-

Sedam stvari koje morate znati o medaljici svetog Benedikta

By
LIKEmetkovic.hr
-

Među najpopularnijim ostavštinama svetoga Benedikta je križ, tj. medaljica svetog Benedikta uz koju se vežu brojni oprosti i zaštita od svakoga zla.

1. Život svetog Benedikta

Sveti Benedikt iz Nursije u Italiji (480-543), brat blizanac svete Skolastike, smatra se ocem zapadnog monaštva u Europi. Na njegovu “Pravilu svetog Benedikta” temelji se organizacija brojnih vjerskih redova. Sam benediktinski red ima svoju kolijevku u Monte Cassinu u Italiji, 70 kilometara od Rima.

Kako bismo mogli razumjeti simboliku medaljice svetog Benedikta, moramo znati za jedan događaj iz života ovog sveca. Benedikt je tri godine živio u špilji kao pustinjak. Kako je bio na glasu svetosti jedna ga je vjerska zajednica zamolila da preuzme mjesto njena poglavara koji je tada preminuo. Nekima se od “redovnika” ova ideja nije svidjela pa su pokušali ubiti Benedikta otrovanim kruhom i vinom. Poput svetog Ivana evanđelista Benedikt je također na čudesan način Božjom intervencijom spašen od trovanja. Nakon što je učinio znak križa nad otrovanim jelom i pićem, shvatio je da ga pokušavaju ubiti te je prevrnuo čašu i zapovjedio gavranu da odnese kruh.

2. Medaljica svetog Benedikta

Prednja strana ove medaljice nosi sliku svetog Benedikta koji drži križ u desnoj ruci i “Sveto pravilo” u lijevoj ruci. Uz njega se na jednoj strani nalazi razbijena čaša iz koje izlazi zmija otrovnica, a na drugoj strani gavran. Iznad čaše i gavrana utisnute su riječi: “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na rubu medaljice stoji zapisano: “Ejus in obitu nostro praesentia muniamus” (Neka nas u času smrti naše zaštiti njegova prisutnost).

Na stražnjoj strani medaljice nalazi se križ na kojem su utisnuta početna slova ovih riječi: “Crux SacraSit Mihi Lux” (Neka mi križ bude svjetlo) i početna slova riječi: “Non Draco Sit Mihi Dux” (Neka mi zmaj ne bude vođa). Oko samog križa nalazimo početna slova riječi “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na obodu su utisnuta početna slova dvostiha: “Vade Retro Satana,Nunquam Suade Mihi Vana — Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venena Bibas” (Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima – zlo je to što nudiš, sam pij svoj otrov). Na vrhu samog križa možemo vidimo utisnute riječi Pax (Mir) ili monogram I H S (Isus).

3. Potpuni oprost onima koji nose medaljicu

Potpuni oprost na smrtnomu času dobivaju oni koji nose medaljicu sv. Benedikta i ispunjavaju sljedeće uvjete:

  1. ako preporučuju dušu Bogu
  2. ako se ispovjede i pričeste ili (ako to nije moguće) zazovu sveto ime Isusovo uz skrušeno kajanje.

Među oprostima koje je papa Benedikt XIV. u breveu od 12. 3. 1742. podijelio ovoj medaljici jest i potpuni oprost uz obične uvjete (ispovijed, pričest, molitva na nakane sv. oca) na blagdane: Božić, Bogojavljenje, Svijećnicu, Uskrs, Spasovo, Duhove, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Veliku Gospu, Bezgrješno začeće, Malu Gospu, Sve svete, Sv. Benedikta (11. 7.) ako barem jednom u tjednu:

  1. mole krunicu ili
  2. poučavaju u vjeri ili
  3. posjete bolesnike ili
  4. daju milostinju siromasima ili
  5. dođu na sv. misu.

Djelomični oprosti vezani su uz mnoge molitve ili pobožnosti i mnoga dobra djela. ¹

4. Porijeklo medaljice svetog Benedikta

Nije sigurno kada je nastala medaljica svetog Benedikta. Za vrijeme suđenja za vračanje u Natternbergu blizu opatije Metten u Bavarskoj 1647. godine, optužena žena svjedoči kako nije imala nikakve moći nad gradom jer se on nalazio pod zaštitom križa. Tijekom istrage, na zidovima spomenute opatije pronađen je veliki broj iscrtanih križeva koji su bili okruženi slovima čije je značenje s vremenom zaboravljeno.

