Dok prve zrake sunca obasjavaju plodna polja doline Neretve, Velibor Šuman iz Komina već je među svojim nasadima. U rukama više nema pušku, nego pažljivo pregledava redove lubenica koje su ovoga ljeta dozrele pod neretvanskim suncem. Pokretima iskusnog poljoprivrednika procjenjuje koji su plodovi spremni za berbu, planira što će se tijekom dana ubrati, sortirati i pripremiti za tržište, piše Dubrovački vjesnik.

Na prvi pogled ništa ne odaje da je ovaj 56-godišnjak prije tri desetljeća bio hrvatski branitelj, jedan od onih koji su prve dane hrvatske slobode dočekali u vojnoj odori. No iza mirnog pogleda krije se životna priča čovjeka koji je najprije branio svoju domovinu, a potom odlučio ostati na njezinoj zemlji i od vlastitoga rada graditi budućnost svoje obitelji.

Velibor Šuman, među prijateljima i suborcima poznatiji pod nadimkom Šibenik, rođen je 1970. godine u Kominu, u srcu doline Neretve. Kao i mnogi mladići njegove generacije, nije dugo dvojio kada je Hrvatska bila napadnuta. Već 1991. godine pristupio je Hrvatskoj vojsci.

Bio je pripadnik 3. satnije 3. bojne 116. brigade Hrvatske vojske, jedne od postrojbi koje su podnijele velik teret obrane juga Hrvatske. Nakon toga prelazi među izviđače, gdje ostaje sve do jeseni 1995. godine, kada završava svoj ratni put i biva razvojačen.

Godine je proveo na južnom bojištu, sudjelujući na gotovo svim terenima. To su bile godine neizvjesnosti, svakodnevnih opasnosti u kojima se planovi nisu pravili za mjesec unaprijed, nego za sljedeći dan.

Govoreći o ratu, ne ističe sebe. Radije govori o ljudima s kojima je dijelio rovove, straže i ratne dane. Prisjeća se zajedništva koje se teško može opisati riječima, ali koje je bilo presudno u najtežim trenucima obrane Hrvatske.

Jedan od trenutaka koji posebno pamti vezan je uz vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Dok su hrvatske snage oslobađale okupirani teritorij u središnjoj Hrvatskoj, mnogi branitelji s juga željeli su sudjelovati u završnim operacijama. Međutim, okolnosti na krajnjem jugu bile su drukčije.

– Morali smo ostati ovdje, premda smo htjeli ići u Oluju. Upravo tada intenzivirali su se napadi JNA i četnika iz Istočne Hercegovine. Naš je zadatak bio obraniti jug Hrvatske i nismo mogli napustiti položaje, prisjeća se Šuman.

Dok su se diljem zemlje slavile pobjede, na krajnjem jugu još uvijek nije bilo mjesta opuštanju. Branitelji su znali da se sloboda mora čuvati na svakom dijelu hrvatskog teritorija.

Nakon razvojačenja mnogi su branitelji krenuli različitim životnim putovima. Neki su otišli u mirovinu, neki potražili posao, a neki su pokušavali pronaći novi smisao nakon godina provedenih u ratu.

Velibor Šuman donio je odluku koja ga i danas određuje. Nije želio prihvatiti braniteljsku mirovinu. Odlučio je raditi. Vratio se zemlji na kojoj je odrastao, uvjeren da čovjek mora stvarati, a ne čekati. U dolini Neretve rad nikada nije bio lak, ali je uvijek donosio osjećaj dostojanstva.

– Pa gdje ću ja sa 28 godina u mirovinu? To mi je bilo nezamislivo – prisjetio se svojih poljoprivrednih početaka.

Tako nastaje njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje danas vodi zajedno sa suprugom i njihovo dvoje djece. Posao je postao način života cijele obitelji. Posebno je zanimljivo da svoje proizvode plasiraju samostalno u takozvanoj direktnoj prodaji u Istri, gdje imaju štandove. To je, kaže, super jer sami odlučuju što će i kako će, bez pritiska trećih strana, preprodavača i otkupljivača.

Na njegovim se poljima tijekom godine izmjenjuju različite kulture. Uzgaja lubenice, agrume, citruse te razne vrste sezonskog voća i povrća. Svako godišnje doba donosi nove obveze, a odmora gotovo da i nema.

Proljeće je rezervirano za pripremu tla i sadnju. Ljeto donosi berbu lubenica, jesen mandarine, a zima znači rad u nasadima agruma i pripremi zemljišta za nove kulture.