Čovjek bogomdana glasa i sluha, multiinstrumentalist, samouki pjevač, amaterski glumac, glavni kuhar u obitelji, osvježavajuće duhovit, nestrpljiv oko svih dobrih ideja, zaogrnut u teme ljubavi i vjere, „jednostavan čovik“, kako on kaže. Povod našem razgovoru nadolazeći je nastup na Melodijama hrvatskoga juga, gdje će neretvanski slavuj Branko Medak u petak 8. kolovoza 2025. na otvorenoj pozornici opuzenske Pjace izvesti pjesmu „Moj brat“.

Osim najave hita za koji vjeruje da će udariti temelje sasvim novom smjeru njegova glazbenog puta, s Brankom Medakom je novinarka Dalmacije danas, Magdalena Mrčela razgovarala  o težini pjevačkog poziva, izazovima s kojima se susreće na svom umjetničkom putu, ali i snazi i podršci koju pronalazi u vjeri i svojoj obitelji.

Niste prošli tipičan glazbeni put pjevača koji je svoj život potpuno podredio glazbi. Samouki ste, radili ste i mnoge druge poslove… Kad ste prelomili i odlučili da je glazba ono čime se želite baviti?

– S pjevanjem sam počeo 2006. Nije se ništa prelomilo u meni, okolnosti su se posložile da tada glazba preuzme moje srce. Bio sam splitski sjemeništarac, ondje sam proveo nekoliko godina pa se vratio kući. Neko sam vrijeme svirao harmoniku i konobario, a onda su me moji prijatelji i kumovi prijavili na „Glas Neretve“, natjecanje pjevača amatera. Tu sam pobijedio i počeo aktivno pjevati i svirati na vjenčanjima. Nemam glazbenu školu, samouk sam, ne znam note, sviram i pjevam po sluhu. Nekad mi je dovoljno jednom poslušati čitavu pjesmu da je mogu pohvatati. Osnove sam naučio putem. Da je u moje doba bilo Youtube tutorijala, ha-ha! Ali i samo sa svojim sluhom sam se dobro snašao. Već sam 2007. naveliko nastupao na vjenčanjima s Vertigo bendom i snimio svoju prvu pjesmu – „Neretvanko, majko s kamena“. Moja je pokojna majka Jelka jedna od prvih žena koja je osnovala žensku veslačku skupinu. Danas zbog nje i njoj sličnih žena imamo ženski maraton lađa. Ta je pjesma bila njihova himna. 2009. sam išao na Melodije hrvatskog juga u Opuzenu s pjesmom „Di je vino, tu je pisma“ za koju je tekst napisao Denis Batinović Pekma, a glazbu Metkovac Goran Komazin Meka – svaki je početak lakši s takvim ljudima iza sebe. 2015. su počeli ozbiljniji pomaci, primjerice ugovor s kućom Croatia Records. Želimiru Škarponi vrlo sam zahvalan na angažmanu na mom prvom albumu, kao i na tome što je svojim radom pjesmu zasadio u neretvansku dušu, što mu naši ljudi nikad neće zaboraviti. Duško Rapotec Ute bio mi je velik vjetar u leđa tijekom rada na drugom albumu. Sretan sam što mi je sjajni Ivica Brnas Fudo napisao nekoliko prekrasnih pjesama, a neke su od njih „Feral“, „Dokle dišem, bit ću tvoj“ i „Pogledaj me jednom“ za ovogodišnji Splitski festival. Osim što pjevam, i tekstopisac sam. Imam materijala za više zbirki pjesama, nadam se da ću ih jednog dana i objaviti.

Gdje pronalazite najveću umjetničku inspiraciju?

– U vjeri i ljubavi. Čak mnogo češće nesretnoj ljubavi nego sretnoj, ne biste vjerovali, iako sam u braku s najboljom ženom na svijetu. Naravno, neke stvari u životu moraš doživjeti da bi ih kvalitetno napisao, a nekad o nekima možeš pisati ako te i nisu osobno dotakle kroz tvoj životni put. Naprimjer, kad gledam neki film koji na mene ostavi jak dojam, mogu napisati pjesmu o emociji koju sam tada uočio. Netko je od naših glazbenih velikana, vjerojatno na tragu toga da nesretne ljubavi zbilja često grade sjajne, duboke pjesme, rekao da sretan čovjek nikad ne može napisati pjesmu. Ne bih se s tim složio. Mene ti versi poviju, mogu me i oraspoložiti i rastužiti. Međutim, od svih pjesama koje sam sâm napisao pjevam samo dvije – jednu domoljubnu i jednu ljubavnu.

Cijeli intervju s Brankom Medakom možete pročitati na portalu Dalmacija danas.

Foto: Domagoj Mustapić