Matea Dominiković iz Otrić Seoca, novinarka N1 televizije, nedavno je, hrabrim stavom, kada se, pri obavljanju novinarskog zadatka „obračunala“ s provokatorom, izazvala odobravanje javnosti. Novinarka Dubrovačkog vjesnika Anđelka Kelava, tim je povodom, s njom napravila intervju za Dubrovački vjesnik, a mi donosimo neke dijelove intervjua.
Hrabro si, a pri tom i odmjereno reagirala. Koji su se osjećaji ‘borili’ u tebi jer trebalo je ostati hladne glave i odraditi javljanje uživo?
Dok smo čekali uključenje uživo, prišao nam je taj mlađi par i na vrlo nepristojan i podrugljiv način pitali su nas gdje su nam maske. Nakon što smo ih ignorirali, oni su se vratili i to minutu prije uključenja s istim provokacijama, ali ovaj put još žešće. Trudili smo se ne obazirati se, no kad su nam uzurpirali pravo na higijenski, ako hoćete intimni razmak i slobodu rada i to neposredno prije uključenja u eter, moj snimatelj je reagirao riječima: ‘Maknite se, smetate nam’. Kao i valjda svaki novinar, na opasku zašto ne nosimo zaštitne maske, pokušala sam objasniti kako je sve zakonski posloženo i na kakve se točno situacije obveza nošenja maski odnosi.
Međutim, nisam tamo kako bih pedagoški djelovala na osobu koja ne može normalno razgovarati. Ubrzo smo trebali biti u eteru, trebao mi je mir, a nisam ga mogla naći. U tom trenutku osjećaš se bespomoćno. Snimatelj, jedini muškarac na “našoj strani”, imao je potrebu obraniti nas od takve komunikacije, rekao im je da se maknu. Udaljili su se, a brzo i ponovno vratili. Činilo mi se da traje godinama i samo sam pomislila nemoguće je da nam se ovakve stvari događaju. Postoji snimka na kojoj se jasno čuje kako taj muškarac govori svom psu, dobermanu da čeka napad. Nakon toga kaže mom kolegi – kaj, nisi više tako hrabar? Ma uopće me nije briga je li pas bezopasan, to se ne radi, nije način. Tad sam prvi puta reagirala i rekla sam – dosta je, a onda je krenula salva uvreda, ali zbilja onih najprimitivnijih.
Pred kamerama si se javno usprotivila govoru mržnje?
Kada sam čula riječi koje je uputio profesorici Markotić, ostala sam šokirana. Pomislila sam pa što se mora događati u tvojoj glavi sada da izgovaraš takve grozote? Zato je moja reakcija bila takva. Bilo me je sram umjesto njega. To je prvenstveno naša gošća, znanstvenica, liječnica, ljudsko biće i ne razumijem takav diskurs. Za kritičke i argumentirane rasprave sam uvijek dostupna, razumijem strah od represije, ali ne i govor mržnje. Ni meni se ne nose maske, ali moramo pokazati minimum odgovornosti i solidarnosti, ako ne radi nas samih, onda radi drugih. Uostalom, zar je zbilja tako teško čitati ili slušati s razumijevanjem? Najlakše je reći – zakoni se namjerno tako pišu samo zato da ih mi građani ne možemo razumjeti. Kada razum ne može prepoznati, identificirati, kontekstualizirati – sve posprema u jednu kantu i nastaje kaos nerazumijevanja. Ali uvijek je bilo lakše sjest’ u kafić, nego ispred knjige. Kažem to s punim pravom jer sam i sama nekada radije “mantala.” Sada mi je žao što sam propustila godine kada mi je mozak najviše apsorbirao i upijao. Ali, nadoknađujem.
Nakon ovog incidenta na ulici, s koje se svakodnevno direktno javljaš u program, izjavila si kako su u ovim teškim i izazovnim vremenima novinari suočeni s nikad viđenim situacijama. Što ti se posebno urezalo u pamćenje, a koja ti je situacija posebno teško pala?
