Spomen na Ivana Jurića (Momići, 22. listopada 1932. – Split, 25. ožujka 2021.) iz pera Domagoja Vidovića…

Na pola našega životnog puta

Postoje ljudi za koje vam se čini da su tu otkad ste se rodili, koji vas isprate tijekom većega dijela vašega života, koji na neki način odrede duh vašega vremena, pa vam se učine nadvremenima, praktički vječnima. Stoga i vijest da ih više nema primate drukčije jer vam ona posvijesti kratkoću ljudskoga žića i vlastitu prolaznost možda i više od odlaska nekoga bliskoga lica za čiju sudbinu uvijek strahujete i bojite se trenutka kad ćete se od nje zauvijek rastati. Priča o nečijim godinama tad ostaje u drugome planu, a kad se, poput mene, nađete negdje na pola svojega životnoga puta (ako Bog da), takvi vas odlasci duboko zamisle i nagnaju da se osvrnete i na ono što ste sami učinili ili propustili učiniti od sebe.

Bajkovit lik iz knjiga

Ivan Jurić jedan je od tih nadvremenika iz mojega života, osoba za koju sam znao gotovo otkad za sebe znam. Sve do početka radnoga vijeka nisam ga poznavao osobno, nego sam ga kao dijete (omeđimo prvo razdoblje našega poznanstva 1990. godinom) upoznavao postupno, iz njegovih knjiga. U znak sjećanja na ta vremena i dandanas vrlo rado prelistavam prvo izdanje knjige Gradska glazba Metković kao svojevrstan album sa slikopisima ljudi koji su tvorili moje djetinjstvo (Slike bijahu crno-bijele s patinom nijemoga filma koje kao da me vraćaju na tihe obale djetinjstva u kojima nije bilo ni pretjerana blještavila ni velike buke.). Druga njegova knjiga koja mi je došla pod ruke bio je Donjoneretvanski kraj, svojevrsni udžbenik zavičajne povijesti. Često ju je pogledavao i moj otac komentirajući kako iz našega kraja (Zažablja) nedostaje ovo ili ono, ali uz dodatak koliko je važno da postoji nešto iz čega će i mladi naraštaj steći prva znanja o zavičaju. Treća publikacija iz toga prvog razdoblja bilo je prvo izdanje brošure Metković na razglednicama iz koje se slikom moglo uvidjeti koliko je Metković bio grad još od konca XIX. stoljeća s licem, jer se na Maloj pjaci igrao tenis, i naličjem, s obzirom na to da su iza Vage pasle krave (Podsjetilo me je to na opasnost tijekom izvođenja klizećega starta uz rub pomoćnoga Neretvina igrališta na kojemu se uza crtu moglo osim lopte i pomoćnoga sudca pokupiti i kvalitetno stajsko. Sad krava na pomoćnome više nema, ali ni trava nije kao nekoć.). Tim je trima publikacijama profesor Jurić meni (a vjerujem i mnogima od vas) slikopisima znanih nam ljudi (a još mi je pred očima slika pok. Balde Ilića) i krajeva (u našemu slučaju ulica, trgova, luke i drugih zakutaka našega grada i njegove okolice) skicirao obrise djetinjstva, a tekstom povezao naš naraštaj s naraštajima naših predaka kako bi nas podsjetio da je i prije nas tu bio netko te da će tim istim ulicama (koje možda neće biti iste, ali će biti tu) lutati i neka druga djeca.

