O stanju u poljoprivredi i interventnim mjerama za poljoprivredne proizvođače Net.hr je razgovarao s prof. dr. Davorom Romićem s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Zbog krize koju je izazvao koronaviurs u Hrvatskoj se ovih dana opet mnogo govori o poljoprivredi. Očekivanja su iznenada visoka, razmatra se koliko se u Hrvatskoj može proizvesti hrane, zašto su polja tako prazna, ministar rada Josip Aladrović spominje moguće preusmjeravanje u poljoprivredu novonezaposlenih, a ministrica poljoprivrede Marija Vučković ponosno je predstavila i interventne mjere za hrvatske poljoprivrednih proizvođače, no, oni poručuju – to nas neće spasiti.

O stanju u poljoprivredi, mjerama koje su predstavljene, te o problemu neobrađenih površina, Net.hr je razgovarao s dr. Davorom Romićem, profesorom s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, poznatim znanstvenikom s područja poljoprivrede. Profesor Romić se posebno bavi problematikom navodnjavanja, ali istražuje i mnogo šire, korištenje prirodnih resursa za poljoprivredu, sudjeluje u brojnim međunarodnim projektima, a ostao je upamćen i kao nestranački ministar poljoprivrede u kratkotrajnoj Vladi Tihomira Oreškovića – gdje se uključio na poziv Mosta.

U kakvom je stanju resor poljoprivrede nakon što ga je preuzela ministrica Marija Vučković? Jesu li mjere, potezi koje je ona pokrenula, donijeli poboljšanje u hrvatskoj poljoprivredi?

Romić: Kad smo razgovarali na sličnu temu prije nešto više od godinu dana u fokusu je bio “kaos” u sektoru poljoprivrede, ali i u području tržišta poljoprivrednih proizvoda, kontroli lanaca opskrbe, primjeni zakona o nepoštenim trgovačkim praksama, politikama raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, stanju ruralnih područja, iseljavanju stanovništva i zapuštanju poljoprivrednog zemljišta. Ako je premijer Plenković uvidio potrebu otkazivanja funkcije tadašnjem ministru poljoprivrede Tolušiću onda je bilo za pretpostaviti da će promjena osobe na čelu Ministarstva poljoprivrede polučiti promjene dotadašnjih neuspješnih politika u tom sektoru.

No, ministrica je odmah izjavila da će nastaviti politiku svog prethodnika, tako da je u startu bilo jasno da nema namjeru kritički razmotriti učinke ministarstva u mandatu njezina prethodnika. Sukladno osobnoj ekspertizi ministrica je najavila uglavnom administrativne promjene, kao što su primjerice e-iskaznice i ostale procedure te neke horizontalne mjere koje u suštini nisu usmjerene na proizvodnju. Ako se složimo s činjenicom da hrvatska poljoprivreda nije u stanju osigurati prehrambenu sigurnost stanovništva, da nam ruralni prostor stari i odumire, da mladi i obrazovani odlaze, da se interes za bavljenje poljoprivredom drastično smanjuje, da se broj OPG-ova kao nositelja proizvodnje smanjuje, te da su jako izloženi rizicima poslovanja, onda možemo staviti pod upitnik učinke predloženih “mjera”.

Iza “mjera” zapravo nema mjera, nema odlučnosti ili znanja za promjene pa tako niti alata kojima bi se provele promjene u sustavu. U mandatu ove vlade na čelu s premijerom Plenkovićem poljoprivreda je i dalje ostala na marginama interesa gospodarstva u Hrvatskoj. Ako nam je u zadnjem razgovoru fokus bio na “kaosu” koji vlada u sektoru poljoprivrede, sada je “mjera” postala novi sinonim za kaos. Premijeru nije bilo važno da struka odredi mjere, pa je nakon Tolušića izabrao ministricu sličnih kompetencija za sektor poljoprivrede, šumarstva, veterinarstva i pratećih područja. Očigledno da smo postigli kolektivni imunitet za ovu vrstu zaraze pa stoga struci za rješavanje ove epidemije koja uništava hrvatsku poljoprivredu ovdje nema mjesta.

