Luka Gašpar je treći u Europi u disciplini precizno izbijanje. Na kraju finala, četiri najbolja, Pločanin je raspucavao s Talijanom Samuelom Zanierom za srebro. Gubio je s 23:13, ali je napravio preokret, međutim, unatoč 24 pogotka i vodstvu 24:23 nije uspio. Talijan je imao zadnju boću. Gađao je zadnju poziciju – bulina – i pogodio te slavio s 28:24. U finalnoj seriji najbolji je bio Slovenac Erik Čeh s 23 pogotka. Čeh se okitio zlatom. Gašpar i Zainer su pogodili po 18 te su potom raspucavali za srebro, dok je četvrti bio domaći reprezentativac, Francuz Eddy Chemarin s 12 pogodaka.
Gašpar se tako vraća s broncom s Europskog juniorskog prvenstva u boćanju (igrači do 18 godina), koje se održalo u francuskom Saint Vulbasu, mjestu 40 kilometara udaljenom od Lyona. Pločanin je s drugim rezultatom ušao u finale, među četiri najbolja. Već je tim plasmanom osigurao medalju, jer i četvrto mjesto donosi broncu. Međutim, na kraju baš treći iako je malo nedostajalo za još veći uspjeh.
Neretva je danas na igralištu Iza Vage odigrala i treću u nizu prijateljsku utakmicu u sklopu priprema za početak sezone. U goste su stigli nogometaši dubrovačkog GOŠK-a s kojima su remizirali 1:1.
Neretva je nastupila bez čak pet standardnih igrača. U prvom dijelu su Plavo-bijeli propustili četiri izgledne prilike u kojima je bilo teže promašiti nego pogoditi. Kazna za lošu učinkovitost stigla je u kontri gostiju koja je završila jedinim zgoditkom Matića u prvom poluvremenu.
U drugom dijelu igrači Neretve su uspjeli izjednačiti preko Ante Sršena. Neretva je cijelo vrijeme dominirala, kontrolirala loptu ali je nedostajao precizan posljednji potez koji se u nogometu obično zove gol.
Danas popodne je središtem grada prošla tradicionalna povorka Velikih maškara. Kako i priliči ovakvim događajima, mnogobrojna publike je pratila njihov svečani maškarski defile u kojem je bilo vrlo lijepih i maštovitih maski.
U povorci je sudjelovalo 15 skupina od kojih su najzastupljenije bile vrtići i škole koji godinama daju vrlo velik doprinos u očuvanju maškarske tradicije u Metkoviću.
Sudjelovali su DV Metković (Životinjsko carstvo), DV Leut (Crvenkapice), OŠ don Mihovila Pavlinovića (Od kralja Norina), OŠ Stjepana Radića (Roboti), Gimnazija Metković (Čarobnjaci), Srednja škola Metković (Imigranti), Manista od Neretve, Prirodoslovni muzej (Kućice za ptice), Domoroci, evo nas!, Vesele Šri Laučanke, Koko Šanel, Mačkari Vid (Trojanski konj), Maškare Prud, Bobo bob, Veseli cvjetići (Maslačak) i Sprovod Neretve. Maškarski program je vodila Romana Gabrić.
Stručni maškarski žiri je odlučio nagraditi trećom nagradom OŠ Stjepana Radića za masku Roboti, drugom nagradom Maškare Vid za masku Trojanski konj i prvom nagradom masku Sprovod Neretvi.
Nakon toga je meštar od maškara pročitao optužnicu koja teško optužuje Marka Krnjevala. Marko do utorka navečer ima vremena pripremiti svoju obranu. Hoće li uspjeti uvjeriti Časni sud u svoju nevinost, ostaje nam vidjeti u utorak u 18 sati na Trgu kralja Tomislava. U suprotnom sprema mu se lomača na Maloj rivi.
Neretva – Gusar je derbi 1. kola Županijskog kupa. Sve utakmice 1. kola igraju se u nedjelju, 18. veljače, s početkom u 14.30 sati. Klub, koji je bio slobodan, u idućem kolu je gost. Ždrijeb je održan u prostorijama Nogometnog kluba GOŠK Dubrovnik 1919. u Lapadu.
Utakmice 2. kola Županijskog kupa igraju se u srijedu, 28. veljače. Ždrijebom će se odrediti parovi 2. kola.