I drugo je razdoblje našega poznanstva (1990. – 2006.) također bilo samo iz literature. Tijekom njega profesor je Jurić pisao o metkovskome gospodarskom uzletu u drugoj polovici XIX. stoljeća, bavio se metkovskim i opuzenskim školstvom, stradanjem Hrvata između dvaju svjetskih ratova, djelovanjem HSS-a, poviješću metkovskoga športa (neke su od tih knjiga objavljene poslije, ali su nastajale u tome razdoblju)… Godine 2004. doktorirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zadru s temom Uloga trgovine u razvoju luke i trgovišta Metković 1850. – 1918. I u tome razdoblju postoji jedna knjiga koja za mene ima posebno mjesto. Riječ je o svojevrsnome metkovskom TV kalendaru, prethodnici Gradologije Dubrovčanina Sebastijana Vukosavića pod naslovom Spomendani iz prošlosti Donjega Poneretavlja (1996.), otvorenome djelu u koje bi svakih dvadesetak godina valjalo upisati nove likove i podatke jer u Metkoviću je, nažalost, uvijek bilo kao na kolodvoru, mnogo je ljudi dolazilo i odlazilo, s mnogim se Metkovcima nismo dospjeli upoznati te se nemalo iznenadimo kad u kakvu javnome nastupu doznamo da je netko bitan naš i da, poput Ivana Slamniga, ne samo da to ne skriva nego ističe iako se možda i nikad neće vratiti u svoj rodni kraj. Knjiga je to koja se opire kulturi zaborava koju danas gajimo i u kojoj je u danome trenutku svatko genijalan i najbolji (Da, u danome trenutku kad ga svjetla pozornice obasjaju, u tome trenutku i uglavnom nikad više.), onomad svojevrstan album i gotovo pa adresar zaslužnih ljudi u zavičaju i izvan njega, a danas točno ono što joj stoji u naslovu – spomenar koji ište da novi upisivači dopišu nove stranice.

Div stasom i radnim navikama

S profesorom sam se Jurićem (tako smo ga svi zvali iako je tad već doktorirao) upoznao uživo tek u rujnu 2006., na Neretvanskome književnom, znanstvenom i kulturnom susretu posvećenom don Mihovilu Pavlinoviću. Pristupio mi je vrlo srdačno kao da se poznajemo godinama, zamolio me je tad da izmijenimo brojeve mobitela i tu je nekako počela naša mala suradnja te razmjena knjiga i članaka. Nešto smo se češće čuli dok je nastajala knjiga Ulice, trgovi i mostovi grada Metkovića (trebalo je riješiti toponime u imenima ulica kao što su Jeovci, Dućinovci i sl.). Od 2009. redovito smo izmjenjivali e-poruke tijekom pripreme Hrvatskoga neretvanskog zbornika, čiji je bio revni suradnik. Posljednji smo se put čuli prije otprilike pola godine kad mi je opširno govorio o svojoj novoj knjizi o metkovskim braniteljima izloživši mi niz zanimljivih ideja, među kojima i želju da se osnuje svojevrsno društvo znanstvenika neretvanskoga podrijetla. Požalio mi se pritom na zdravstveno stanje i starost na što mu odgovorih, bez imalo pretjerivanja, kako je daleko on od starosti duhom čim ima toliko ideja i želje da svoje naume ostvari. Upravo je ta ambicija i stalna želja za dokazivanjem i ostvarenjem novih zamisli možda i najprepoznatljivija karakterna crta profesora Jurića. Nju sigurno nije bilo lako pratiti ne samo ukućanima, nego i u sredini poput naše koju je poglavito u poraću (Zanimljivo, tijekom rata smo svi bili znatno življi i puni nade.) zahvatila poprilična apatija.

Naši su se susreti uživo obično odvijali u njegovoj radnoj sobi, u sklopu koje je postupno nastala i njegova etnografska zbirka. Posljednji naš susret u njegovu domu bio je nešto drukčiji i zbio se u dnevnome boravku. Žurio sam se u Zagreb, ostalo mi je tek jedno slobodno popodne, malo sam i dvojio hoću li stići, ali sam se na koncu ipak zaputio na Unku. Požalio bih da nisam jer sam tijekom toga razgovora shvatio kako priče o podršci supruge nisu tek fraze jer se iz pogleda te izljeva topline i nježnosti mogla razaznati istinska ljubav i sreća što su je oboje pronašli i u njoj uživali tijekom cijeloga života, i kad je sve išlo glatko i kad je bilo mnogo teže. Bio je to možda i jedini trenutak kad smo više govorili o stvarnome životu nego o svijetu knjiga, kad je on, dok mu je supruga držala ruke na ramenima, progovorio o najtežim trenutcima tijekom svojega života, a ja o strahovima od onoga što mi tek u životu slijedi, ali i o slici topline doma za kojom gotovo svatko od nas žudi. Bio je to i naš posljednji susret uživo. Čuli smo se još nekoliko puta, katkad bi do mene došle neke njegove objave na društvenim mrežama, ali za mene je nekako naš posljednji susret završio srdačnim pozdravom na kućnome pragu.

