Još prošle godine su se u vrgoračka polja spuštali sezonci iz Hercegovine. Zatvorene granice sada su ih u tome spriječile. No, poljoprivrednici u Vrgorcu ne brinu, ili se barem boje to glasno izreći, piše Agroklub.
Nakon što su zatvorene granice, ljudi iz inozemstva vraćeni u svoje matične zemlje, nismo morali dugo čekati da se postavi pitanje – tko će brati urod s plodnih polja Europe. Proljeće je stiglo, zapadne zemlje se snalaze kako znaju pa je tako Njemačka, primjerice, dozvolila ulazak 80.000 radnika u zemlju.
Nešto južnije, Grčka će otvoriti granice za albanske sezonce. Grčkim poljoprivrednicima je potrebno 50 tisuća berača voća i povrća, a osim iz Albanije, sezonci dolaze i iz Rumunjske te Bugarske.
A tko će spašavati hrvatski urod? Umjesto “Idem na sezonu na more“, bit će ovo “Idem na sezonu na polje“.
Radnike iz Hercegovine zamijenili oni iz turizma
U okolici Vrgorca ovih je dana već krenula berba jagoda. Još prošle godine su se u vrgoračka polja spuštali sezonci iz Hercegovine. Zatvorene granice sada su ih u tome spriječile. No, poljoprivrednici ondje ne brinu, ili se barem boje to glasno izreći.
“Imamo dovoljno sezonaca. Čak i viška“, pomalo suzdržano na početku razgovora priča predsjednik udruge Vrgoračka jagoda Slobodan Dropulić. Kaže, u berbu će radnici koji su ostali bez posla u turizmu. “Bilo je upita od Vinkovaca do Dubrovnika“, otkriva nam jer, kako kaže, ljudi su spremni raditi bilo što.
Priča, u berbu su do sada dolazili Hercegovci, jedni te isti ljudi već 10, 15 godina. Nameće mi se pitanje – kako će oni koji možda nikada nisu brali jagode i radili na zemlji, obaviti ovaj posao. Berba je pipkava, čučeći ili klečeći položaj nezgodan nakon više sati rada, dani sve topliji.
“Bit će tu svega i svačega“, kratko kaže Dropulić kao da se želi otresti slike u glavi o tome što će se sve događati i na njegovoj plantaži. Dodaje da se radi od 6 do 14 sati. Radnicima će biti osigurana zaštitna sredstva – maske, rukavice, dezinficijensi, sanitarni čvorovi, a hrana ovisno o dogovoru s OPG-om. Kaže, na cijelom području je osigurano oko 75 sezonaca.
“Samo toliko?“, pitam ga, a on reče: “Imaju ljudi svoje članove obitelji koji su isto ostali bez posla u turizmu.” Da, sada je jasnije. Nisam ga zaboravila pitati za cijenu rada. Kaže, nikad veća. “Mogu govoriti za sebe. Ja plaćam 30 kuna na sat. Prošle godine je to bilo 20, najviše 25 kuna. Ako se radi 30 dana, a jagoda ne poznaje ni subotu ni nedjelju, može se zaraditi dobra plaća“.
Dodam da onda nakon berbe jagoda mogu krenuti i u berbu drugog voća. Dropulić uzdahne i kaže: “Neće ove godine biti voća.”
Svi se trgaju za domaću jagodu
Priča Dropulić da pomama za domaćim jagodama nije bila nikada veća, a drže i dugo cijenu od 22 kune za kilu, sve ovo vrijeme. “Da pet puta toliko naberemo, sve bismo prodali. Svi bi sada naše jagode, javljaju se iz svih trgovačkih centara. Sad su nas se sjetili. I sad kad svi hoće, ona slabo zrije. Noći su hladnije jer smo otvoreni prema moru. Ali dobro, to će joj produžiti sezonu“, raspričao se Dropulić.
Komentiram na kraju da ćemo možda nakon ove čitave situacije s pandemijom koronavirusa naučiti cijeniti domaće i odlučiti se na pametnije korake.
“Ljudi su se batalili poljoprivrede, teško se sada vratiti na staro. Nekada smo samo s ovih naših polja opskrbljivali sva odmarališta i hotele. Da se zemlja u našem vrgoračkom polju koja je kvalitetna, ali svake godine plavi – isuši, pa mogli bismo 100 tona voća i povrća dnevno osigurati. Ne samo za domaće tržište, nego i za izvoz“, zaključuje.
Kažu da nakon korone više ništa neće biti kao prije. Možda se povratnici iz zapadnih zemalja, vraćeni u svoja sela i na svoju zemlju odluče za još hrabrije korake – pokrenuti posao u poljoprivredi jer, ako nas je ičemu ova kriza naučila onda je to da čovjek mora jesti. Plodne zemlje imamo, samo još politike moramo mijenjati. Ja nam ne vidim kraja.
Piše: Maja Celing Celić/Agroklub