U jednom zapisu iz 1415. godine konačno je pronađena slika na kojoj vidimo svetog Benedikta koji u jednoj ruci drži štap s križem na vrhu i svitak u drugoj ruci. Na samom štapu i svitku zapisane su potpune rečenice na kojima se objašnjava značenje inicijala na medaljici. Kasnije se medaljice koje na sebi nose lik svetog Benedikta, križ i početna slova počinju izrađivati u Njemačkoj te polako širiti po Europi. Benedikt XIV. daje službeno odobrenje za medaljicu 23. prosinca 1741. godine te 12. ožujka 1742. godine u svojim kratkim pismima.

5. Milosti koje se primaju preko ove medaljice

1. Brani nas od vradžbina i drugih đavolskih utjecaja.
2. Štiti nas od tlačenja i zavođenja zloduha.
3. Pomaže pri obraćenju grešnika, posebno kada se oni sami nalaze u smrtnoj opasnosti.
4. Pomaže kao zaštita od kušnji.
5. Djeluje protiv zaraznih bolesti i otrova.
6. Majke pred porodom dobivaju posebnu pomoć za siguran porod.
7. Pruža zaštitu u vrijeme bura, oluja i drugih nevolja na zemlji.
8. Pomaže u liječenju tjelesnih tegoba.

6. Kako koristiti medaljicu

1. Na lančiću oko vrata.
2. Na krunici koju molimo.
3. U džepu ili torbi.
4. U automobilu ili iznad vrata i prozora u stanu.
5. U temeljima kuće.
6. Pričvršćenu na sredini križa.

Korištenje bilo kojeg vjerskog predmeta služi kao podsjetnik na Boga i usmjeruje nas prema služenju Bogu i našim bližnjima. Medaljica se ne smije poistovjećivati s amajlijom ili nekakvim čarobnim predmetom.

7. Križ sretne smrti

Raspelo poznato pod imenom “Križ svete smrti” ne nosi taj naziv samo zbog egzorcizirajućih svojstava Medaljice i Kristova tijela, već zbog zaštite koja proizlazi iz same smrti svetog Benedikta. Papa Grgur Veliki (540.-604.) opisuje smrt svetog Benedikta sljedećim riječima:

„Šest dana prije nego što je napustio ovaj svijet, Benedikt je naredio da se otvori njegova grobnica. Odmah nakon toga pao je u groznicu praćenu velikom vrućicom i čestom nesvjesticom. Kako se iz dana u dan njegova bolest sve više pogoršavala, naredio je redovnicima da ga prenesu u kapelicu gdje se osnažio primajući Tijelo i Krv našega Spasitelja Krista. Dok su njegovo slabo tijelo pridržavala dvojica njegovih učenika, on se uspravio s rukama uzdignutim prema nebu i u tom molitvenom stavu predao svoj duh.“

Molitva svetom Benediktu za zaštitu od Zloga

Sveti Benedikte, ti si se potpuno predao Bogu i živio si samo za njega. Svojim primjerom, svojom vjerom i svojom ljubavlju prema Bogu potaknuo si tolike plemenite duše da prihvate ideale redovničkog života. Svetošću svoje duše i poučljivošću od Duha Svetoga odupro si se Sotoninoj moći da istrgneš od njegove vlasti duše koje je on htio zauvijek upropastiti. Oče Benedikte, zagovaraj nas kod Boga da privuče k sebi sve duše koje poput tebe žele živjeti u vjernosti Evanđelja. Sveti Benedikte, brani nas od zloga koji hoće da zastranimo s Božjeg puta, puta dobra, ljubavi i istine. Zaštiti nas od neprijateljevih zasjeda, spasi nas od njegovih zamki, učvrsti nas protiv napasti i budi uz nas na našem smrtnom času. Sveti Benedikte, miljeniče Božji, udalji od nas sile zla i nauči nas da u svakom času sačuvamo mir srca. Amen.

www.stpeterslist.com | Bitno.net

Nogometašice na zasluženom odmoru – piše: Ivan Popović Popa

By
LIKEmetkovic.hr
-

Početkom sezone bilo je puno skeptika koji nisu previše obraćali pažnju na rad naših nogometašica – mnogi su mislili da je to samo prolazna zabava. Ali su ove,mora se reći, uporne cure predvođene perspektivnim trenerom Majićem svojim predanim radom,zalaganjem i rezultatima privukle pažnju navijača Neretve i medija gdje god bi nastupale. U životu sportaša prelasci iz kluba u klub su svakodnevnica, pa tako i u ŽNK Neretvi prijelazni rok, koji je počeo 15.lipnja, bio je i više nego uspješan.