Dakle, smatrate da predstavljene mjere nisu dovoljne? Ili da su posve promašene?

Romić: Mjere kojih nema jednostavno ne možete komentirati. Vjerujem da bi struka s interesom raspravila mjere kad bi joj one bile predstavljene. Na primjer, koje mjere zemljišne politike provodi ova Vlada? Koje su mjere i učinci mjera u ranjivim sektorima poljoprivrede, primjerice u mljekarstvu, stočarstvu, povrćarstvu, voćarstvu? Koje su mjere za smanjenje uvoza hrane? Koje su mjere poduzete za povećanjem samodostatnosti poljoprivrednim proizvodima za koje imamo agroekološke uvjete uzgoja? Koje su mjere poduzete za zadržavanje mladih i obrazovanih u ruralnom području? Ostaje nam samo slagati slagalicu nepovezanih informacija koje dobivamo iz različitih izvora.

Dakako da se niti struku ne može amnestirati od odgovornosti za takvo stanje, jer svrstavanje i dodvoravanje politici ruši autoritet struke i olabavljuje opravdane i argumentirane pritiske koji bi mogli i morali rezultirati pozitivnim pomacima i promjenama. Određivanje poljoprivrede kao strateške gospodarske grane u Hrvatskoj i provedba mjera je conditio sine qua non ekonomskog prosperiteta.

Ministarstvo poljoprivrede je predstavilo i posebne mjere za suzbijanje posljedica koronavirusa kod hrvatskih poljoprivrednih proizvođača. Kako ih ocjenjujete?

Romić: Da se u sektoru poljoprivrede prije ove krize izazvane pandemijom koronavirusa već bilo započelo s rješavanjem ključnih problema, uređivanjem sustava i sređivanjem “kaosa”, sada bi bilo puno lakše jasno odrediti i ciljano usmjeriti ove interventne mjere. Bilo bi još jednostavnije da je Ministarstvo poljoprivrede moglo preuzeti mjere od Europske unije, ali niti je Europska komisija pokazala kreativnost niti mjere odgovaraju našoj strukturi poljoprivrede. Države koje imaju uređen sustav mogu poduzeti i ciljane mjere. Naš kaotičan sustav je nastao kao posljedica političkog pragmatizma i povlađivanja interesnim skupinama pa ga prvo treba urediti. No, vratimo se na mjere Europske komisije. Ono što se može iščitati jest to da države članice ne moraju žuriti s predajom godišnjih izvješća, kontrole korištenja EU sredstava mogu biti rjeđe i manje striktne te se mogu ublažiti administrativne procedure izmjena programa ruralnog razvoja.

Nadalje, poljoprivrednici dobivaju više vremena za prijavu za potpore, fleksibilnost u korištenju kredita za obrtna sredstva u sklopu financijskih instrumenata i sredstva koja su ostala nepotrošena u fondu ruralnog razvoja mogu se prenamijeniti. Naše ministarstvo je preuzelo dio tih mjera premda nije jasno na što su one zapravo usmjerene odnosno koji se učinci očekuju. Veći dio mjera odnosi se na odgode (plaćanja zakupa za zemljište, odgode izvršenja ugovornih obveza korisnicima investicijskih mjera iz ruralnog razvoja). To će pomoći dijelu poljoprivrednika i ribara i imat će pozitivan utjecaj na njihov dohodak. Međutim, time se ne pridonosi povećanju proizvodnje. Proizvodno-vezana plaćanja mogu imati utjecaj na proizvodnju, ali moraju biti usmjerena na poljoprivrednike i ne bi se u konačnici trebala “preliti” prema prerađivačima.

Jedna od interventnih “mjera” vezana je za javnu nabavu. Iz dostupnih izvora nije vidljivo imaju li OPG-ovi ili domaći proizvodi prednost i kako se to određuje. Navodi se “obvezno primjenjujući kriterije koji se odnose na kvalitetu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, veću svježinu ili niže opterećenje okoliša u pogledu kraćeg prijevoza”, a u tome mogu sudjelovati svi gospodarski subjekti, pa tako i trgovci i uvoznici. Jedan od pozitivnih napredaka u trgovanju poljoprivrednim proizvodima potaknut trenutačnom krizom jest uspostava digitalnih tržnica. Sigurno je da će brojnim poljoprivrednim gospodarstvima trebati pomoć stručnih službi da se prilagode takvom načinu plasmana svojih proizvoda.