O koronavirusu sam izvještavala još od siječnja, dakle samih početaka širenja virusa iz Kine dok se covid nije niti zvao covid. Hahah. Dočekivala sam prve hrvatske državljane koji su se vraćali iz Wuhana. Tada nismo ništa znali o virusu niti pretpostavili da će pandemija poprimiti ovakve razmjere. Izvještavala sam i kad su se tek počele uvoditi metode testiranja, nabavka prvih pošiljki za Hrvatsku, htjela sam znati kako funkcioniraju, nalazila sam im mane, čitala članke, i novinske i znanstvene, naučila npr. da se virus sastoji od primjerice 30 000 sekvenci i da PCR metodom, koja je odlukom WHO-a relevatna za dijagnostiku, dokažete prisutnost samo dvije do tri, što nam ne dokazuje da je virus živ, već samo prisutan, možda samo neki fragment njega. Izvještavala sam i o serološkom testiranju, zbog čega je manje popularno, a možda sadržajnije… Zašto ovo pišem, novinar koji izvještava o pandemiji prvenstveno sa zdravstvenog aspekta mora se puno educirati. Stručnjaci to studiraju godinama, specijaliziraju se, a onda se od nas očekuje da sve to shvatimo i povežemo u smislenu cjelinu.
To su mi bili veliki izazovi i dan-danas su. Može se reći da je slučaj “zašto ne nosite maske” bila dosad najneugodnija situacija, sve ostalo je bilo pristojno.
Kako si se odlučila za novinarstvo i kako si došla na N1 televiziju? Jesi li se još kao mala vidjela ispred kamere?
Sve je to skupa jedna super zabavna priča. I nema tu laganja, Kamere su me oduvijek privlačile, ali ne pošto-poto. Zanimala me arheologija, istraživanje, glazba, novinarstvo, pravo, bilo je tu svega. U međuvremenu sam radila jako puno poslova kao studentica, većinom one klasične studentske poslove kad nemaš baš para i dođeš u Zagreb studirati.
Na kraju se novinarstvo isprofiliralo kao spoj svega i ispostavilo se kao pun pogodak. Moram priznati da sam u televizijsko novinarstvo gotovo slučajno zalutala s obzirom da sam imala obveznu medijsku praksu na svim medijima, od tiska do televizije.
Kao novinarka sam pratila i životne i sportske dnevne teme, političke teme i brojne krizne situacije, a proteklih 9 mjeseci intenzivno pratim sve aspekte pandemije COVID-19.
Na N1 Televiziji otvorila samo novo poglavlje novinarske karijere. Veliko je iskustvo raditi na news programu koji se emitira 24 sata dnevno, što podrazumijeva nekoliko javljanja uživo dnevno, od jutarnjih emisija poput Novog dana sve do Dnevnika u 18 satih. Donosimo sve najnovije i provjerene informacije te razgovore s brojnim sugovornicima. A to podrazumijeva kvalitetnu pripremu, za koju i nemate previše vremena jer se sve odvija jako dinamično. Naš trud u redakciji se isplatio i N1 je danas medijskoj sceni sve gledaniji, citiraniji i relevantniji kao izvor informacije. Veselim se i novim izazovima.
Rođena si u Otrić- Seocu pokraj Ploča. Koliko si vezana za dolinu Neretve, dolaziš li doma, pratiš li što se tamo događa?
Praktički od svoje 18. godine sam u Zagrebu, što me naučilo samostalnosti u životu. Uvijek, kad prilike dopuste, volim otići u svoje rodno mjesto gdje mi žive i roditelji. Oni su mi i dalje primjer svega onoga što ja kao čovjek želim biti. Imam i dvije sestre na koje sam silno ponosna, a imam i nećake i nećakinju, četvero ih. To je tek poseban svijet. Premda volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, svi koji me poznaju znaju i što najviše volim. Biti sama. Svako ljeto otiđem na jedan, dva, tri otoka na 2 tjedna i isključim se iz svakodnevice. Ovo sam se vratila na Lastovo i na Mljet. To su za mene dani sreće. Na Mljetu sam imala susjeda, barba Ivo, on mi je svako jutro donosio domaće pomidore, maslinovo ulje, svježu ribu, išli smo zajedno u grožđe, ali vrane su pojele sav pošip i pričao mi je puno o povijesti tog kraja. Uvijek se nekako vraćao na to kako je nekada bilo drugačije, kako je svaka zemlja bila obrađena i uredna…
Drago mi je da još uvijek postoje mjesta poput Mljeta i generalno cijele Dubrovačko-neretvanske županije, koja je, prema mom mišljenju, još uvijek netaknuti biser ove države. Drugačije se dolje živi, nekad imaš osjećaj da nikoga nije briga za nas, a onda s druge strane pomislim – ma ni ne dolazite doli, samo ćete sve uništiti. Govorim dakako o ovom dijelu gdje ja gravitiram, Dubrovnik je priča za sebe.
Cijeli razgovor s Mateom Dominiković možete pročitati na portalu Dubrovački vjesnik.
Piše: Anđelka Kelava / DV