Našem klubu su redom pristupile: MARTINA BOŠKOVIĆ, bivša igračica ŽNK Omble i ŽNK Marjana, JADRANKA GOVORKO, U-17 reprezentativka i najbolji strijelac lige mladeži na jugu, koja će u tandemu sa našom reprezentativkom Veronikom Terzić predvoditi napad kadetskih prvakinja 1.HNLŽ-Jug. Klubu je pristupila i ZRINKA ROGLIĆ, mlada vratarka koja će pojačati konkurenciju na vratarskoj poziciji, a ANJA BEBIĆ – poznata metkovska tenisašica i nadasve nadarena nogometašica, počela je trenirati sa našim curama. Moram spomenuti da se u matični klub vraća i ŽELJANA OBRADOVIĆ, koja je također nastupala za ŽNK Ombla. Ono što većini klubova u Hrvatskoj fali to je mladež, a mi možemo biti ponosni na naš rad sa limačicama pa će tako nadarena LUCIJA BOROVAC već od jeseni biti priključena kadetkinjama. Nažalost,klub napušta vratarka JELENA KEŠINA, cura koja je prva obukla reprezentativni dres ide na probu u Freiburg koji je ove godine ušao u Bundesligu. Jeleni želimo uspjeh na probi u Njemačkoj, a vrata ŽNK Neretve će joj uvijek biti širom otvorena. Njezin uspjeh naravno uspjeh je i čitavog stručnog stožera koji je okupljen oko ovog kluba, ali posebno ćemo spomenuti njezinog trenera Duška,koji ju je intezivno i pripremao zadnjih tjedana.

Kako i priliči kod pravih ekipa, sezona je završena druženjem i zajedničkom večerom kod predsjednika skupštine kluba Ivice Mijoča. Pripreme za novu sezonu počinju 1. kolovoza kada će biti i upisi novih članica…

Ivan Popović Popa

 

Nogometna utakmica koju je gledao i Svemogući – čudesne priče oca Ante Gabrića

By
LIKEmetkovic.hr
-

Bio je to veliki događaj za Bošonti. Ovdje nema novina, no o tom se je događaju govorilo već nekoliko tjedana prije, nego što se dvije junačke momčadi sastadoše da se potuku. I jesu se tukli, no srećom nije bilo mrtvih glava.

Na tu misao došli su naši učitelji. Misao se svidjela veleučenom gospodinu Binoju, bošontskom pisaru. On zna i čitati i pisati, no ta pisma mora sam čitati, jer u njima ima dosta znakova, koje samo on razumije. Osim toga, zna i nekoliko engleskih riječi, no na svoju muku, a i još veću muku onih koji ga slušaju, upotrebljava ih uvijek na krivome mjestu. Bilo kako bilo, sve je lijepo pripravio i sebe odredio za »umpire« – suca ove utakmice.

Bilo je kišno doba. Ujutro je kiša padala kao iz kabla. Cijelo igralište izgledalo je kao jedna velika bara, no to igrače nije ni najmanje smetalo. Oni igraju uvijek bosonogi, pa im se cipele neće smočiti. A ako se koji izvrne u vodu, uz indijsku vrućinu i sparinu to tek dobro rashladi.
Utakmica je počela više-manje na vrijeme. Čekali smo tek koji sat, jer se igrači nisu mogli odlučiti što će tko igrati. Na koncu su se složili, da će svaki nastojati biti tamo gdje je veća opasnost. Kako vidite, prava bratska ljubav.

Binoje Babu slomio se bodreći naše igrače, da pokažu svijetu i rodu što mogu i znadu; da junački ispruže svoje noge i da udaraju loptu što jače mogu. Nakon svoga govora potrča prema »centru«, da odanle zazviždi za početak utakmice. No kud će ruka nego u pekmez! Baš tamo je bila jedna lokva, i dragi se naš Binoje posklizne i ispruži koliko je dug i širok, a širok je prilično!

Oh, tužna godino, pomislim, slab je početak za Bošonti. I bio je. Čim su igrači iz Canninga dobili loptu, poletješe kao strijela prema bošontskom golu. Binoje vidi opasnost, maše rukama i viče iz svega grla: »Ofsajd!« Zviždaljka zviždi. Igrači stali, pa gledaju sada što će biti. »Ne smije se ovako brzo započeti!«, bio je kratak i jasan odgovor protivnicima Bošontija. A sa sucem se ne smije raspravljati. Publika se smije, no Bošonćani su za neko vrijeme bili spašeni.

