Nakon obavijesti o gradnji makadamskog puta na Rujnici i zatvaranju planinarskog puta iz Desana (crkva sv. Nikole – Babina Gomila) dobili smo desetke poziva ne samo planinara nego i ostalih naših sumještana koji su uznemireni ovom besmislenom gradnjom i uništavanjem okoliša i baštine. Iznenađeni činjenicom da velik broj ljudi u našem kraju zna vrlo malo ili nimalo o Soldatskim (Ruskim) putovima odlučili smo napisati tekst o gradnji i okolnostima u kojima su sagrađeni.

Početkom dvadesetog stoljeća u svijetu, a pogotovo u Europi, uz rast broja stanovništva i industrijske proizvodnje rastu nacionalizmi i potrebe za teritorijalnim i ekonomskim širenjima velikih država uz stalne političke i međudržavne krize. Dolazak rata predosjeća se i u Austro-ugarskoj koja se priprema za rat i na kopnu i na moru. Te pripreme nisu zaobišle ni neretvanski kraj. Pomorska enciklopedija kaže: „Generalštab je u svojim obrambenim planovima razmatrao mogućnost desanta neprijateljskih trupa na ušću Neretve … računajući da bi se tako mogla ugroziti fronta prema Crnoj Gori. Stoga je u Beču izražena želja da se utvrdi ušće Neretve, zaljev Neum-Klek, …, ali do 1914. ni tu nije urađeno gotovo ništa.” Također, Metković u to vrijeme postaje strateški značajna luka povezana uskotračnom željeznicom i s unutrašnjošću Austro-ugarske i s ratnom lukom u Boki, te frontom prema Crnoj Gori s prekrcajem od 222000t i dolaskom 1214 brodova 1911. godine.

Prije Prvog svjetskog rata dolina je Neretve izgledala potpuno drugačije nego danas. Od Ušća do Opuzena nije se prostiralo polje već močvara, blato i jezera. Najveće je bilo Jezero Modrič koje se u nizu s Gornjom i Donjom Mlakom protezalo od Ušća do Komina. Jedino čvrsto tlo bio je pojas širine oko 300m neposredno uz Neretvu. Ovo je zemljište bilo intenzivno obrađivano i vrlo teško prohodno jer su parcele bile vrlo uske, širine tek 3-5m i međusobno odijeljene kanalima (jendecima) punim vode. Jedina kopnena komunikacija od Ušća prema Metkoviću bili su bajeri, nasipi nastali regulacijom korita Neretve 1878. Ovaj pojas obradive zemlje dodatno je sužen na stotinjak metara kraj Dobruških glavica (Gornja, Donja i Orepak), trima brdašcima visine 36m nasuprot Kominu. Ova su brdašca i danas vrlo nepristupačna jer su sa svih strana okružena širim kanalom.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata na Dobruške glavice dolazi vojska. U Kominu predaja kaže da su to bili Mađari. Gradi se put od Neretve do Gornje glavice koji zatim na nekoliko metara nadmorske visine slijedi izohipsu prema zapadu do Donje glavice. Tamo se jedan odvojak račva prema Orepku, a drugi spiralno uspinje sve do vrha na kojem je zaravnjeni kružni plato zaštićen grudobranom gdje je bio top. Kvaliteta gradnje ovog puta je daleko bolja od ostalih putova tako da se može pretpostaviti da je ovo napravljeno prije izbijanja rata ili da ih je gradila neka građevinska tvrtka. Osim topovskog položaja na Donjoj su glavici vidlijivi ostaci više zidanih objekta za posadu i skloništa za municiju, a posebno je dobro očuvan bunker zidan od kamena i betona na sjevernoj strani glavice neposredno uz put. Ovaj je bunker vidljiv i sa magistrale. Između glavica vidljivi su ostaci temelja i suhozida više objekata. Prema usmenoj predaji tu su se nalazile barake za posadu i konjušnice. Grudobrani od suhozida su napravljeni gdje je god bila pogodna konfiguracija terena. Do osamostaljenja Hrvatske na Donjoj bi glavici na Dan republike, 29.11. vijorila zastava. Glavice su danas vrlo teško prohodne a putovi su obrasli u draču i kupinu.
Na Kominskom brdu nasuprot Dobruškim glavicama bio je položaj drugog topa. I danas je u ulici Tina Ujevića pored zadnje kuće očuvan zaravnjeni plato gdje se taj top nalazio. Neposredno ispod topovskog položaja, na mjestu današnje kuće broj 19 bio je iskopan desetak metara dug tunel koji je služio kao skladište municije. Prilikom gradnje ove kuće tunel je uništen. Preostalo je tek 1-2m koji danas stanarima služe kao dimarica. Prije početka same gradnje ove kuće djed me je doveo pokazat mi ovaj tunel tako da mi je ostao u sjećanju. Za komunikaciju i prijevoz vojske između ova dva topovska položaja u Kominu je bila privezana brodica.

