U nedjelju, 23. kolovoza 2026., u 80. godini, nakon duge i teške bolesti, napustio nas je Ante Jerković. Je, godine su to, posebno što je bolest našeg Ante iscrpljivala već neko vrijeme, ali uvijek vjeruješ u najbolji ishod. Međutim, očito je bolest bila jača od ovog velikog borca, prenosi Rogotin.hr.
Jer, Ante nije mirovao do posljednjeg trena. Uvijek je on sebi našao posla kad je o rukometu riječ i njegovoj Dalmatinki. Ta, treba se dobro pripremiti za novu sezonu. Uostalom, bio je direktor kluba, ali radni, ne paradni. Direktor kluba koji je redovito na svim domaćim utakmicama Dalmatinke prodavao ulaznice. Pedantno i s guštom, sve u korist svog voljenog kluba.
I radio niz drugih sitnica, neprimjetnih, ali vrlo bitnih u funkcioniranju kluba. Što god je trebalo napraviti za dobrobit kluba, Ante je bio u prvom redu. Nije u njega bilo odustajanja ili odgađanja.
Ne tako davno, ne znam ima li i mjesec dana, bili smo na kavi, na našoj pločanskoj rivi. S nama je bio i Darijo Herceg, kojeg smo nedavno ispratili na počinak na Laništini, a čija je kći rukometašica Dalmatinke.
Naravno, sportska ćakula, svatko ima nešto reći i dodati, a Antu s guštom slušaš koji su novi potezi u njegovoj Dalmatinki. Smireno, razložno i bez euforije. Osjeti se i vidi iskustvo dugogodišnjeg rada u sportu. Imaš što čuti, a drago mu je bilo čuti i druga mišljenja. Baš je, što se ono kaže, imao u malom prstu sve oko pravilnog djelovanja kluba.
I sada ga više nema. Fizički.
Ali, Ante će uvijek tu biti – u svakoj sportskoj priči, u svakom spomenu najtrofejnijeg pločanskog kluba. Dalmatinka to jest godinama, ali najviše zahvaljujući svom vizionaru, koji je u redove ženskog rukometnog kluba kročio 1983. godine dolaskom u Ploče.
Dakle, od tada traje ta obostrana ljubav i privrženost. Šteta što nije dočekao 50. rođendan kluba. Četrdeset petu obljetnicu vrhunski je režirao, ali zato klub sada ima obvezu za dvije godine to napraviti na vrhunskom nivou. I zbog Ante, svetog Ante rukometnog i pločanskog.
S njim sam se upoznao i družio od njegova dolaska u Ploče, od 1983. godine. Bili smo dobri, međusobno se uvažavali, baš prijatelji. Koliko je tu bilo susreta u našoj dvorani, gotovo svakodnevnih, dvorana nam je bila drugi dnevni boravak.
Na tu temu bila je i naša međusobna zafrkancija kada smo 2008. godine obojica dobili godišnju Nagradu Grada Ploča. A tek slavlja i komentiranja brojnih uspjeha naših pločanskih rukometašica.
O Anti i rukometu dosta toga se zna. Ukratko, igrač, trener, izbornik, dužnosnik, mada tu riječ baš nije volio. Bolje – rukometni radnik.
Prošao je sve u rukometu, ama baš sve. S brojnim priznanjima, među kojima je i ono Hrvatskog rukometnog saveza za 50 godina aktivnosti u rukometu.
A njemu su najveća i najdraža priznanja ona koja stižu u vidu zahvale od bivših i sadašnjih rukometašica. Taj broj je impresivan, jer nema generacije igračica Dalmatinke od 1983. godine nadalje koje nisu bile povezane s trenerom Antom, na ovaj ili onaj način.
Ante je bio trener starog kova, strog i pravedan. Učitelj, pedagog, ali i prijatelj s igračicama. Koliko li je samo vrsnih rukometašica, reprezentativki, izašlo iz njegova „inkubatora“. I ne samo iz Dalmatinke.
Ljubav našega Ante i rukometa ogleda se i u nastavku rukometne loze Jerkovića. Sin Ivan je uspješni trener, unuke Karla i Antea rukometašice.
Posebna je priča mlađa unuka Antea. „Antiša“ je po didu zovu. Ona na dresu nosi njegov broj iz igračkih dana – devet, a riječ je o vrhunskom talentu.
Ne smijem zaboraviti njegovu suputnicu Anu, koju je zaludio rukometom, a za koju mi je dosta puta u vrijeme borbe s bolešću znao reći: „Ne znam što bih bez nje.“
Uskoro, sredinom rujna, kreće nova rukometna sezona, ali Dalmatinka će ovoga puta biti bez svog Ante. Starog, kako bi znali reći Ivan i tehniko Dario.
Ostat će prazno mjesto kod ograde iznad terena, u samom kutu, gdje se izlazi iz svlačionica na parket. Neće više biti sijede glave i brka. Neće biti našeg svetog Ante rukometnog – pločanskog.
Novu izazovnu sezonu Dalmatinka će zato još žešće igrati i za njega. A on će ih sigurno bodriti odozgo.
Dragi Ante, prijatelju, posljednji pozdrav i počivao u miru.
Tekst i slike: Jurica Vukojević