Nakon nekoliko minuta opet opasnost. Jedan protivnički igrač majstorski proigra sve naše igrače. Sam je pred golom. Naš se golman od straha poskliznuo. Gol je bio prazan, kad li zviždaljka opet zazviždi s drugog kraja igrališta. »Penalty against Canning«, zagrmi »nepristrani« sudac Binoje. Pa još engleski! Prijatelji Canninga protestiraju, no Binoje im tumači kako je glavna stvar na utakmici slušati suca, jer će se inače igra pretvoriti u strančarstvo, pa će se o njoj i osobito o sucu svašta govoriti. Meni su od smijeha dolazile suze na oči.

Bošontski igrači pokušali su sve i sva da se približe golu Canninga, no uvijek bi zapeli negdje na sredini igrališta. Ili bi se učitelj Nikola izvrnuo, ili bi Pavao promašio loptu, ili Ivan naletio na kakvu lokvu. No ipak im se sreća jednom nasmijala: lopta se nekako otkoturala do protivnog gola, vratar se poskliznuo i urnebesni povik navijesti Bošontiju i svoj okolici, da je Bošonti zabio — gol! Canning ih je zabio već 5 ili 6, no vještinom »međunarodnog suca« Binoja svi su bili proglašeni »protuzakonitima«. No, u drugom poluvremenu igre dobi Bošonti 4 čista gola, tako čista, da im ni Binoje nije mogao naći nikakove pogreške.

Dakle, sve u svemu, nije bilo tako porazno, kako smo očekivali. Bilo je »samo« 4:1 za Canning.

Nakon utakmice dođoše naši igrači s Binojem Babu na čelu, da me u svojoj »poniznosti« upitaju, tko je najbolje igrao i najviše vrijedio na bošontskoj strani. »Bez sumnje Binoje Babu. On vam je spasio barem deset golova!«, odgovorim ja službeno. Binoje je bio veoma veseo zbog toga moga priznanja. Blaženo se smješkao, pa smo od toga dana postali i još veći prijatelji.

A sada da završim pozivom na vas. Ako koja momčad tamo od New Yorka do Californije misli da je dosta jaka, da se s nama ogleda »na megdanu«, neka nam na vrijeme pošalje vijest u Bošonti, pa ćemo sve pripraviti za utakmicu. No, pod jednom pogodbom: da »nepristrani« Binoje Babu bude sudac, i da mu se svatko pokorava. Pristajete li na ovu pogodbu???

Pozdravlja Vas počasni predsjednik bošontskog kluba »Tigers!«

Ante Gabrić SJ

izvor i foto: bitno.net

1. FINALE KUPA HRVATSKE U VESLANJU

By
LIKEmetkovic.hr
-

Sve je spremno za 1. Finale kupa Hrvatske koje se održava u Metkoviću dana 4. 7. 2015. sa početkom u 12,00 sati. Sve informacije i program događanja možete pronaći na službenoj stranici VK Neretvanskog gusara.

Dođite i podržite veslače i uživajte u prekrasnom pogledu sa šetnice 116. Brigade Hrvatskih branitelja! Vidimo se u subotu!

Pogledajte fotografiju odlaska fra Vjeke Vrčića iz Metkovića 1958. godine

By
LIKEmetkovic.hr
-

Fra Vjeko Vrčić bio je župnik u Metkoviću u razdoblju od 1945. do 1958. godine. Koliko je bio omiljen govori nam i fotografija naroda koji ispraća fra Vjeku.

Rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, gdje je i umro nakon punih 100 godina života 9. srpnja 2014.

Franjevačku gimnaziju završio je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Zaređen je za svećenika u Splitu 1938. godine. Kroz 77 godina svećeničkog staža službovao je u brojim župama imotskoga, vrgoračkoga i metkovskoga kraja: u Sinju kao prefekt sjemeništa (1938.-1939.) i profesor na gimnaziji (1939.-1945.), u Metkoviću kao župnik i dekan (1945.-1958.), u Runovićima kao župnik (1958.-1959.), u Igranama / Drašnicama kao župnik (1959.-1961.), u Imotskom kao gvardijan, župnik i dekan (1961.-1967.), te u Vrgorcu kao župnik i dekan (1967.-1982.), a nakon toga do smrti kao ispovjednik u Imotskom. Utemeljio je Franjevački muzej u Imotskom.

imotskenovine.hr

Piterija “Dragi” na novoj lokaciji i u novom ruhu

By
LIKEmetkovic.hr
-

Ovih dana preko puta Osnovne škole “Stjepana Radića” svoja je vrata otvorila Piterija “Dragi”. Već sa vrata osjeti se miris domaće pite, a samo što trebamo je odabrati od čega ćemo, da li ćete od mesa, sira, krumpira, zelja, jabuka ili možda višanja. Pite kod “Dragog” do sada su se mogle naći nedaleko u manjem prostoru preko puta Srednje škole, a od danas u novom ruhu i komodnijem prostoru, kako već rekosmo na početku, pored Osnovne škole “Stjepana Radića”. Dakle, tko voli dobru pitu od sada zna gdje će..

