Dobra naša bakica Dojamoji — Milosrdna! Pa i jest ono što joj ime kaže: duša, prava duša od bakice. Teške je dane vidjela u svojem životu. I Božja Providnost htjela je da se ta naša bakica negdje sastane s Majkom Terezijom. Sama, izgubljena u ovome svijetu koji za izgubljene, nevoljene kao da ne nalazi mjesta. Svijet je prenaseljen sebičnošću.

Dobra Majka Terezija našla je kutić i za bakicu Dojamoji: i kutić — i još kako topao — u svojem srcu, i kutić u »Sišu Bhovonu«, zakloništu za zapuštenu dječicu. Baka Dojamoji kao da je došla u raj: i po dvoje i troje dječice joj je u krilu. Ona ih pere, njeguje, hrani, igra se… Dojamoji — Milosrdna, kao da ne zna što bi im još dala, kako bi ih usrećila, jer je time i njezina sreća veća. Mala Rotua — Dragulj, sama je kost i koža. U zaklonište su je donijeli polumrtvu. Ona kao da neće s krila bakice Dojamoji.

Nego jedne noći i Dojamoji je pozlilo. Znakovi kolere. Dvije sestre bolničarke, Michelle i Merlun, odmah su donijele lijek. Mene su pozvali da bakici podijelim zadnje sakramente.

Kad sam ja vidio one njezine mališane kako kleče oko bakice sklopljenim rukama i kako sad gledaju gore prema nebu, onda opet žmirkaju na bakicu, a i ona sad prema nebu, sad prema svojim malim anđelčićima, rekoh joj: »Bakice, Isus kaže da su mu tvoji mališani poručili da te ne pusti sada u nebo. Još nekoliko godina valja prati, hraniti ih i s njima se igrati… «

»Pa dobro, kako ti kažeš! Samo ti meni donesi Isusa. Ja ne mogu u crkvu!«

I donio sam joj Isusa. Došli smo u procesiji i lijepo smo pjevali. Mališani su išli s cvijećem i svjećicama u ruci. Pred samu svetu pričest zapjevali smo još jednu pjesmicu: »He Probhu Đišu — O Isuse…« I odjednom bakica Dojamoji zapjeva ko slavuj tu divnu pjesmu dobrodošlicu Isusu. Mi smo zašutjeli.

Pjevala je ona sama. I nakon pričesti je nastavila, ali ne sama; trčali su i skakali oko nje njezini anđelčići…

Takvi se prizori ne zaboravljaju tako lako…

Ante Gabrić SJ

bitno.net

Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka – ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.

Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.

Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

sveci.net

Na otočiću Visovcu u subotu, 11. srpnja 2015. godine, u novicijat je primljen Željko Barać, a prve zavjete položili su fra Tino Čatlak, fra Nikola Dominis, fra Zvonimir Romić i fra Nikola Žulj. Obred primanja, euharistijsko slavlje i obred zavjetovanja predvodio je fra Joško Kodžoman, provincijal.

Obred uvođenja u redovnički život (Oblačenje habita)

Fra Ivan Udovičić, ravnatelj i prefekt Sjemeništa, nakon procesije uveo je prisutne u cjelokupnu svečanost slavlja rekavši kako smo se danas da sudjelujemo u dva značajna čina: prvi je čin oblačenje ili uvođenje u redovnički život jednog postulanata, a drugi čin jest polaganje prvih zavjeta četvorice novaka. Zatim je fra Ivan naglasio „da bi ovi mladi ljudi ustrajali na tom putu kojim će da­nas krenuti, da bi mogli izvršiti obećanja koja će danas i javno dati, uz njihova nastojanja i Božju pomoć koje neće nedostajati, potreban im je i naš primjer kršćanskog, odnosno redovničkog života. Zato je ovaj današnji dan veoma značajan ne samo za budućeg novaka (onoga koji će danas obući redovničko odijelo – habit) i one koji će danas izreći svoje zavjete Bogu da će slijediti Isusa Krista po primjeru sv. Franje iz Asiza, nego i za sve nas: bilo vjernike laike, a osobito za nas osobe Bogu posvećenog života (franjevce), koji smo se danas ovdje okupili. Ovo ne smijemo zaboraviti, ovoga moramo postati svjesniji“, završio je fra Ivan.

Provincijal fra Joško Kodžoman upitao je kandidata za novicijat: “Predragi brate, što tražiš od nas?’ Kandidat je odgovorio: “Potaknut božanskim nadahnućem, želim biti dionik va­šega života u bratstvu Reda manje braće. Usrdno molim da me, obučena u odjeću kušnje, iskušate te naučim s ljubavlju i veselo na sebe uzeti jaram Gospodinov i tako savršeno nasljedovati Krista – po uzoru siromašnog i poniznog sv. Franje – ljubitelja križa”. Provincijal je odgovorio: “Bogu hvala. Čestitamo ti i uključujemo te u svoje bratstvo da s nama postaneš jedno srce i jedna duša”.