Komin je u to vrijeme imao nešto više od 1000 stanovnika. Pošto su samo imućnije obitelji imale čatrnju vladala je nestašica pitke vode, pogotovo u ljetnim mjesecima, pa se išlo trupama u Modro oko po vodu. Ovo je, pogotovo za vojni garnizon, stvorilo ogroman problem jer je moglo doći do epidemije zaraznih bolesti. Kako bi se problem riješio ispod upravo završene crkve Sv. Ante gradi se po nacrtima inž. Viličića velika čatrnja koju Kominjani zovu Mala taraca. Kako je površina krova crkve bila nedovoljna za prikupljanje dovoljno vode pored crkve se gradi betonski plato za prikupljanje kišnice koji Kominjani zovu Velika taraca. Iako je ostalo zapisano da su vojnici namjerno otezali s ovim radovima vjerojatnije je da su radovi tekli sporo zbog ratom uzrokovane nestašice materijala. Godine 1920. je uz trošak od 55000 kruna kraj današnjeg Doma kulture izgrađena česma koja je spojena s čatrnjom radi lakše opskrbe vodom. Velika je taraca prenamijenjena u parkiralište sredinom devedesetih, a čatrnja se koristila za pitku vodu sve do početka 21. stoljeća kada je zbog izlijevanja goriva i motornih ulja s Velike tarace voda postala neprikladna za piće.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata odvijala se komunikacija između Komina i ostalih neretvanskih mjesta najčešće trupama i lađama jer osim bajera drugih putova nema. Cesta i željeznička pruga su sagrađene tridesetih godina. Postojale su tek dvije pastirske staze, jedna preko Viline drage, a druga preko Bašića dolca kojima se moglo doći u Desne. Radi olakšavanja logistike i opskrbe garnizona u Kominu Austro-ugarska dovodi vojnike (soldate), zarobljene na ruskom bojištu da grade putove koji će omogućiti prijenos ljudstva i materijala između Komina i ostalih mjesta. Posebno je bitan bio spoj s Napoleonovom (Marmontovom) cestom u Momićima jer je ova cesta bila glavna prometnica u Dalmaciji. Zarobljenici na Kominskom brdu i Rujnici grade putove pogodne za mazge, široke 1-2m s blagim usponima i serpentinama, podzidani nekad i nekoliko metara visokim suhozidima, a većinom slijede trase starih putova.

Put od Gornjeg Komina do Runjaka i danas je u dobrom stanju, dionica preko Marove glavice do vrha Pržinovac je zadnji put očišćena prije nekoliko godina kada smo išli na izlet na Kominsko brdo. Ostatak puta nije čišćen i nije ga sigurno koristiti zbog krda podivljale stoke i opasnih bikova koji tu slobodno lutaju već desetak godina. Uz put su od Maconje do Luka mjestimično sagrađeni grudobrani. Početak drugog Soldačkog puta je odmah pored crkve Sv. Ante. Put se uspinje preko Lončare, Ćurlinovca i Bašića dolca te pored vrha Kravljak spušta u Desne. U Kominu se kaže da su prije izgradnje modernih cesta ovim putom poštari nosili poštu i penziju u Desne. Kompletan je put temeljito očišćen krajem devedesetih a dionicu puta od crkve do Bašića dolca kominjani čiste redovito, a zadnji put prije dvije godine kada se išlo na planinarski izlet.

Treći se Soldački put uspinje od topničkog položaja do Debelog umca te se spaja sa soldačkim putom od crkve. Debeli umac, vrh visok 149m, izvrstan je vidikovac s kojeg se posebno lijepo vidi Desansko jezero.

