Izjavom kako bi kruh planetarno poznat po nazivu baget trebao dobiti svoje mjesto na popisu UNESCO-ove nematerijalne svjetske baštine, predsjednik Emanuel Macron svim je francuskim pekarima, slastičarima i ljubiteljima ovog skromnog kruščića hrskave zlatne kore i sočne pupe stavio osmijeh na lice. Ali i pobudio ponos u srcu zbog činjenice da bi na uvaženu svjetsku listu svoje ime upisalo i nešto tako izvorno francusko.

Iako je riječ samo o običnom kruhu, Macron je svejedno odlučan i čvrsto staje u obranu i zaštitu francuskih proizvoda s tradicijom. I ne dvoji u upitnost takvih traženja, pozivajući se na činjenicu da su krajem prošle godine napolitanski pizzaioli, majstori od pripreme slavne pizze napolitane, također ušli na UNESCO-ovu listu.

– Moramo sačuvati bagetovu izvrsnost i našu vještinu u njegovu spravljanju. Stoga bi trebao biti na popisu svjetske baštine. Baget je i dio naše svakodnevice i povijesne tradicije – rekao je Macron, dodajući i kako dobro poznaje pekare i da su se zasigurno zapitali zašto ne bi baget došao na listu, kada je to uspjelo Napolitancima.

Pa kada se već Macron stavio u zaštitu tradicije svoje zemlje, red je da malo pogledamo gdje su se na popisima UNESCO-a pozicionirale naše perjanice. Na stranicama Ministarstva kulture precizno je naznačeno 160 nematerijalnih kulturnih dobara upisanih u Registar kulturnih dobara naše zemlje, 13 njih s UNESCO-ove liste i još jedno na svjetskoj razini kojoj je potrebna hitna zaštita. Među tih 13, osim mediteranske prehrane slavne diljem svijeta, nema niti jedne namirnice ili jela.

Ljudi iz svijeta gastronomije s kojima smo popričali o ovoj temi drže kako se nametnuti moramo, jer mnogo toga za pokazivanje i brandiranje imamo. Na svjetskim listama, kažu, mjesto bi mogli naći soparnik, čvarci, pršut, paprenjaci, kroštule, arancini, slatko, mesne delikatese… Naše dike, vele, ne smiju zaostajati.

– Ne znam tko je točno u našoj zemlji odgovoran za proboj naših proizvoda na tako važne liste, jesu li to ljudi iz kulturnih sfera određenih gradova, područja, predjela, turističkih zajednica, iz ministarstava. Nemam pojma tko je za to zadužen. Ali znam da mi imamo toliko toga što na jednoj listi kao što je UNESCO-ova može naći svoje mjesto.

– Žao mi je da se uvijek sjetimo reagirati kad već netko drugi nešto napravi za sebe. Ne možemo tako, ne smijemo skupljati mrvice, nema se više vremena. Davno smo ušli u Europu, ajmo ljudi počet radit. Vrime nam je za buđenje. Mi ćemo prvi potegnit – kaže poznati hrvatski chef Ivan Pažanin.

U našem obilju teško je i kuharima napraviti najuži odabir, pa nam je Pažanin nakon kratkog razmišljanja izvukao svoj top-listu, a na njoj poljički soparnik, dalmatinsku buđolu, drniški pršut… Doduše, odmah navodi da tu treba podvući jasnu granicu, pa ako pričamo o našem izvornom, onda svakome mora biti jasno da pod tim pojmom mora dolaziti i naša domaća namirnica.

– Ako govorimo o mesu, recimo o buđoli ili pršutu, onda se zna da to mora biti od domaće životinje, iz ovoga kraja, uzgojene na našem lokalitetu, po tradicijskim načinima. Priču moramo vratiti na početak, idemo sve kako treba. Istaknimo naš proizvod, napravimo od njega pravi brand. Ako može pizza, a sada i baget, idemo i mi – kaže Pažanin.

S tim se slaže i Dino Bebić, chef šibenskog D resorta, koji također smatra da se ovim otvorila savršena tema koja bi mogla povezati ponajbolje hrvatske kuhare. Mogli bi oni, veli, napraviti listu, izabrati ono naše najbolje i podastrijeti to relevantnim institucijama. One bi potom trebale krenuti u bitku za pozicioniranje. Jer i UNESCO-ove liste ipak iza sebe nose veliku borbu, lobiranja i rad.

– Iz neretvanskog sam kraja, pa bih možda na prvu izdvojio neretvanski brudet koji su oduvijek radili i rade isključivo muškarci. Tako je i moj otac u našoj kući uvijek bio zadužen za njegovu pripravu. A još toliko puno toga u našoj zemlji ima. A kroštule, otočka jela, pa taj naš soparnik koji je izvučen iz zaborava… Naš smokvenjak je isto poseban. Pa koliko tek imamo jela iz tradicije svih krajeva Lijepe naše. Da, ovo otvara niz pitanja i apsolutno mislim da se nešto napraviti mora. Pa ako treba, neka krene od nas kuhara – kaže chef Bebić.

Piše: Tanja Šimundić Bendić/slobodnadalmacija.hr