Prijestolnica mandarina, Zelena dolina, Hrvatska Kalifornija, samo su neki od epiteta dodijeljenih Dolini Neretve u kojoj se danas prostiru nepregledne plantaže mandarina. No, u ovome tekstu nećemo se baviti slanoćom, otkupnom cijenom, nemogućnošću plasmana žutoga voća i drugim problemima s kojima se suočavaju ovdašnji poljoprivrednici. Nego ćemo podsjetiti na vrijeme kada se donosila odluka što saditi u Dolini. A to nisu bile mandarine. Bila je to jedna potpuno druga kultura, danas zvuči nestvarno, čijem se uzgoju usprotivila jedna hrabra žena. I to kako! Žena se zvala Maca (Matija), a mi smo se „vratili“ u ta vremena kroz razgovor s njenom kćerkom Marijom Marinović koja živi u Baćini. Ona je danas 92-godišnja vitalna i britka umirovljena učiteljica, a u to vrijeme bila je djevojčica od 10-11 godina i s obitelji je živjela u rodnim Desnama. Ovo je njena priča.

Težak život u popaljenim Desnama

„Studeni 1944. Vratili smo se iz zbjega u Italiji, gdje smo bili za vrijeme najtežih ratnih dana. Talijanska i njemačka vojska konačno su poražene napustile naše krajeve ostavivši porušene mostove, razrovane ceste, popaljena sela. Stigli smo starim brodom, stisnuti u štivi k’o srdele i iskrcali se u Gradcu. Pješačili smo do našeg sela zaobilaznim slabo prohodnim stazama, gladni, umorni i promrzli. Kuće bez krovova sablasno su stršile oko nas. Gdje ćemo prenoćiti? Što pojesti i kako se ugrijati? Našu zapaljenu kužinu netko je uspio djelomično ugasiti, ali je rupa na krovu bila baš iznad ognjišta. Naložili smo vatru, donijeli slame i legli po podu oko vatre. Svima je bilo isto. Nitko ništa nije imao, ali kako to obično biva, narod se uvijek snađe i u najtežim nevoljama, tako i mi. Pokrila se kužina, nabavili smo nešto posuđa. Netko od svojte dao nam je stari dosta široki krevet na kojem smo spavali svi. Majka je staru trupu napunila slamom i to je bio njezin krevet. I baba je nešto dobila od svojih. Tu smo kuhali, spavali i jeli nas petero djece, majka i baba“, prisjeća se Marija.

Pročitajte nevjerojatnu priču o hrabrosti jedne žene i prkosa režimu na Rogotin.hr i u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacija (petak – tiskano izdanje)!

Cijela dolina Neretve od Metkovića do Ušća šarenila se od blijedo ružičastih cvjetova

To je, istaknula je, potrajalo dosta dugo vremena. „I točno kad smo donekle uspjeli nešto obnoviti, nastupio je petogodišnji plan. Tim je planom naša dolina određena za sjetvu pamuka jer da je baš ona idealna za uzgoj te biljke. Nitko nije znao kako se obrađuje, kako izgleda plod, kad se bere i slično. No, ubrzo smo saznali. Dobili smo sjeme. Bile su to male crne sjemenke malo veće od zrna papra. Siju se u proljeće, a plod se bere ujesen kad je vrijeme suho ili puše bura. Cijela dolina Neretve od Metkovića do Ušća šarenila se od blijedo ružičastih cvjetova u proljeće, a bijelila od raspucanih čahurica u jesen. Sve se radilo ručno, tako da je trebalo mnogo ruku, osobito u berbi, pa je majka uvijek vodila nas troje starijih, bilo da se okopava, bilo da se bere. Bijele meke pahulje pamuka bile su krcate sjemenki koje smo uvečer pri petrolejki svi čistili, a baba je prela, plela čarape i drugu odjeću“, rekla je Marija istaknuvši kako su veći dio predavali kao kontroliranu robu i za to dobivali bonove kojima su kupovali najpotrebnije stvari.

Drama na Neretvi

„Toga je proljeća majka povela nas troje u okopavanje pamuka. Opasno je bilo i prelaziti Neretvu u maloj, često raspaloj trupi, koja bi se brzo nalila, pa je uvijek jedno od nas izbacivalo vodu da ne potonemo. Motike su bile više, a gotovo i teže od nas. Ujutro smo lako prešli Neretvu, ali je poslijepodne zapuhao maestral. Taj vjetar na tome dijelu na kojemu mi imamo zemlju puše žestoko i pravi velike valove. Majka je ukrcala najprije nas, prevezla i ostavila na drugoj obali, a onda se vratila po motike i druge stvari. Mi smo, mokri i ozebli, gledali kako će se ona prevesti nazad. Prestrašeni smo vikali da se vrati, ali ona je vozila dalje. Kada smo vidjeli kako se ona i trupa na mahove gube među valovima, pa opet pojave, pa opet nestanu, zanijemjeli smo od straha. Odahnuli smo kad smo je ugledali kako pristaje uz kraj. Ali trebalo se vratiti nazad! Tada smo i mi i ona proživjeli pravu dramu. Na sredini je Neretve veliki val potpuno prekrio majku. Nema je, ne vidi se ni trupa! Svi uglas plačemo i zovemo. Izroni trupa prevrnuta, a vidimo i majku koja je pokušava okrenuti. Nekako teškom mukom boreći se s valovima uspije. Sve je potonulo na dno Neretve, jedino je veslo plivalo, uspjela ga je uhvatiti i staviti u trupu. Plivala je prema nama držeći se trupe, a valovi su je nosili uzvodno. U svoj odjeći teškom mukom dopliva do kraja, a mi potrčimo k njoj. Tješila nas je govoreći da je dobro. I tako se mokri i ozebli ukrcamo opet u golu trupu, bez slame, škanja, ali sretni što smo se svi spasili zaveslamo u mirnije vode Desankom, pa preko našeg Jezera i Strimenskom jarugom dođemo doma“, sjeća se Marija tih vremena.

