Nakon dvadeset godina aktivnog igranja rukometa Ivano Balić rekao je dosta. Leđa više nisu slušala i posljednju utakmicu odigrao je 5. lipnja u malom njemačkom gradiću Wetzlaru. Njegovi zeleni na kraju njemačkog prvenstva pobijedili su Göppingen, a Ivano se oprostio s jednim pogotkom i pet asistencija. No, iako je odigrao posljednju službenu utakmicu, još ćemo ga barem jednom vidjeti na parketu – na oproštaju generacije koja je osvojila svjetsko i olimpijsko zlato.
Kada je hrvatska reprezentacija putovala na Svjetsko prvenstvo u Japan 1997. godine, Ilija Puljević, tadašnji izbornik, jednom je kazao kako u splitskom Brodomerkuru igraju dva izuzetno nadarena igrača – Balić i Metličić. Govorio je da su njih dvojica poput Kukoča i Rađe koji su s košarkašima Jugoplastike osvojili dva Kupa prvaka, a s reprezentacijom Hrvatske brojne medalje. I nije se Ilija prevario. Ti splitski klinci napredovali su iz godine u godinu. Nakon što Zdravko Zovko nije uspio Hrvatsku odvesti na Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine, došlo je do smjene generacije. Josip Milković preuzeo je reprezentaciju i 2001. godine na Mediteranskim igrama u Tunisu Ivano je prvi put zaigrao za hrvatsku reprezentaciju i odveo je do zlatne medalje. Prvi je put na velikom rukometnom natjecanju zaigrao 2002. godine kada smo na Europskom prvenstvu u Švedskoj osvojili posljednje, 16. mjesto.
– Svi smo podbacili, pa i mi koji smo čekali priliku s klupe – rekao je Ivano koji je u to vrijeme bio pričuva na srednjem vanjskom Slavku Goluži.
U međuvremenu je iz Splita prešao u Metković, tamo gdje su već bili njegovi prijatelji –Pero Metličić i Davor Dominiković.
– U to vrijeme tražili su ga mnogi klubovi, ali nije htio u inozemstvo. Zagreb ili Metković? To je bila njegova dvojba. Dugo su trajali pregovori i na kraju mislim da je odlučilo to što je Metković puno bliži Splitu i što su u Metkoviću igrali njegovi prijatelji. Meni je pripala čast da ga treniram u godinama kada je bio već među najboljima na svijetu – istaknuo je Ivica Obrvan, tada trener Metkovića.
Dolaskom Line Červara za izbornika Hrvatske počinje renesansa hrvatskog rukometa, ali i vladavina Ivana Balića kojeg su odmah prozvali rukometnim Mozartom, Jordanom ili Ronaldinhom. Od 2003. do 2010. godine pod Červarovim dirigiranjem Ivano je osvojio šest medalja – dvije zlatne, dvije srebrne i dvije brončane. Poslije je kod Slavka Goluže, od 2011. do 2012. godine, osvojio još dvije brončane medalje.
– Uvijek ću tvrditi da smo trebali osvojiti puno više zlatnih medalja. Trebali smo biti prvi na Svjetskom prvenstvu kod nas, 2009. godine, uzeti barem jedno od dva europska finala, a najviše mi je žao Igara u Londonu gdje smo trebali biti prvi. Zašto nismo? E, to je pitanje za nekog drugog – istaknuo je Ivano.
U karijeri nije igrao u puno klubova. U Hrvatskoj je igrao za Brodomerkur, Metković iZagreb, a u inozemstvu je igrao samo u Španjolskoj (Portland i Atletico) i Njemačkoj (Wetzlar). Zanimljivo je da je u tri kluba odradio po četiri godine (Metković, Portland, Zagreb). U Atleticu je igrao samo jednu sezonu dok se klub zbog financija nije raspao, a u Wetzlaru nije uspio odigrati više od jedne sezone jer se oprostio.
Posebna je priča njegova tvrdoglavost. kad je bio mlađi, otac ga je često savjetovao o igri, stalno mu nešto prigovarao, a budući da je Ivano bio tvrdoglav, nije ga slušao.
– Teško sam prihvaćao njegovo mišljenje, drukčije sam gledao na neke situacije, on je htio da više šutiram na gol, a ja sam, što je posljedica igranja košarke, želio razigravati suigrače – govorio je Ivano Balić.
Rukomet je zavolio od malih nogu jer je praktički odrastao u dvorani. Živio je s roditeljima u Italiji gdje je njegov otac od 1977. do 1987. igrao rukomet. Boravili su u manjim mjestima, najprije u Rovretu pokraj Verone, zatim pokraj Milana i na kraju u Pratu pokraj Firence. Tako je u Italiji živio od trećeg mjeseca života pa do polaska u osnovnu školu. Majka i Ivano vratili su se u Split, a otac je ostao još neko vrijeme u Italiji. Kako rukomet nije bio osobito popularan u Splitu, Ivano je u početku trenirao košarku budući da su svi splitski dječaci bili zaluđeni Jugoplastikom i košarkom. Počeo je trenirati na Gripama, no kada je 1995. vidio da u KK Split neće dobiti priliku, okrenuo se rukometu.