Profesor Jurić doživio je tijekom svojega života i osporavanja i priznanja. Bilo je tu i sukoba unutar naše male kulturne zajednice. Nije mi namjera da u njima budem sudcem jer njihovi sudionici o tome znaju mnogo više od mene kao pukoga promatrača i katkad pozornoga slušača. Podijelit ću s vama tek to da iz vlastita iskustva znam koliko takvi sukobi crpe te kako na koncu i prestaje biti važno tko je sukob započeo i tko je u pravu jer se stvaralačka snaga usmjeri na raspravu čiji sudionici, poput vojnika u rovu tijekom Prvoga svjetskog rata, ostaju na početnim stajalištima, a pati onaj istinski, pravi rad. Posljedica je jednoga od takvih sukoba u kojima sam osobno sudjelovao ublagopukojenje Hrvatskoga neretvanskog zbornika koji se od istinske radosti za mene kao isprva člana uredništva, pa zamjenika glavnoga urednika i na koncu glavnoga urednika prometnuo u breme te izvor nervoze i nesanice. Stoga i ne treba uvijek prešutjeti ono o čemu je teško govoriti, valja izvući pouku. Potpuno sam uvjeren da će se visoko među zvijezdama, na mjestu na kojemu nismo opterećeni svakidašnjicom, sporovi i unutar naše male kulturne zajednice rasvijetliti i ruka ruci pružiti jer je, iako nitko od nas nije svetac, ipak u našim životima mnogo više dobroga nego lošega.

Ono po čemu nam valja pamtiti profesora Jurića njegova je potpuna posvećenost zavičaju kojemu je posvetio čitav svoj radni vijek. Danas doslovno nitko ne može početi pisati bilo kakav povijesni pa i publicistički rad (pogotovo kad se on odnosi na posljednjih dvjestotinjak godina metkovske povijesti) da se ne pozove na neko njegovo djelo. Vjerujem da bi profesoru Juriću najveće zadovoljstvo pričinjala činjenica da se tijekom dodjele radnih zadataka za izradu monografije u povodu 600. obljetnice prvoga spomena Metkovića (upravo je profesor Jurić prvi objavio i preveo dokument u kojemu se naš grad prvi put spominje iako je na njega još 1957. uputio Marko Vego; eto i drugi su ga imali prigodu to uočiti, ali oko sokolovo imao je tek junak naše priče) njegovo ime spomenulo barem pedesetak puta uza najrazličitije teme od Neretve i Mehanike do političkoga i gospodarskoga života. Za njega nije bilo kondicionala, on otkad ga poznajem nikad nije rekao Trebalo bi istražiti!, vazda Radim na tome! Na novim je naraštajima da ga vlastitim radom nadmaše, da se ugledaju na osobu koja nikad nije požalila što je ostala u malome gradu (jamačno je prst sudbine htio da je akademsku karijeru započeo u kninskoj Učiteljskoj školi završivši je godinu prije Ivana Aralice) te koja je ustrajno i postupno gradila svoju karijeru izvan velikoga središta primivši na kraju ne samo priznanja koja dodjeljuju naš grad i naša županija, nego i najviše priznanje koje naša država dodjeljuje prosvjetnim radnicima, profesorima – Nagradu „Ivan Filipović“ (1996.).

Za oproštaj

Meni će osobno u trajnome sjećanju ostati u dvjema slikama: kao gotovo bajkovita vizija pisca iz djetinjstva te kao golem i uspravan čovjek iz Momića čije stranice spomenara upravo nadopunjujem ovim redcima.