Premijer Plenković je na sjednici Vlade iznio podatak da će se ukupno 55,5 milijuna kuna staviti na raspolaganje hrvatskim poljoprivrednicima, ribarima i selu u ovo krizno vrijeme. To može polučiti trenutačni vatrogasni učinak, ali neće imati niti kratkoročne, a kamoli dugoročne pozitivne efekte. Dakako da je svaka pomoć ugroženom sektoru dobrodošla, ali bez promišljenih dugoročnih mjera neće biti niti oporavka cijelog sustava. Pretpostavljam da poljoprivredni proizvođači očekuju i davno najavljenu isplatu poticaja od 800 milijuna kuna kako bi u ovo teško i neizvjesno vrijeme nastavili s proizvodnjom.

Često se ovih dana spominje da Hrvatska ima golemi postotak neobrađenih površina, prema nekim izračunima čak 70 posto, da je to zapušten kapital koji bi trebalo aktivirati. No, kako je uopće došlo do tog “zapuštanja”? Koje su ključne pogreške učinjene proteklih 30 godina?

Romić: Tema loših politika u gospodarenju poljoprivrednim zemljištem je već toliko istrošena da nam ostaje samo ponavljati činjenice koje su već odavno znane ili slušati prebacivanja odgovornosti s lokalne na državnu razinu i obrnuto, ovisno o tome koja je stranka na vlasti. Institucije u čijim je nadležnostima upravljanje resursima, putem različitih sustava između ostaloga prikupljaju podatke i o raspoloživosti i načinu korištenja poljoprivrednog zemljišta. Čak štoviše, u zadnjih pet-šest godina sam participirao u realizaciji projekata koji su jasno pokazali da zemljišne resurse ne koristimo u punom potencijalu. Licitirati postocima, kao što je ovih 70 posto neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, pokazuje da oni koji lansiraju takav podatak ne znaju pravilno tumačiti rezultate takvih prostornih analiza. Prema podacima iz 2019. godine, u Republici Hrvatskoj je bilo 542.760 ha nekorištenog zemljišta ili oko 22 posto od ukupnog poljoprivrednog zemljišta. Projekti kojima je, uz ostalo, provedena i inventarizacija poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj plaćeni su javnim novcem i kao takvi su javno dostupni, između ostalih i Ministarstvu poljoprivrede. Zašto se onda u javnosti stječe dojam da ne znamo što imamo i kako time upravljamo? Jedan jednostavan razlog bi mogao biti upravo taj 30-godišnji sindrom – kad se identificira nezadovoljavajuće stanje tada netko mora preuzeti odgovornost.

Stječe se dojam da se novim zakonima o poljoprivrednom zemljištu situacija samo komplicira, a ne pojednostavljuje?

Romić: Jedna od konstatacija koja se godinama ponavlja jest i to da od osamostaljenja u Hrvatskoj nije vođena smišljena i konzistentna poljoprivredna politika. Ako se ograničimo samo na poljoprivredno zemljište kao ključni element dovoljno je reći da se Zakon o poljoprivrednom zemljištu od 1991. godine mijenjao 18 puta, a glavnina promjena se odnosila na zemljište u vlasništvu RH (državnog zemljišta ima oko 800.000 ha). I dalje smatram da je namjera uvijek bila samo jedna: politiku raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem koristiti kao sredstvo za održavanje političke moći, što bi moglo biti sinonim za manipulaciju, a ne provesti reformu sa stvarnom željom za rješavanjem problema i eliminacijom “kaosa”. Zadnjim promjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. godine najavljivane su radikalne promjene, a njime definitivno ništa nije riješeno. K tome, ministrica sada najavljuje i nove izmjene, pa kako da se ne pitamo do kada tako? I to je suština 30-godišnjeg problema. Da je poljoprivreda bila prioritet sada bismo već bili riješili ključne probleme, a to je neobrađeno/nekorišteno poljoprivredno zemljište, niski prinosi i relativno niska tehnologija proizvodnje, negativna trgovinska bilanca, nepovoljna struktura poljoprivrednih gospodarstava u pojmovima veličine zemljišta i starosne i obrazovne strukture upravitelja poljoprivrednog gospodarstva te ovisnost o potporama što se odražava na nizak dohodak u poljoprivredi, (ne)konkurentnost na globalnom tržištu i ovisnost o uvozu. Ako imamo dovoljno podataka da analiziramo stanje i identificiramo probleme, tada bismo morali moći donijeti mjere za njihovo rješavanje.