Goluža nije znao s njim
Prišao mu je, naime, Mate Bokan, prijatelj njegova oca, i predložio da počne trenirati rukomet jer je on tada bio trener u rukometnom klubu Brodomerkur iz Splita. Ivano se vrlo brzo pokazao iznimno talentiranim.
Malo je bilo trenera koji su znali s njim jer je Ivano igrao protiv svih rukometnih šablona. Uostalom, Lino Červar je javno rekao da se s Ivanom često svađao, da često nisu bili na istoj valnoj dužini. Nije tajna ni da Slavko Goluža nije znao s Ivanom. Prvo ga je poslao na klupu jer je na mjestu srednjeg vanjskog dao priliku Duvnjaku. Ivano je otrpio sve jer je htio na Igrama u Londonu osvojiti zlatnu medalju. Kada nije, to je bio kraj između njega i Goluže koji ga nije zvao na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku 2013. godine.
Za najboljeg igrača europskih prvenstava proglašen je dvaput (2004. i 2006. godine), a dvaput je bio MVP svjetskih prvenstava (2005. i 2007. godine).
– Naravno da mi sve nagrade puno znače jer dokazuju da svoj posao radite dobro. Ali, kao što sam rekao, te nagrade ne bih mogao osvojiti bez suigrača – istaknuo je Balić.
Ivano će posebno pamtiti Olimpijske igre u Pekingu. Naravno, ne po tome što je s Hrvatskom osvojio četvrto mjesto, već po tome što je nosio našu zastavu na svečanom otvaranju.
– Uh, sad tek shvaćam kako nije lako nositi zastavu. Ruka me boljela pet dana – istaknuo je Ivano po čijem su imenu za vrijeme Olimpijskih igara u Londonu četiri godine kasnije nazvali jednu stanicu metroa.
Želio je Ivano vidjeti kako izgleda stanica koja je za vrijeme Igara dobila njegovo ime. Premda nije to javno pokazao, dojam je da se razočarao. Naime, na stanici nema nikakve oznake da se zove po njemu. Čak ni njegova sličica, ime, bilo što. Na stanici čak nema ni olimpijskih obilježja. Stanica Dalston Kingsland nalazi se u istočnom Londonu, udaljena samo dvije stanice od kvarta u kojem je stari stadion Arsenala. Od središta Londona do ovdje treba 45 minuta vožnje željeznicom. Automobilom vjerojatno dvostruko više. Stanica je mala, a u kvartu iznad velik je broj malih pubova i dućana.
– A gdje je moj kip, moja velika slika – u šali je rekao Balić, a onda ozbiljno nastavio:
– Nisam ni očekivao nešto specijalno. Stanica k’o stanica, ali je lijepo znati da se zove po meni i da sam jedan od stotinjak vrhunskih sportaša koji također imaju svoje stanice po Londonu – rekao je Ivano.
O rukometu je mogao govoriti danima. Naravno, kad bi bio raspoložen. Najviše je mrzio govoriti o svom privatnom životu. Oženio se mlad, s dvadeset godina. Godinu dana kasnije dobio je sina Dinu. Brak s Ivanom potrajao je sedam godina. U međuvremenu je našao drugu ljubav, Mirelu Delić, bivšu hrvatsku odbojkašicu. Prošle godine dobili su sina kojeg su nazvali Vigo. A mrzio je i odgovarati na pitanje – kada će se ošišati?
Posvećujem se obitelji
– Kad mi postave to pitanje, dođe mi da ustanem i odem. U redu, imao sam prije kratku kosu, no kada sam je pustio, ona je postala moj imidž i to je to – rekao je Ivano.
Osim rukometa, prati gotovo sve američke sportove. Obožava gledati NBA utakmice i puno je puta ostao budan do četiri-pet ujutro. Veliki je navijač i hokejaša na ledu New Jersey Devilsa. Zahvaljujući njemu na pripremama reprezentacije obavezno se igraju turniri u NBA ili NHL-u. Naravno, na playstationu.
– Nema više playstationa, nema više gledanja ranojutarnjih utakmica. Sad se posvećujem obitelji, koliko mi to vrijeme bude dopuštalo – istaknuo je.
A obaveze u Hrvatskom rukometnom savezu počinju 1. srpnja. Od toga datuma službeno postaje koordinator za muški rukomet, posao koji je godinama radio Zoran Gobac. Prva velika akcija s reprezentacijom bit će Europsko prvenstvo u Poljskoj u siječnju 2016. godine. No sljedeće su godine i Olimpijske igre u Rio de Janeiru na koje Hrvatska želi otići. Kad već nije osvojio dvije zlatne medalje kao igrač, neka onda osvoji barem jednu kao koordinator. Kao trener? To neće ići.
– Trenerski posao nije za mene. Nemam ja živaca za to – zaključio je.
vecernji.hr