SENIORI
Nogometni centar Lastovo – Korčula: BŠK Zmaj – Žrnovo, slobodni su Jadran 1929. Smokvica, Omladinac i Hajduk 1932.,
Nogometni centar Pelješac:Rat – SOŠK 1919., slobodni su Orebić, Grk i Faraon,
Nogometni centar Dolina Neretve: Neretva – Gusar, Maestral – Neretvanac, slobodni su Jadran LP i ONK Metković,
Nogometni centar Dubrovnik – Župa dubrovačka – Konavle: Konavljanin – Enkel, Croatia – Sokol, slobodni su Slaven i Župa dubrovačka.
Luka Gašpar iz Ploča kao debitant osigurao je medalju na Europskom juniorskom prvenstvu u boćanju (igrači do 18 godina), koje se održava u francuskom Saint Vulbasu, mjestu 40 kilometara udaljenom od Lyona. Kojeg će medaja biti sjaja, doznat ćemo u nedjelju, 11. veljače. Finale počinje u 18 sati.
Pločanin je s drugim rezultatom ušao u finale u kojem nastupaju četvorica najboljih. U najgorem slučaju vratit će se iz Francuske s brončanom medaljom.
Luka je član hrvatskog trećeligaša, Boćarskog kluba Ploče. Osim toga Gašpar nastupa i za Umčane, člana južne skupine Druge hrvatske lige, a isto tako za juniorsku reprezentaciju Boćarskog saveza Dubrovačko neretvanskog u južnoj skupini Hrvatske juniorske lige.
Lurd (Lourdes), mali grad s oko 15 tisuća žitelja, u jugozapadnoj Francuskoj (departman Hautes-Pyrénées, regija Midi-Pyrénées), na rijeci Gave de Pau u Pirenejima, 60 kilometara jugozapadno od Toulousea, značajno je i omiljeno hodočasničko odredište. Godine 1858, četrnaestgodišnjoj Bernardici (Bernardette) Soubirous, mlinarevoj kćerki, u spilji Massabielle osamnaest puta ukazala se Blažena Djevica Marija. Prvo ukazanje dogodilo se 11. veljače 1858, kada je Bernardica vidjela Gospu u spilji nedaleko grada, skupljajući drva za ogrjev u društvu svoje sestre i prijateljice. Slična ukazanja ponovila su se te godine još 17 puta, sve do 16. srpnja 1858. U svojim obraćanjima Bernardici Marija ju je pored ostalog potaknula da iskopa izvor s ljekovitom vodom, zaželjela dolazak mnoštva vjernika na mjesto ukazanja, preporučila molitve i pokoru za nevoljne grešnike, bolesni svijet i obraćenje nevjernika, zatražila podizanje crkve na tom mjestu i predstavila se kao Bezgrešno Začeće.
Ukazanja u Lurdu spojila su nebo i zemlju, a prožeta su pozivima na molitvu, pokoru i obraćenje. Marija se za prenošenje svojih poruka poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Svevišnji putem Majke znakovito izabire malene i ponizne. To je velika poruka i značajna pouka lurdskih događanja. Lurdska ukazanja potiču Crkvu i vjernike na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima, siromasima i nevoljnicima.
Papa Pio IX. ovlastio je 1862. mjesnog biskupa da dopusti štovanje Blažene Djevice Marije Lurdske. Bernardette Soubirous proglašena je blaženom 1927, a svetom 1933. Godišnje Lurd posjeti više od 5 milijuna hodočasnika. Uz spilju su sagrađene bazilika (1876) i velika crkva svetog Pija X. (1958), s 20 do 30 tisuća sjedala. U Lurdu su se dogodila i danas se događaju mnogobrojna tjelesna i duhovna ozdravljenja.
Gospi Lurdskoj posvećena su mnoga naselja, učilišta, župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Vrbanićeva ulica, Čulinec kod Zagreba, Remete kod Zagreba, Hrastje kod Jastrebarskog, Donje Orešje kod Svetog Ivana Zelina, Vukovar-groblje, Valpovo, Zdenkovac kod Čaglina, Gašinac kod Sibinja, Uljanik kod Garešnice, Bjelovar, Barilovićki Leskovac kod Barilovića, Karlovac-bolnica, Čabar-Potok, Vrbovsko-Senjsko, Rijeka-Žabica, Strmašćica kod Klane, Radini kod Brtonigle, Lećevica, Kaštel Lukšić, Grohote na Šolti, Marušići kod Omiša, Donji Dolac kod Omiša, Kučiće kod Omiša, Vepric kod Makarske, Roglići-Župa biokovska kod Zagvozda, Podhume kod Milne na Braču, Spilice-Crpala kod Ploča, Dobranje-Bijeli Vir Zažablje, Veliki Skočaj kod Bihaća, Derviši-Budžak kod Banje Luke).