Kukuruz neću počupati!

No, njenoj majci to je dosadilo. Na svojoj zemlji ne može posijati kukuruz, pšenicu, posaditi krumpire, zelje i ostalo što treba. Odlučila je prestati s uzgojem pamuka. „Mislim da je to u ono vrijeme bilo veoma odvažno, da ne kažem drsko, a bome i opasno. I tako se idućeg proljeća naša njiva nije šarenila, bila je zelena od posijanog kukuruza, i to jedina u cijelom kraju od Metkovića do ušća rijeke Neretve. Ljudi su s čuđenjem gledali je li to moguće. Tko se usudio usprotiviti vlasti? Kukuruz je okopan, lijepo je rastao, ali je već stigla prijava u Odjel za planiranje Općine Metković. Majka je dobila poziv da se javi u Odjel. Uputi se vlakom iz Komina i prije službenika stigne pred ured. On prođe mimo nje i ne pozdravivši je uđe. Uskoro bude pozvana i ona. Sav zbunjen i ne znajući kako početi šetao se oko stola praveći se strogim i ljutim pa upita: “Drugarice, dobili smo obavijest da na vašoj zemlji u području Ribara raste kukuruz. Je li to istina?”. “Jest” odgovori majka, nimalo zbunjena ni prestrašena njegovim arogantnim držanjem. “Znate li da je to zabranjeno?” “Znam.”, odgovori ona mirno. “Vi ste neprijateljski raspoloženi prema narodnoj vlasti. Mogli biste krivično odgovarati.” “Mogla bih, ali ja se toga ne bojim.” “Kako se ne bojite?” “Pa, ne bojim se jer smatram da imam razloge koji su vrlo čvrsti, zapravo životni.” “Objasnite!” “Evo ukratko: Izgubila sam muža u ratu, kuća mi je zapaljena, imanje uništeno, imam petero djece i staru svekrvu o kojima se moram sama brinuti. Zar to nisu dovoljno jaki razlozi? Kukuruz neću počupati. Vjerujem da to nećete ni vi narediti, ako imate savjesti i srca. Neću dopustiti da mi djeca gladuju kod tolike moje zemlje!”, prepričava nam Marija.

Na tome je ostalo. Kukuruz je rastao i sazreo. „Te je jeseni obran, bio je jedini koji je rastao u dolini Neretve. Što je to značilo za našu mnogobrojnu obitelj? Sve, za Božić je bilo mesa, masti, jaja, pure, divenica, a mi smo bili siti i veseli. Zahvaljujući odvažnosti naše majke imali smo sve što nam je bilo potrebno. A ona je uspjela jer se borila za svoju djecu. Hvala joj za sve! To je u današnje vrijeme nezamislivo i hvala Bogu da je tako. Pričalo se o tomu u Neretvi: Kukuruz umjesto pamuka!“, zaključila je Marija.

Kako je odabrana Dalamcija?

Kako Dalmacija ima blagu mediteransku klimu, već su 1863. i 1864. godine vršeni pokusi za uzgoj pamuka. Grube pokuse s pamukom u Dalmaciji postavio je i vršio dr. Lorenz, kako je istaknuo inž. Ante Jelavić iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša – Split u svome članku „Mogućnost za uzgoj pamuka u delti Neretve (pokusi 1949-1953)“. U „Dalmatinskom vjesniku“ dr. Lorenz dao je izvještaj o nepovoljnim rezultatima s tom tekstilnom biljkom. Za neuspjeh u 1863. godini naveo je kao razlog sušu u razdoblju od travnja do rujna, a za 1864. godinu kišna i hladna vremena u tijeku vegetacije.

Poslije Drugoga svjetskoga rata, 1945., 1946., i 1947. ponovljeni su pokusi s pamukom, a rezultati su bili nešto povoljniji zbog povoljnih vremenskih prilika. Međutim, ti pokusi ni po opsegu ni po metodici ispitivanja nisu mogli služiti kao temelj za uvođenje kulture pamuka u najširu praksu. Pamuk traži određenu količinu topline u razdoblju vegetacije, koja u Dalmaciji nije povoljna, a najmanje optimalna.

Zbog potreba tekstilne industrije za pamučnim vlaknom poslije rata, u Dalmaciji je pamuk posijan na površini od šest tisuća hektara. Ova mjera nije bila stručna, pa je čitava akcija bila neuspješna. Što se tiče doline rijeke Neretve, splitski Institut za jadranske kulture i melioraciju krša obavljao je pokuse na površinama Poljoprivredne stanice u Opuzenu. Uz ispitivanja za domaći pamuk, postavljeni su i sortni pokusi s američkim, egipatskim i turskim sortama pamuka.

Piše: Ante Šunjić / Rogotin.hr
Foto: Mario Talajić