“Prevencija ovisnosti u lokalnoj zajednici udruženim snagama”

By
LIKEmetkovic.hr
-

Povodom obilježavanja međunarodnog dana borbe protiv zlouporabe droga danas je u Zgradi političkih stranaka održana konferencija na temu “Prevencija ovisnosti u lokalnoj zajednici udruženim snagama” u organizaciji Zajednice Ivana Pavla XXIII, a u partnerstvu sa Gradom Metkovićem, Zavodom za javno zdravstvo dubrovačko-neretvanske županije i Udrugom mladih Vid.

Na konferenciji je predstavljen projekt “Nauči živjeti” koji je odobren i sufinanciran od strane Ureda za suzbijanje zlouporabe droga Vlade RH, Ministarstva zdravlja putem partnerstva sa ZZJZDNŽ i Dubrovačko-neretvanske županije, a obuhvaća: edukativne interaktivne radionice, kampove za mlade, edukativne radionice za roditelje i savjetodavni rad.

Ivano Balić: Biti trener? Nemam ja živaca za to!

By
LIKEmetkovic.hr
-

Nakon dvadeset godina aktivnog igranja rukometa Ivano Balić rekao je dosta. Leđa više nisu slušala i posljednju utakmicu odigrao je 5. lipnja u malom njemačkom gradiću Wetzlaru. Njegovi zeleni na kraju njemačkog prvenstva pobijedili su Göppingen, a Ivano se oprostio s jednim pogotkom i pet asistencija. No, iako je odigrao posljednju službenu utakmicu, još ćemo ga barem jednom vidjeti na parketu – na oproštaju generacije koja je osvojila svjetsko i olimpijsko zlato.

Kada je hrvatska reprezentacija putovala na Svjetsko prvenstvo u Japan 1997. godine, Ilija Puljević, tadašnji izbornik, jednom je kazao kako u splitskom Brodomerkuru igraju dva izuzetno nadarena igrača – Balić i Metličić. Govorio je da su njih dvojica poput Kukoča i Rađe koji su s košarkašima Jugoplastike osvojili dva Kupa prvaka, a s reprezentacijom Hrvatske brojne medalje. I nije se Ilija prevario. Ti splitski klinci napredovali su iz godine u godinu. Nakon što Zdravko Zovko nije uspio Hrvatsku odvesti na Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine, došlo je do smjene generacije. Josip Milković preuzeo je reprezentaciju i 2001. godine na Mediteranskim igrama u Tunisu Ivano je prvi put zaigrao za hrvatsku reprezentaciju i odveo je do zlatne medalje. Prvi je put na velikom rukometnom natjecanju zaigrao 2002. godine kada smo na Europskom prvenstvu u Švedskoj osvojili posljednje, 16. mjesto.

– Svi smo podbacili, pa i mi koji smo čekali priliku s klupe – rekao je Ivano koji je u to vrijeme bio pričuva na srednjem vanjskom Slavku Goluži.

U međuvremenu je iz Splita prešao u Metković, tamo gdje su već bili njegovi prijatelji –Pero Metličić i Davor Dominiković.

– U to vrijeme tražili su ga mnogi klubovi, ali nije htio u inozemstvo. Zagreb ili Metković? To je bila njegova dvojba. Dugo su trajali pregovori i na kraju mislim da je odlučilo to što je Metković puno bliži Splitu i što su u Metkoviću igrali njegovi prijatelji. Meni je pripala čast da ga treniram u godinama kada je bio već među najboljima na svijetu – istaknuo je Ivica Obrvan, tada trener Metkovića.

Dolaskom Line Červara za izbornika Hrvatske počinje renesansa hrvatskog rukometa, ali i vladavina Ivana Balića kojeg su odmah prozvali rukometnim Mozartom, Jordanom ili Ronaldinhom. Od 2003. do 2010. godine pod Červarovim dirigiranjem Ivano je osvojio šest medalja – dvije zlatne, dvije srebrne i dvije brončane. Poslije je kod Slavka Goluže, od 2011. do 2012. godine, osvojio još dvije brončane medalje.