Da za sadašnje stanje postoji jasna politička odgovornost dokaz je to da svaka politička stranka u svojim programima naglašava potrebu za povezivanjem poljoprivrede i prehrambene industrije, realizaciju zeleno-plave Hrvatske, pozicioniranje OPG-ova kao nositelja poljoprivredne proizvodnje, nužnost izbacivanja špekulanata iz sustava, potrebu za donošenjem strategije poljoprivrede i prehrambene industrije. Hrvatska je propustila praktično postaviti poljoprivredu i prehrambenu industriju kao strateške gospodarske i razvojne grane, opravdanja za propuste traže se u prilagodbama direktivama Europske unije umjesto da se radilo na definiranju mjera poljoprivredne politike i razvijanju modernog sustava praćenja poslovanja u poljoprivredi koji će pomoći njihovu kreiranju, kontroli provedbe i evaluaciji učinaka.

Govorite o političkoj odgovornosti i na lokalnoj i na nacionalnoj razini?

Romić: Naravno da postoji politička odgovornost. Mogu to argumentirati na primjeru zapuštanja poljoprivrednog zemljišta Konavoskog polja kao najjužnijeg krškog polja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Od oko 2500 hektara poljoprivrednog zemljišta samo 317 ha je u državnom vlasništvu, dio parcela je u procesu povrata, sustavi odvodnje su zapušteni, prosječna veličina parcela je oko 1000 m2, danas se obrađuje oko 11% površina, a ostatak zarasta prirodnom vegetacijom. A sve u blizini najatraktivnijeg i najposjećenijeg turističkog područja Hrvatske. Je li moguće ne vidjeti političku odgovornost za takvo stanje ako je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji sadašnja vladajuća stranka uz župana kojemu je ovo treći mandat, a sadašnja ministrica poljoprivrede bila je i dožupanica?

Pri tome je u općini Konavle HDZ na vlasti 28 godina. Kako onda funkcionira lokalna i regionalna uprava i kakva je njihova veza sa centralnom vlasti? U ovom primjeru logično bi bilo zaključiti da nisu imali problema u komunikaciji, a to može jedino značiti da im poljoprivreda jednostavno nije bila važna, ali da niti ne upravljaju resursima. U konačnici se postavlja pitanje smisla postojanja takvog ustroja državne uprave. Slične primjere možemo naći redom u svim južnim županijama, krenuti od Vrgoračkog, Imotskog, Petrova polja, Benkovačkih polja i Ravnih kotara pa sve do Istre – situacija je gotovo identična, obrađuje se svega od jedan do 10% ukupnog poljoprivrednog zemljišta. Ili precizno, nekorištenog zemljišta u Dubrovačko-neretvanskoj županiji je 35.174 ha, Splitsko-dalmatinskoj župniji 79.968 ha, Šibensko-kninskoj županiji 87.827 ha, Zadarskoj županiji 50.515 ha, Istarskoj – 27.879 hektara, i tako dalje.

U kontinentalnom dijelu Hrvatske situacija je drugačija.  Najmanje nekorištenog poljoprivrednog zemljišta imamo u istočnom dijelu Hrvatske gdje je bilo i najviše državnog zemljišta. Povijesno su se komasacije provodile većinom za okrupnjavanje parcela u državnim poduzećima. Danas su u tom području izraženi prijepori oko programa raspolaganja državnim zemljištem pa se i tu dovodi u pitanje funkcioniranja lokalne uprave i njihove veze sa centralnom vlasti.

