Nakon mnogo stoljeća i gotovo potpunog zaborava i napuštanja, ovo drevno hodočašće do groba sv. apostola Jakova (blagdan 25. srpnja), na iznenađenje mnogih vratilo se u život u posljednjim godinama 20. stoljeća.

Sada njime prolazi toliko hodočasnika iz svih krajeva svijeta, vjernika i nevjernika, pripadnika različitih religija, avanturista, hodočasnika i “tragača”, koliko ih nije bilo ni u vrijeme najveće slave, u ranom srednjem vijeku. Camino je dodatno popularizirao vrlo dobar i poučan film Put Emilia Estaveza (The Way, 2010.), sina poznatijeg Martina Sheena čija je obitelj porijeklom iz Galicije, a koji tumači ulogu oca koji hoda/završava Put u ime svoga nesretno stradaloga sina.

El Camino – hodočasničke rute do groba sv. Jakova, apostola

Put za Santiago (španj. El Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Copostelu, grad u kojem se nalaze relikvije apostola Jakova Starijeg. Zbog toga se još naziva i Putem svetog Jakova. Njegov simbol je školjka Jakobova kapica koju su hodočasnici nosili obješenu o svoju torbu, a služila im je kao čaša.

Tijekom cijelog srednjeg vijeka, grad Santiago de Compostela je bio vrlo popularno hodočasničko odredište, te je na ovoj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostatka Europe u srednjem vijeku. On ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Kasnije je zanimanje za ovo hodočašće oslabilo, ali u današnje vrijeme ponovo mu se vraća popularnost.

Najpoznatija ruta je Camino Francés koji počinje na jugu Francuske i duga je oko 800 km. Prvi spomen korištenja ovog puta vezan je za 1047. godinu. Ista ta ruta koristila se i prije od strane hodočasnika koji su išli u Rim na grob sv. Petra i povezivala je kraljevske gradove Jaca, Pamplonu, Burgos i León. Pored Camino Francésa postoje i druge rute prema Santiago de Composteli, i to: Engleski, Portugalski, Katalonski, Sjeverni, Baskijski kao i još neki pravci. Vijeće Europe je Francuskom putu 1987. god. dodijelilo titulu “Glavne ulice Europe”, a UNESCO ga je 1993. god. proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

Iz kojih zemalja su hodočasnici?

Prema statistikama koje je objavio Ured za hodočasnike, na ovo španjolsko hodočasničko odredište u 2023. stiglo je 446 035 hodočasnika. Gotovo 200 000 hodočasnika bilo je iz Španjolske, prvenstveno iz južne regije Andaluzije.

Što se tiče stranaca, najviše je bilo hodočasnika iz Sjedinjenih Američkih Država – 32 063, a slijede ih Talijani s 28 645 i Nijemci s 24 342.

Ostale zemlje iz kojih su pristizali hodočasnici su: Portugal, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Meksiko, Južna Koreja, Irska, Australija i Kanada. Od ostalih zemalja iz kojih su hodočastili ovom rutom valja spomenuti: Hrvatsku sa 798 hodočasnika, Sloveniju (720), Srbiju (97), BiH (18), Makedoniju (16) i Kosovo (10).

Smještaj, prehrana i zanimljivosti

Cijeli Camino se prelazi u prosjeku za 30 dana, nekih 26 km po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći i više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. Stoga je zimi manje hodočasnika, a najviše ih je ljeti. Najpogodnije vrijeme za hodočašće je rana jesen.

Svaki hodočasnik treba posjedovati hodočasničku putovnicu (credencial) koju dobije na početku hodočašća. U nju se udaraju pečati prenoćišta ili crkava na putu i služi kao dokaz na temelju kojeg Hodočasnički ured u Santiagu izdaje potvrdu o hodočašću na latinskom jeziku (Compostelu). Osim toga, moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti: prijeći najmanje 100 km pješice (ruta od Sarie), odnosno 200 km biciklom ili konjem.

Tijekom cijeloga Camino Francésa nalaze se prenoćišta (albergue) u kojima se za mali novac može prespavati, pojesti, oprati rublje i tuširati se. Cijene noćenja kreću se oko 10 €. Na cijelom Putu važe neka pravila: posjedovanje hodočasničke putovnica uvjet je za noćenje, jedna osoba ne može dva dana boraviti u istom prenoćištu (izuzev ako je bolesna), u ranim jutarnjim satima (najčešće do 8 h) prenoćište se  mora napustiti, nema kasnih lijeganja (zaključavaju se oko 21h ili 22 h), uznemiravanja drugih hodočasnika i slično.

Španjolska je poznata po dobroj hrani i tijekom cijeloga puta kako se mijenjaju pejzaži, tako se mijenja i prehrana. U pravilu svaki restoran ima “hodočasnički menu” u koji ulaze lokalni specijaliteti.

Tijekom cijelog puta može se vidjeti žuta strelica koja pokazuje pravac prema Santiagu a kako se put bliži odredištu svakih pola kilometra može se pročitati udaljenost do Santiaga na kamenju ukopanom pored Puta.

Iz Hrvatske iz godine u godinu polazi sve više hodočasnika na Camino Francés. Neki od njih nakon toga drže predavanja ili pišu putopise o svojim iskustvima tijekom hodočašća. Šibenčanka, književnica Maja Klarić svoje je doživljaje s Camina opisala u putopisu Vrijeme badema, a Mara Dojak u svojoj knjizi Moj Camino. Obje knjige su u prisustvu autorica bile predstavljene u našoj Gradskoj knjižnici u Metkoviću.

Informacije o hodočasnicima iz Hrvatske mogu se naći na FB stranici Camino de Santiago Hrvatska ili www.caminohrvatska.info. Postoji i tiskani vodič Putem svetog Jakova na hrvatskom jeziku s detaljnim uputama za hodočasnike.

Vrlo je koristan i s novim, detaljnim informacijama ažuriran online vodič Gronze.com.

Modrni “tragači”

Tko danas hoda Caminom? Nekada su to bili hodočasnici koje je na put pokretao kršćanski vjerski žar. Nekada doći do relikvija sv. apostola Jakova u Santiago de Compostelu, na  grob sv. Petar u Rim, na grob sv. Brigite u Vadstenu ili na sveta mjesta u Palestinu bilo je mjera kršćanskog vjerskog svjedočanstva. Danas poći na Camino jednima je izazov, drugima osmišljavanje vremena, trećima potraga za sobom, četvrtima meditacija, petima mjera kršćanskog života, šestima vrijeme sabiranja i „povlačenja životne crte“… Svi kreću s istog mjesta, izgleda da imaju isti cilj doći u Santiago i dotaknuti kip sv. Jakova, a na kraju u što će to putovanje prerasti samo Bog zna. Mare Dojak u uvodu svoje knjige kaže: Ono što je počelo kao fizički izazov žene u 59. godini života, završilo je kao duhovno putovanje.

Foto: Miodrag Paponja