– Uvijek ću tvrditi da smo trebali osvojiti puno više zlatnih medalja. Trebali smo biti prvi na Svjetskom prvenstvu kod nas, 2009. godine, uzeti barem jedno od dva europska finala, a najviše mi je žao Igara u Londonu gdje smo trebali biti prvi. Zašto nismo? E, to je pitanje za nekog drugog – istaknuo je Ivano.

U karijeri nije igrao u puno klubova. U Hrvatskoj je igrao za Brodomerkur, Metković iZagreb, a u inozemstvu je igrao samo u Španjolskoj (Portland i Atletico) i Njemačkoj (Wetzlar). Zanimljivo je da je u tri kluba odradio po četiri godine (Metković, Portland, Zagreb). U Atleticu je igrao samo jednu sezonu dok se klub zbog financija nije raspao, a u Wetzlaru nije uspio odigrati više od jedne sezone jer se oprostio.

Posebna je priča njegova tvrdoglavost. kad je bio mlađi, otac ga je često savjetovao o igri, stalno mu nešto prigovarao, a budući da je Ivano bio tvrdoglav, nije ga slušao.

– Teško sam prihvaćao njegovo mišljenje, drukčije sam gledao na neke situacije, on je htio da više šutiram na gol, a ja sam, što je posljedica igranja košarke, želio razigravati suigrače – govorio je Ivano Balić.

Rukomet je zavolio od malih nogu jer je praktički odrastao u dvorani. Živio je s roditeljima u Italiji gdje je njegov otac od 1977. do 1987. igrao rukomet. Boravili su u manjim mjestima, najprije u Rovretu pokraj Verone, zatim pokraj Milana i na kraju u Pratu pokraj Firence. Tako je u Italiji živio od trećeg mjeseca života pa do polaska u osnovnu školu. Majka i Ivano vratili su se u Split, a otac je ostao još neko vrijeme u Italiji. Kako rukomet nije bio osobito popularan u Splitu, Ivano je u početku trenirao košarku budući da su svi splitski dječaci bili zaluđeni Jugoplastikom i košarkom. Počeo je trenirati na Gripama, no kada je 1995. vidio da u KK Split neće dobiti priliku, okrenuo se rukometu.

Goluža nije znao s njim

Prišao mu je, naime, Mate Bokan, prijatelj njegova oca, i predložio da počne trenirati rukomet jer je on tada bio trener u rukometnom klubu Brodomerkur iz Splita. Ivano se vrlo brzo pokazao iznimno talentiranim.

Malo je bilo trenera koji su znali s njim jer je Ivano igrao protiv svih rukometnih šablona. Uostalom, Lino Červar je javno rekao da se s Ivanom često svađao, da često nisu bili na istoj valnoj dužini. Nije tajna ni da Slavko Goluža nije znao s Ivanom. Prvo ga je poslao na klupu jer je na mjestu srednjeg vanjskog dao priliku Duvnjaku. Ivano je otrpio sve jer je htio na Igrama u Londonu osvojiti zlatnu medalju. Kada nije, to je bio kraj između njega i Goluže koji ga nije zvao na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku 2013. godine.

Za najboljeg igrača europskih prvenstava proglašen je dvaput (2004. i 2006. godine), a dvaput je bio MVP svjetskih prvenstava (2005. i 2007. godine).

– Naravno da mi sve nagrade puno znače jer dokazuju da svoj posao radite dobro. Ali, kao što sam rekao, te nagrade ne bih mogao osvojiti bez suigrača – istaknuo je Balić.

Ivano će posebno pamtiti Olimpijske igre u Pekingu. Naravno, ne po tome što je s Hrvatskom osvojio četvrto mjesto, već po tome što je nosio našu zastavu na svečanom otvaranju.

– Uh, sad tek shvaćam kako nije lako nositi zastavu. Ruka me boljela pet dana – istaknuo je Ivano po čijem su imenu za vrijeme Olimpijskih igara u Londonu četiri godine kasnije nazvali jednu stanicu metroa.

Želio je Ivano vidjeti kako izgleda stanica koja je za vrijeme Igara dobila njegovo ime. Premda nije to javno pokazao, dojam je da se razočarao. Naime, na stanici nema nikakve oznake da se zove po njemu. Čak ni njegova sličica, ime, bilo što. Na stanici čak nema ni olimpijskih obilježja. Stanica Dalston Kingsland nalazi se u istočnom Londonu, udaljena samo dvije stanice od kvarta u kojem je stari stadion Arsenala. Od središta Londona do ovdje treba 45 minuta vožnje željeznicom. Automobilom vjerojatno dvostruko više. Stanica je mala, a u kvartu iznad velik je broj malih pubova i dućana.