Koja su moguća rješenja? Kako “oživjeti” toliko tog usitnjenog, zapuštenog zemljišta?

Romić: U većini država EU-a nema zapuštenog poljoprivrednog zemljišta što znači da je vođena smišljena poljoprivredna i zemljišna politika. Da bismo i mi konačno krenuli tim putem potrebno je jasno istaknuti razloge zapuštanja poljoprivrednog zemljišta. Na primjeru Konavoskog polja, a što je zajedničko i većini drugih područja Hrvatske, problem su usitnjene proizvodne parcele, nesređeni imovinsko-pravni odnosi i stanje zemljišnih knjiga, zatim iseljavanje stanovništva iz ruralnog područja i smanjen interes za bavljenje poljoprivredom. Jedna od važnih mjera u sređivanju stanja zemljišta su na primjer komasacije. To je zadatak koji bi trebale odraditi agronomska, geodetska, građevinska i pravna struka te šumarska, ako se radi o privatnim šumoposjednicima. Hrvatska je od osamostaljenja kontinuirano u programima svih vlada stavljala naglasak na okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta kao glavnog alata za uspješnu provedbu zemljišne reforme. U mandatu Vlade 2008. – 2011. napravljen je Nacrt Programa okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta u RH 2009.-2021., a koji je potpomognut i učincima pilot-projekata okrupnjavanja. Hrvatski Sabor je 2015. godine donio (loš) Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta koji je još uvijek na snazi. U programu ruralnog razvoja RH za komasacije bilo je predviđeno oko 300 milijuna kuna.

Međutim, ta mjera nije realizirana, komasacije se ne provode čime se još i dalje povećava proces zapuštanja poljoprivrednog zemljišta. Problem je, međutim, što ne postoji kontinuitet, a programi se aktualiziraju samo u vremenu pred izbore. U tom procesu vidim jasnu ulogu vlade, lokalne samouprave, ali i samih poljoprivrednih proizvođača. Jer imamo slučajeve kada je zemljište okrupnjeno, izgrađena kanalska mreža u vlasništvu je države, a trenutačno se ne koristi i zarasta šumskom vegetacijom. Zapuštaju se i privatni posjedi koji čine oko 70 posto od ukupnog poljoprivrednog zemljišta, što znači da bi zakonska rješenja trebalo tražiti neovisno o vlasniku te biti odlučan u donošenju mjera, njihovoj primjeni i kontroli. A to je u nadležnosti i odgovornosti ljudi koji vode državu i koji svojim biračima u predizborno vrijeme obećavaju da će upravljati zajedničkim resursima praksom dobrog gospodara.

Kada se problemi ne rješavaju sustavno i na vrijeme oni se uvećavaju te se događa da su u nekim segmentima sustava poljoprivredne proizvodnje negativni procesi već ireverzibilni. Ipak sam uvjeren da preostali potencijal hrvatske poljoprivrede i proizvodnje hrane nije zanemariv i da ga možemo razviti smišljenim i dosljednim politikama. Ministarstvo poljoprivrede donekle pridonosi stagnaciji time što koristi i po potrebi reciklira stare alate i znanja uz kontinuirano povećanje administracije. Današnje vrijeme krize je jasno pokazalo da nam je sustav bio inertan i nestimulativan, a suprotno tome da su proizvođači u velikoj mjeri spremni brzo reagirati i prilagoditi se novim uvjetima, uz uvjet da država postavi jasan okvir poslovanja i time zaštiti interese malih i srednjih OPG-ova.

Tko je odgovoran što Hrvatska ne može u većoj mjeri hraniti samu sebe?

