogradu.

U dokumentarcu „Brđani i Donjani“ (1969.), govori o silasku ljudi iz brdskih dijelova Neretvanske krajine u njenu dolinu, posebno sela Vidonje u potrazi za boljim životom, ulazeći i u sferu socijalnih problema te ocrtava prije svega psihologiju neretvanskog čovjeka.

Nakon srednjometražnog dječjeg filma „Priča o djevojčici i sapunu“ (1962.), snimio je i pet cjelovečernjih, tri komedije u kojima prikazuje život i mentalitet dalmatinske regije („Lito vilovito“, 1964., „Čovik od svita“, 1965., „Goli čovik“, 1968.),, te dva izuzetno gledana dječja filma u kojima je iskazao smisao za rad s malim glumcima. „Vuk samotnjak“ iz 1972. lirsko je djelo o prijateljstvu ličkog pastira i podivljalog njemačkog ovčara zaostalog i rata, dok je „Kapetan Mikula Mali“ (1974.), kasnije prerađen u seriju od osam epizoda, priča o doživljajima starca i grupe djece u Dalmaciji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U TV seriju od 13 epizoda prerađen je i njegov popularni „Jelenko“, o skupini djece koja u Gorskom kotaru spašavaju lane. Scenarij za seriju napisao je zajedno sa drugom suprugom Majom, hrvatskom spisateljicom i scenaristicom, kćerkom ilustratora Vladimira Kirina. Ona je studirala engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od sredine 1950-ih radila je na filmu kao asistentica režije, surađujući sa svojim suprugom. Roman prema scenariju objavila je 1982., pretiskan je 1999., pod naslovom „Priča o Jelenku“, a 1983. u roman je preradila i scenarij za raniji suprugov film „Vuk samotnjak“, o čijem je snimanju objavila i roman „Tišina, snima se!: avanture jednog psa sa snimanja filma Vuk samotnjak“ (2009.).

Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (srijeda – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Obradu Gluščeviću.

Ostat će zapisano da je jedno od brojnih priznanja, nagradu za najbolji film, na prvom međunarodnom festivalu dječjeg filma u Teheranu 1972. godine, Gluščeviću uručila tadašnja carica Irana (shahbanu) Farah Pahlavi. Iako široko poznat, nije zaboravio svoj rodni kraj, a prilikom dolaska u Metković ponajviše se družio s djecom. „U naš monotoni đački život uvukla se radost koju je donio jedan poznati režiser – čovjek plemenitih osjećaja i duše – Obrad Gluščević. Kad smo ga ugledali, obuzelo nas je veliko uzbuđenje i zadovoljstvo. Dok smo ga slušali, osjećali smo se ponosni shvativši da on nije zaboravio svoj rodni kraj, mali gradić u dolini Neretve, život kojim se tu živi, ljude – sve što je život i stina. Na svako naše pitanje odgovarao je iskreno, spontano, znalački i nama pristupačno. Spustio se na nivo đaka svojom neposrednošću…“, dio je pisma koji je, prilikom jednog Gluščevićevog posjeta, napisala učenica VIII d razreda Mirjana Tošić.

Piše: Ante Šunjić / Portal Rogotin / SD
Slike: Mijo Igor Ostojić, Mario Talajić, Aleksandar Gluščević