Zatim je o. Provincijal molio za novaka Željka Baraća: „Bože, začetniče i darovatelju svetoga zvanja, dobrostivo pogledaj ovoga svoga službenika koji te ponizno moli. Daj da ovaj brat, koji želi iskusiti naš način života, molitvama i zaslugama blažene i bezgrešne Djevice Marije i zagovorom Serafskog Oca, nauči iskreno i čisto ispovijedati, žarko moliti, dolično živjeti, ponizno slušati, čuvati čistoću srca i tijela, revnovati za sveto siromaštvo i čeznuti za vrhuncem svakog savršenstva. Po Kristu Gospodinu našemu.“

Fra Jure Šimunović, meštar novaka, poškropio je habit i pasac koji je novak obukao uz pomoć župnika Gospe Sinjske fra Ante Bilokapića.

Euharistijsko slavlje i zavjetovanje

Nakon uvođenja u redovnički život i oblačenja habita, započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman. Na slavlju su sudjelovali 24 svećenika, među kojima su bili magistar bogoslova fra Ivica Jurić, visovački gvardijan fra Mate Gverić, meštar novaka fra Jure Šimunović, ravnatelj i prefekt Sjemeništa fra Ivan Udovičić,  bogoslovi te obitelji i prijatelji postulanta i novaka.

Na početku propovijedi o. Provincijal je pozdravio odgojitelje, gvardijana fra Matu Gverića, braću svećenike, bogoslove, sjemeništarce, obitelji i prijatelje današnjih slavljenika, a zatim je naglasio kako posebno želi „pozdraviti mladu braću koja danas napuštaju kuću novicijata, nakon što su na ovom otočiću provela godinu dana kušnje i vježbanja u franjevačkom načinu života i koja danas polažu svoje jednostavne zavjete na godinu dana, želeći tako nastaviti svoj put rasta u redovništvu, preispitujući i jačajući svoju odluku, da se za koju godinu posvema posvete Gospodinu i stave u službu Crkvi i narodu Božjem“. Obraćajući se novaku rekao je „poseban pozdrav i tebi, dragi Željko, koji danas započinješ svoj novicijat poslušan glasu Božjem, koji te zove i hrabri da nastaviš svoj put prema svećeništvu i redovništvu. U novicijat ulaziš sam, bez drugih kolega, ali to te nije obeshrabrilo, jer vjeruješ sebi, Zajednici koja te prima, i Bogu u konačnici. Uostalom, kao ljudi, uvijek smo sami kada trebamo donijeti važne životne odluke. Sami prihvaćamo život, iako u njemu štošta doživljavamo, sami biramo životne putove, iako na početku nismo u stanju razumjeti i sagledati dalekosežnost i značenje tih odluka“.

U nastavku propovijedi, govoreći o sv. Benediktu, čiji se blagdan na današnji dan slavi, o. Provincijal je istakao kako „želimo i molimo da im njegov duh, duh zauzetog i odvažnog propovjednika Evanđelja, duh istinskog obnovitelja posrnulog ljudskog roda, bude izvorom nadahnuća i poticaj za vjerno i predano nasljedovanje kršćanskih kreposti“, a zatim nadodao kako je sv. Benedikt „životvornom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio ondašnju Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji je odgojio ljude iz različitih plemena i naroda za djela ljubavi i blagodat mira; koji je otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, i danas molimo, da pomogne svojim zagovorom, vratiti današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Molimo ga da zagovara sve, redovnike i redovnice, te sve europske narode kako bi lakše pronašli put do istinskog mira, pravednosti i bratskog zajedništva…“ (Iz molitve sv. Benediktu) Molimo ga, na poseban način za naš hrvatski narod da konačno pronađe put do plodnog i sretnog životnog zajedništva, u miru svih sa svima, u blagostanju, u društvenom i gospodarskom napretku… Zalog naše opstojnosti, kao i u svim proteklim stoljećima, nije dodvoravanje politikama velikih sila, nije prihvaćanje životnih modela i vrijednosti koje su protivne našoj vjerničkoj i nacionalnoj tradiciji, već pristanak uz provjerene kršćanske vrijednosti, u zaštiti obitelji, očuvanju duha uzajamnosti i solidarnosti“, rekao je o. Provincijal.