Romić: U vrijeme svake krize države prvo preispituju samodostatnost hrane koju mogu proizvoditi. U našem slučaju pravo je vrijeme da se napravi inventura učinaka dosadašnjih politika u sektoru poljoprivrede. Proizvodnja hrane je socioekonomsko, ali i sigurnosno pitanje. Ne samo što nismo samodostatni u onim poljoprivrednim proizvodima za koje imamo dobre uvjete za proizvodnju, nego nam situaciju pogoršava i neuređeno tržište, iz kojih su OPG-ovi zapravo isključeni (maloprodajni lanci) ili tržišta nisu dovoljno uređena (tradicionalni proizvodi, kratki lanci opskrbe). Time se potiče uvoz, koji danas dostiže vrijednost od tri milijarde eura. Jasno je dakle da je za disfunkcionalnost sustava odgovoran onaj tko njime upravlja, a vlada je ta koja donosi odluke i predlaže zakone te imenuje tijela i načine kojima će kontrolirati njihovo provođenje.

Problemi hrvatske poljoprivrede su slojeviti i dugotrajni, ali danas trebamo promišljena, brza i sveobuhvatna rješenja. Treba biti odlučan, hrabar i posvećen te odreći se bonusa u vidu političkih poena u korist dobrobiti nacije. Prvi uvjet je svakako promjena postojeće paradigme vezane uz selo i poljoprivredu. Ono što nam je potrebno je održiva, konkurenta poljoprivreda temeljena na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, i inovativnim tehnologijama, poljoprivreda koja pridonosi potrebama stanovništva, okoliša, tradicije i kulture.

Kakve su vaše procjene, prijeti li Hrvatskoj nestašica pojedinih ključnih prehrambenih proizvoda? Ili drastična poskupljenja?

Romić: To područje nije moja ekspertiza, ali mislim da ne trebamo biti pesimisti u tom smislu. Ako govorimo o hrvatskom tržištu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, iskustveno gledano, dok god nema većih poremećaja u distribuciji na tržištu Europske unije ne prijeti nam rast cijena hrane. I sada u trgovačke lance dolazi jeftina hrana iz Europske unije, a naša obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ili barem dio njih, zbog zatvaranja tržnica ne mogu plasirati svoje proizvode. Ta mala i srednja gospodarstva su najranjivija, njihove financijske rezerve se brzo potroše, ako su ih i imali. Treba dodati da su oni i čuvari ruralnih područja, a to svakako ima svoju vrijednost. Ova bi kriza, koja se ipak ne može mjeriti s našim iskustvom Domovinskog rata, morala biti prilika za detaljnu inventuru sektora poljoprivrede i početak odlučne provedbe potrebnih mjera.

Što bi najhitinije trebala poduzeti Vlada za područje poljoprivrede u ovom trenutku? Stječe se dojam da je premijer posve tu temu prepustio ministrici, da on sam ne naglašava važnost tog sektora u trenucima ove krize?

Romić: Općeniti je dojam da premijer Plenković bagatelizira probleme u poljoprivredi i na sebi svojstven način daje do znanja da ne vidi potrebe komunicirati to s javnosti. Čak i da žele, takvi se problemi, ili kako ih vole nazvati izazovi, ne mogu rješavati u tišini kabineta ministra ili vlade. To su pitanja od javnog interesa, a odluke se odnose na brojne dionike u sustavu.

Teško je očekivati da će se, pogotovo sada kad smo na vratima nove ekonomske krize, moći donositi mjere brzog učinka. Štoviše, interventne mjere u zapuštenom sustavu izazvat će zasigurno i silne frustracije njihovih korisnika. Proizvodni procesi odnosno prirodni biološki ciklusi u poljoprivredi, bila to biljna ili stočarska proizvodnja, se teško mogu ubrzavati ili mijenjati. Zato je najpotrebnije zaštititi i ovo malo poljoprivrednih proizvođača što je preostalo. Na premijeru Plenkoviću je sada zasigurno najveća odgovornost. Već četiri godine vodi Vladu RH, mijenjao je ministre, mogao je tražiti rezultate, imao je priliku mijenjati politike i provoditi mjere. Pitate me zašto je premijer tu temu prebacio ministrici? Poznato je da je on ministre mijenjao zbog percepcije javnosti, a ne provedenih mjera. Međutim, sada je vrijeme za učinke, a na popravcima dojma ćemo svi morati poraditi kad nam uslužne djelatnosti ponovno krenu s radom.