Soldački put koji prolazi od topničkog položaja samo nekoliko metara iznad močvare oko Donje gore do Desana vjerojatno je najpoznatiji pod nazivom Konjski put jer je najpogodniji za prolazak konja i mazgi. Njime su u Komin dolazila djeca iz Desana u školu te je do osamdesetih bio Desancima glavna komunikacija. Kominjani ga najčešće koriste za nedjeljne šetnje u Plitvinu te na jame Veliku i Malu Golubinku. Na Badnjak se ovim putom ide na sjevernu stranu brda skoro do Desana po mahovinu koje tu zbog stalne sjene i vlage ima dosta i velika je poput tepiha. Put prolazi pored Žurića glavice na kojoj su vidljivi suhozidi, ostaci nekadašnjih kuća te pored glavice Stećak na kojoj se prema pričanju Desanaca nalazi stećak. U Kominu nisam uspio saznati ništa o ovom stećku od starijih ljudi, a ni djed mi o tome nikad ništa nije spomenuo iako smo tamo često prolazili. Ovaj navodni stećak je jednom prilikom želio istražiti nedavno preminuli arheolog Marinko Tomasović, ravnatelj muzeja u Makarskoj. Kako nije znao za postojanje Soldačkog puta unajmio je barku da ga dovede na rub močvare gdje se nije moglo pristati tako da od istraživanja nije bilo ništa. U nekoliko navrata smo pretraživali ovo brdašce i pokušavali pronaći stećak ali ga nismo našli, što ne znači da ga nema. Postoji mogućnost da ga nismo vidjeli ili da je ugrađen u podzide Soldačkog puta. Ovaj su put kompletno i temeljito Kominjani očistili 2019. godine.

Soldački se putovi spajaju s putovima u Desnama na predjelu koji se zove Ponor. Komunikacija je dalje nastavljala starim desanskim putovima do crkve Sv. Nikole. Od Sv.Nikole do sedla Prolog trasa većim dijelom slijedi stari Runjički put koji je dograđen na zahtjevnom dijelu ispod Bilog Briga gdje je radi zadržavanja jednoličnog nagiba trebalo napraviti visoke podzide. Ova je dionica puta nedavno devastirana gradnjom makadama bez stvarnog razloga i potrebe. Na samom sedlu napravljena je kapelica koja je po kipu u njoj u narodu poznata pod nazivom Vigura. Na ovom se sedlu nalazi više ilirskih gomila različitih veličina.

Neposredno iza sedla raskrižje je putova. S istočne strane spaja se dionica Soldačkog puta koja je spoj s Napoleonovom cestom. Ova dionica kreće iz Momića, serpentinama se uspinje do prijevoja na kojem je nekoliko ilirskih gomila a zatim se vrlo blago uspinje do sljedećeg prijevoja kraj vrha Ježevac (Planikovac) koji opet savladava serpentinama. Nakon prijevoja slijedi ravniji dio na kojem se spaja s putom iz Orepka, prolazi pored crkve Sv. Roka do puta iz Desana. Ovaj je put također u dobrom stanju i stanovnici Momića i Podrujnice redovito ga koriste i čiste, a brojni hodočasnici njime dolaze na mise koje se u crkvi Sv. Roka drže četiri puta godišnje.

U svojoj knjizi “Borovci prošlost i sadašnjost” Lovre Manenica kaže: „Prilikom gradnje soldačkog puta zbio se incident u kojem je austrijski dočasnik iz revolvera ubio jednog Rusa zarobljenika. Daleko od svoje domovine, u planini, na visini, ostavio je svoje kosti, i tu na vječnoj straži svjedoči o vremenu i sudbini koja mu je dodjelila ovo vječno počivalište. Grob mu se nalazi ispod soldačkog puta, a iznad brda Malog Trubara. Čobani su mu godinama kitili grob lijepim svježim planinskim cvijećem”. Točno mjesto ovog groba nije nam danas poznato. Također navodi da je na vrhu Babine Gomile bio senjal, s kojeg su se davali svjetlosni signali, danju pomoću ogledala i sunčevih zraka, a noću putem baterija i vatre.
Od Vigure Soldački (Ruski) put obilazi Veliku Rujnicu i Babinu gomilu sa sjeveroistočne strane do Sedla ispod vrha Ježevac, nastavlja do ruševine Vojarne pod Ilicom. Ovu dionicu su 2011. godine očistili ljubitelji Rujnice i članovi Eko udruge „Život“. S ovog puta odvajaju se prema Borovcima građeni putovi i grebenske planinarske staze na Babinu gomilu.