Dok se u Hotelu Narona odvijala Gala zabava, na Trgu kralja Tomislava je bio veliki maškarski ples na taktove domaće popularne glazbe u izvedbi Jelene&Domagoja kojima su se poslije ponoći pridružili DJ Veco i DJ Kozmo.
Ne treba ni napominjati da je gastro-ponuda maškarske kućice bila dostupna tijekom cijele večeri. Mi smo u pauzi Gala zabave nakratko navratili pod šator i napravili malu fotogaleriju…
U sto dvadeset godina koliko je proteklo od praizvedbe, popularnost Orašara kod publike stalno je rasla i danas je to najizvođeniji balet na svijetu…
Gore navedena činjenica se ovoga puta potvrdila na pokladnoj Gala zabavi2018. koja se održala sinoć u kultnom mjestu navedene zabave, u Hotelu Narona. Tako je balet Orašari u izvedbi istoimene skupine, mahom sastavljene od Makovaca, apsolutni pobjednik ovogodišnje Gala zabave. Pobjedu su stekli između dvanaest vrlo maštovitih maškarskih ekipa.
Da je manistra oliti špageti vrlo popularna talijanska spiza, potvrđuje drugoplasirana ekipa Manistra iz Neretve, dakle, manistra na mokro.
Domaće je domaće!, a u izvedbi trećeplasiranih Pjacara Metković to znači Zagor, Čiko, Žalosna sova i opaki Crveni mundiri…
Bilo je tu puno lijepih maski pa je red da ih redom nabrojimo: Orašari, Manista iz Neretve, Pjacari Metković, Pop art strip, Arapi kupuju Hrvatsku, Plastični vojnici, Picasso i njegova družina, Bandidos España Olé!, Zombi, Faraon i faraonka, Bond i njegove cure, Djevojke iz mosta.
Za glazbeni ugođaj primjeren trenutku skrbili su momci iz glazbenog sastava Versi i jedna dama, Makaranka Zorica Andrijašević.
Sve detalje možete vidjeti u našoj niže priloženoj fotogaleriji…
1 of 59
Napominjemo da su danas Velike poklade, povorka kroz središte grada počinje u 14 sati prema lokalnom vremenu. Nakon povorke slijedi Dječji dan pod šatorom, a navečer od 19 sati u istom prostoru nastupa grupa Narona.
NK Neretva je danasIza Vage u 15 sati igrala prijateljsku utakmicu s NK Mraclin, četvrtoligašem iz istoimenoga mjesta kod Velike Gorice u kojoj su Plavo-bijeli pobjedili 5:1.
Bila je to za obje ekipe pripremna utakmica uoči nastavka sezone. Za NK Mraclin igra Opuzenac Luka Kapović koji je prošao sve uzraste u NK Neretvi, od mlađih pionira do seniora i do prije dvije godine igrao Neretvu.
Neretva je dominirala tijekom cijelog susreta premda nije nastupilo nekoliko standardnih igrača. Na poluvrijeme se otišlo s rezultatom 4:1. U drugom dijelu utakmice priliku su dobili igrači s klupe te je na kraju susret Neretve i Mraclina završio 5:1. Strijelci za Neretvu su bili Raguž, Prce, Batinović A., Brečić i Jerković.
Za Neretvu su igrali Ivanović, Babić, Puljić, Batinović D., Kaleb, Dodig, Brečić, Prce, Raguž, Jerković, Batinović A. U drugom poluvremenu u igru su ušli Obradović , Marušić D., Manenica, Čupić, Petrić, Primorac i Marušić I.). Trener Goran Galov.
Sutra, u nedjelju, u 15 satiPlavo-bijeli igraju još jednu pripremnu utakmicu. Na svom igralištu Iza Vage dočekat će NK GOŠK iz Dubrovnika.
Danas je spomendan blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala koji je svoju dužnost obavljao u teškim vremenima 2. svjetskog rata i poraća. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
Rimski student
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe.
U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.
I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili. A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju.
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom.
Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće narodnu Crkvu, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, policitemia rubra vera, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže ex aerumnis carceris – od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: Oče, budi volja tvoja!
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru blaženog Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.