„Kao redovnička zajednica, braćo i sestre, danas se veselimo novom životu i Bogu zahvaljujemo na njemu, veselimo se zbog novih mladica, koje pomlađuju našu Zajednicu i zahvaljujemo Božjoj providnosti na ljubavi i vjeri koju je Bog usadio u srca ovih mladića. Zahvaljujemo njihovim dragim roditeljima i svima koji su im pomagali na životnom putu, prijateljima, odgojiteljima i rodbini, da dođu do ovog svečanog trenutka“, naglasio je o. Provincijal, i nadodao kako su „danas, čini se, sve ljudske i kršćanske vrijednosti i stilovi života na velikom ispitu. Nije samo redovništvo u krizi zvanja, jednako se tako duboka kriza uvukla i u smisao svih tradicionalnih ljudskih oblika zajedništva. Sve je slabije oduševljenje ljudi za život koji obvezuje, a sve je naglašenija potreba i želja za životom bez ikakve obvezatnosti, u slobodi koja zarobljava a ne oslobađa i ne usrećuje. Europa se, čuli smo mnogo puta, odrekla i odriče svojih kršćanskih korijena. Stare postulate života  zamijeniše novi, koji se u konačnici mogu svesti na profit, na interes, na dominaciju“. „Franjevaštvo srećom u svojoj izvornosti nosi uvijek novu i svježu poruku života, poruku nade, poruku ljudskog bratstva, navještaj mira za kojim čezne svako društvo. Ono upozorava na stvarnost i potrebu zauzetosti u očuvanju svega stvorenoga, prekrasne prirode koju nam je Bog darovao, ono je bilo i ostaje isprošena milost za spasenje svijeta i čovjeka. I zato se ne čudimo što mladi ljudi našeg vremena, prepoznaju tu svježinu i ljepotu franjevačke karizme i što se i sami daju uvući u jednu čudesnu avanturu života, koju nitko nije u stanju unaprijed pretkazati, niti do kraja razumjeti“, rekao je o. Provincijal i pri završetku naglasio kako „po odluci ovih mladića, svijet i naš hrvatski narod, neće ostati bez onih koji će, i nadalje, ponosno nositi franjevački habit, te se truditi u izgrađivanju prepoznatljive franjevačke duhovnost“. Na kraju propovijedi o. Provincijal je zahvalio domaćinima na Visovcu, odgojiteljima, župnicima, roditeljima i prijateljima na ljubavi i trudu koji su uložili u odgoju ovih mladih.

Nakon propovijedi činu zavjetovanja pristupila su četiri novaka koji su na Visovcu proveli godinu dana spremajući se za taj čin. Nakon pitanja i odgovora o. Provincijal je molio za Božju pomoć a potom su zavjetovanici, jedan po jedan, kleknuli pred Provincijala i čitali obrazac zavjetovanja:

„Na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva.

Ja, brat I. I., jer mi je Gospodin udijelio ovu milost

da Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista izbližega slijedim,

pred prisutnom braćom,

u tvojim rukama, provincijale fra Joško, čvrstom vjerom i voljom:

zavjetujem Bogu Ocu svetome i svemogućemu

da ću na godinu dana

živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći;

ujedno se obvezujem na život i Pravilo Manje braće

što ga je potvrdio papa Honorije

te se obvezujem da ću ga vjerno obdržavati

sukladno Konstitucijama Reda Manje braće.

Predajem se, stoga, svim srcem ovome bratstvu

da bih, učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga,

vođen primjerom Marije Bezgrješne,

zagovorom Oca našega svetoga Franje

skupa sa svim svetima, i uz vašu bratsku pomoć,

mogao ustrajno težiti savršenoj ljubavi

u služenju Bogu, Crkvi i ljudima.“

Nakon izgovorenih riječi zavjetovanja, o. Provincijal je zaključio riječima:

„A ja, u ime Crkve i našega bratstva primam tvoje zavjete,

i budeš li ih obdržavao, u ime svemogućega Boga obećajem ti vječni život“.

U ruke o. Provincijala prve zavjete položili su:

• fra Tino Čatlak,
• fra Nikola Dominis,
• fra Zvonimir Romić
• fra Nikola Žulj

Poslije zavjetovanja o. Provincijal predao je pojedinačno svakom zavjetovaniku Pravilo i Generalne konstitucije.

Cjelokupno slavlje na Visovcu uveličao je pjesmom Zbor franjevačkih bogoslova iz Splita pod ravnanjem fra Frane Bosnića.

Fra Mate Gverić, visovački gvardijan, čestitao je novaku i zavjetovanicima na započetom putu kao i njihovim obiteljima i odgojiteljima. Zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi ovoga slavlja i pozvao sve na okrepu i osvježenje.

/www.franjevci-split.hr/