Nastavak puta od Vojarne prema Karamatićima nije očišćen dugi niz godina i vrlo je teško prohodan. Ruševine objekta pod vrhom Ilica vjerojatno su ostaci objekta za smještaj stražara koji su čuvali zarobljenike koji su gradili putove i čatrnje za vodu. Zatvorenici su bili smješteni u šatorima i više suhozidnih objekata na Sedlu.

Put na Sedlo iz Šišina tada nije popravljan ali uz njega su sagrađeni grudobrani na nekoliko mjesta. Na Sedlu se nalazi i više ilirskih gomila. Od Vojarne je sagrađen odvojak puta do mjesta ispod vrha Ježevac s kojeg se moglo nadzirati Sedlo i odvojak do samog vrha Ilica gdje se nalazi velika ilirska gomila čije je kamenje presloženo i od njega napravljeni grudobrani i bunkeri.

Do desanta u dolini Neretve nikad nije došlo. Prvi svjetski rat je u Neretvi završio kapitulacijom Austro-ugarske 3.11.1918. godine. Mađarska je vojska iz Komina i s Dobruških glavica otišla svojim kućama, a naši su se pradjedovi narednih mjeseci vraćali svojim domovima s ratnih brodova, sa solunskog i talijanskog fronta i iz zarobljeništva u talijanskim logorima. Pojedine obitelji i danas čuvaju njihove mornaričke škrinje, odlikovanja, bajunete, fotografije, pisma i dnevnike. Vojni objekti su propali ili su ih siromašni seljaci srušili da bi materijal iskoristili za svoje potrebe.

Za vrijeme rata skidana su zvona sa crkava i pretapana u topove. U svojoj knjizi „Rogotin – prostor i ljudi” Maja Šunjić piše da je župni ured u Rogotinu 1922. godine zatražio od civilne i vojne uprave dva topa postavljena na Dobruškoj glavici kraj Komina da se mogu nalit dva zvona. Očito se pri tom misli na jedan top na Dobruškoj glavici i jedan u Kominu koji su vjerojatno bili na svojim položajim i četiri godine nakon kraja rata. Jesu li topovi stvarno pretopljeni u crkvena zvona nije poznato. U jednoj konobi u Kominu do prije tridesetak godina bila su dva stara drvena točka za koje se govorilo da su s jednog od ovih topova, što i nije nevjerojatno jer su Kominjanima trupe i lađe uvijek bile glavno transportno sredstvo, dok za kola nije bilo cesta i nitko ne pamti da ih je itko ikad imao.

Putovi koje su izgradili ruski zarobljenici godinama su služili lokalnom stanovništvu, najviše pastirima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata koristile su ih sve vojske, a pogotovo partizani. Manenica u svojoj knjizi navodi da su ih koristile talijanske alpinističke jedinice s mnogo mazgi i vojnika u operaciji Albia u ljeto 1942. kada su njima prošli od Momića do Karamatića. Danas se njima služe najviše planinari i izletnici tako da čine osnovu svih postojećih i budućih planinarskih putova u Neretvi.

Živih svjedoka ovoga vremena nema već desetljećima. O ruskim zarobljenicima koji su ih gradili ostalo je zapisano tek po koje slovo i sjećanja koja polako blijede. Na našim planinarenjima često spomenemo ljude koji su ih gradili po žarkom suncu, kiši, buri i ledu. Smješteni u platnene šatore na hladnom kamenu, slabo odjeveni i još slabije hranjeni u vrijeme kad je i civilno stanovništvo umiralo od gladi, bez adekvatne zdravstvene skrbi sigurno su puno propatili radeći teški fizički posao. Količina znoja, krvi i muke koja je bila nužna da bi se ovi putovi sagradili danas nam je nezamisliva. Koliko je samo noktiju pomodrilo priklješteno teškim kamenjem!?!

Pretpostavljamo da ovdje opisani putovi nisu svi tada sagrađeni soldački (ruski) putovi u našem kraju i vjerojatno ih ima više nego sada znamo jer u svojoj knjizi „Župa Opuzen” don Jozo Babić spominje logor ruskih zarobljenika u Opuzenu i Podgradini. Već godinama govorimo kako bi ovu zanimljivu temu trebalo istražiti, putove očistiti, prikupiti priče i detalje koje smo čuli od naših starih, istražiti arhive te putove zaštititi. Ni slutili nismo da bi ih netko mogao uništavati. Željeli bismo ih zaštititi zato što smatramo da su vrijedni i da su dio naše baštine i nasljeđa.

Pozivamo sve koji nešto znaju o ovim putovima da nam jave na mail: frane_medak@yahoo.com