– A gdje je moj kip, moja velika slika – u šali je rekao Balić, a onda ozbiljno nastavio:

– Nisam ni očekivao nešto specijalno. Stanica k’o stanica, ali je lijepo znati da se zove po meni i da sam jedan od stotinjak vrhunskih sportaša koji također imaju svoje stanice po Londonu – rekao je Ivano.

O rukometu je mogao govoriti danima. Naravno, kad bi bio raspoložen. Najviše je mrzio govoriti o svom privatnom životu. Oženio se mlad, s dvadeset godina. Godinu dana kasnije dobio je sina Dinu. Brak s Ivanom potrajao je sedam godina. U međuvremenu je našao drugu ljubav, Mirelu Delić, bivšu hrvatsku odbojkašicu. Prošle godine dobili su sina kojeg su nazvali Vigo. A mrzio je i odgovarati na pitanje – kada će se ošišati?

Posvećujem se obitelji

– Kad mi postave to pitanje, dođe mi da ustanem i odem. U redu, imao sam prije kratku kosu, no kada sam je pustio, ona je postala moj imidž i to je to – rekao je Ivano.

Osim rukometa, prati gotovo sve američke sportove. Obožava gledati NBA utakmice i puno je puta ostao budan do četiri-pet ujutro. Veliki je navijač i hokejaša na ledu New Jersey Devilsa. Zahvaljujući njemu na pripremama reprezentacije obavezno se igraju turniri u NBA ili NHL-u. Naravno, na playstationu.

– Nema više playstationa, nema više gledanja ranojutarnjih utakmica. Sad se posvećujem obitelji, koliko mi to vrijeme bude dopuštalo – istaknuo je.

A obaveze u Hrvatskom rukometnom savezu počinju 1. srpnja. Od toga datuma službeno postaje koordinator za muški rukomet, posao koji je godinama radio Zoran Gobac. Prva velika akcija s reprezentacijom bit će Europsko prvenstvo u Poljskoj u siječnju 2016. godine. No sljedeće su godine i Olimpijske igre u Rio de Janeiru na koje Hrvatska želi otići. Kad već nije osvojio dvije zlatne medalje kao igrač, neka onda osvoji barem jednu kao koordinator. Kao trener? To neće ići.

– Trenerski posao nije za mene. Nemam ja živaca za to – zaključio je.

vecernji.hr

Mediteranski raj u Kleku

By
LIKEmetkovic.hr
-

Kuću smo kupili 2002. godine, bila je u zaista lošem stanju. Da ste to vidjeli, ne biste mogli vjerovati. A danas posve drukčija priča. Derutan i zapušten objekt, ni sjena ovome što je sada. Sjećam se da su nam gotovo svi prijatelji govorili da smo ludi jer smo previše platili tako zapuštenu kuću. Čak i naša djeca, Toni i Paula, koji su tada imali 7 i 9 godina, plakali su jer smo “kupili najružniju kuću na svijetu”. Bili su silno nesretni svaki put kad bismo išli u Klek, a mi smo im uvijek iznova objašnjavali da će im jednog dana biti drago što imaju vikendicu baš na tom mjestu. I tako je bilo. Danas su oni studenti i jedva čekaju da sa svojim prijateljima krenu prema Kleku. Ovdje baš uživaju i provode kvalitetno svoje slobodno vrijeme, zezaju se i odmaraju, što je, složit ćete se, savršen spoj. Stvar je u tome da smo mi, unatoč jako lošim početnim komentarima, jednostavno znali da radimo pravu stvar.

Imali smo jasnu viziju što u konačnici želimo postići s tim projektom, a i na prvi pogled smo se zaljubili u predivnu lokaciju čiji su najveći plusevi prvi red do mora i cjelodnevna osunčanost – sa smiješkom nam govori Zlatko Volarević. Sa suprugom Snježanom živi u Metkoviću, a svaki slobodni trenutak provodi u, kako sam kaže, njihovoj antistresnoj oazi, ljupkoj vikendici u naselju Klek, neodoljivom mjestu u Dubrovčko- neretvanskoj županiji, okruženom stoljetnim maslinama, oleandrima i drugim mediteranskim biljem. Klek s okolicom spominje se prvi put tek u 17. stoljeću, i to u sastavu Dubrovačke Republike.

