Dana 6. travnja 2026. Metković je potresla vijest kako je u 41. godini blago u Gospodinu preminuo Andrija Magzan, jedan od dobrih duhova Zemlje i vjerni čitatelj Hrvatskoga tjednika. Andrija Magzan rođen je 13. kolovoza 1985. u jednoj od najstarijih metkovskih obitelji.

Metković je mali grad u kojemu se više-manje svi poznaju, a obiteljske se i prijateljske veze prožimaju. Tako mi je otac Marin radio i prijateljevao s Andrijinim ocem Nikicom, ja sam se družio s Andrijinim starijim bratom Dujom, a mlađa mi je sestra Anđela svako malo odlazila u goste u Magze, kako su Andriju zvali, ne prestajući mi zboriti o njemu i njegovoj majci Lidiji. Preko nje sam se i ja upoznao s tim mladićem, kojemu je od ranoga djetinjstva dijagnosticiran visok stupanj invaliditeta. Tijekom svoje se borbe s poslovično tromim zdravstvenim sustavom, uz obiteljsku potporu, uspio izboriti za vlastitu izobrazbu, što ni danas nije lako, a bilo je znatno teže tijekom ratnoga i poratnoga vremena dok je odrastao.

Iskustva je vlastite borbe prenosio i na članove Udruge osoba s invaliditetom „Prijatelj“ iz Metkovića, koji su mu ovih dana posvetili dirljiv spomenak, a svoje je sugrađane osobnim primjerom bodrio da ustraju u nošenju s vlastitim poteškoćama. Volio je Dinamo i u molitvama se utjecao Blaženoj Djevici Mariji, a moj ga je školski drug (kako se hrvatski reče kolega) Nikola Družijanić dirnuo pozivom da mu postane vjenčani kum.

Jako je volio čitati. Obično bih od sestre čuo koju vrstu literature preferira, pa bih mu poslao nešto iz osobne knjižnice. Da mu se ukus promijenio, saznao bih kad bi mi izravno ili preko posrednika kratko i jasno poručio: „To me više ne zanima.“ Andrija, međutim, nije samo čitao, on je i pisao, pa je 2016. objavio zbirku duhovne poezije Srce pravednika, a sav prihod od njezine prodaje predan je u humanitarne svrhe.

Andriju sam razmjerno često susretao u gradu, a kad bi promijenio osobnoga asistenta, rekao bi mi da sad ima novoga šofera. U komentiranju društvene zbilje bio je iznimno britak, a kad je jednom i mene opleo, što je u redu jer se ista mjerila moraju primjenjivati na svakoga, rekoh mu: „Isti si moj glavni urednik: oštar, ali pravedan.“ Godila mu je ta usporedba jer je od novina posljednjih godina čitao isključivo Hrvatski tjednik, posebno Ivičin uvodnik. U drugim se novinama, tvrdio je, nema što pročitati niti se vrijedi s nekim novinarom posvađati.

Dok sam se 8. travnja 2026. spuštao s metkovskoga groblja svetoga Ivana, razmišljao sam o tome kako je Andrija svojim stavovima, a i molitvenim nakanama, na najteži način, osobnim primjerom pokazivao kako kršćanin (a zapravo i svaki čovjek) ne može živjeti mlako i izdvojeno, plačući sam nad sobom i omeđen granicama vlastita mikrosvemira. Granice, naime, treba nadilaziti i onda kad se to čini teško ostvarivim. Na nama je, prvome meni, da se zagledamo u vlastitu nutrinu i pokušamo sebi odgovoriti kad smo i jesmo li se ikad pokušali odmaknuti od vlastitih ograničenja, bila ona tjelesna ili duhovna. I dok Andrija u onostranom više nije sputan tjelesnim okovima, ostaje mi tek molitva Svevišnjemu da njegovim najbližima, poglavito ocu i majci, otare svaku suzu s očiju. Neka im bude na ponos to što su odgojili „čovika i po“ u krhku tijelu, čiji bi životni put pod naslovom Moja priča iz 2014., zbijen na kartici teksta, trebao pročitati svatko koga se dotiču biblijske riječi: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite na sebe moj jaram i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Pokoj ti vječni, Andrija moj!