Kao luka bio je od važnog strateškog značenja jer se preko nje odvijala trgovina sa zaleđem, i to ponajviše trgovina solju. Kako bi sačuvala luku, Dubrovačka Republika dala je sagraditi utvrdu poviše Kleka kako bi se obranila od Turaka i Mlećana. Utvrda je dobila ime “Smrden grad” zbog brojnih leševa koji su nakon bitke s Turcima širili na tom području prilično neugodne mirise. Nedugo zatim, do utvrde je podignuta Crkva posvećena Velikoj Gospi (svake godine na dan Velike Gospe organizira se hodočašće prema Crkvi). Utvrda “Smrden grad” zajedno s crkvom i obližnjom nekropolom stećaka zanimljivo je izletište mnogobrojnim turistima.

Danas je Klek malo turističko naselje smješteno u istoimenom zaljevu kojem je priroda podarila jednu neobičnost: svojim izgledom podsjeća na potkovu. – Klek je čisti hedonizam i za nas nema ljepšeg mjesta – kažu vlasnici i dodaju da njihova vikendica zapravo ima 200 četvornih metara. – Bez imalo skromnosti možemo reći da smo u nju uložili puno svog truda, fizičkog rada, vremena i ljubavi i tek sada možemo reći da je ono što smo zamislili prije 13 godina dobilo svoj neki krovni završetak. Kuću smo kupili kako bi prvenstveno mi u njoj mogli uživati i tako smo je i uredili, ali smo zamislili da jedan dio ostavimo za iznajmljivanje, a drugi samo za sebe. I sada smo konačno to realizirali pa u svom dijelu uživamo svako ljeto, ali često i zimi kada je poseban ugođaj uz topli čaj, peć na drva i pogled na uzburkano more – oduševljeni su simpatični supružnici.

Dio kuće koji su preuredili i osmislili za sebe ima 76 kvadrata i sastoji se od jedne spavaće sobe, kupaonice, kuhinje, trpezarije i dnevnog boravka na jednoj etaži te spavaće sobe i kupaonice na drugoj etaži, koja je otvorenog tipa, nešto kao galerija. Vlasnici su se odlučili na pod staviti pločice. Dvoumili su se između njih i parketa, a kažu kako su se ipak odlučili staviti pločice zbog blizine mora i osjećaja ugode kad se ljeti hoda po kući. Strop u kući od drvenih je greda koje je vlasnik Zlatko sam farbao. Kuhinja je rađena po mjeri, a supružnici su htjeli da bude što jednostavnija i da nikako ne bude u visokom sjaju. Posebni element u kući su originalne stepenice koje je osmislio i napravio prijatelj vlasnika, i to u kombinaciji željeza i drva. Uređenje smo osmislili kao opušteno, a uglavnom smo skicirali uz kave s prijateljima.

Srećom, imamo dobrog prijatelja arhitekta koji je pažljivo slušao sve naše želje i od ideje ih pretvarao u konkretna prostorna rješenja. Osnovna nit vodilja kod uređenja bila nam je – svjetlo, prozračno, sunčano, toplo i jednostavno. Još dok su trajali grubi radovi, u jedan kutak stavili smo najdraži cvijet i fotelju koju smo s ljubavlju spasili sa smetlišta. Moram vam otkriti kako je za skoro sve originalne stvari u kući kriva Švedska jer je suprug glazbenik, bivši član Trotakt Projekta iz Metkovića te grupa Đavoli i Crvena jabuka. Tako je često putovao na svirke i doslovno se zarazio ljepotom skandinavskog dizajna, što je potom prenio i na mene – kaže vlasnica Snježana.

Dodaje da je zbog te velike ljubavi prema Skandinaviji u kući dominantna bijela boja, a zatim su se malo-pomalo dodavale koloritne sitnice da bi se izbjegao sterilan ambijent. – Nikako nismo htjeli da dojam prostora bude hladan, već smo težili toplini kojom smatramo da mora odisati svaki pravi dom. Mislimo da je u tome i poanta i smatramo da bi svatko trebao urediti vikendicu u skladu sa svojim guštima i potrebama. Drugim riječima, unijeti u taj prostor dio svog karaktera, dio svoje duše – ističu vlasnici, najponosniji na komade namještaja koje su dobili kao poklon, a koji su se odlično uklopili u interijer, poput plavog kauča i fotelje.

– Prijateljica nam je poklonila te komade namještaja, a mi smo ih sami doradili i transformirali u nove, funkcionalne predmete – s ponosom pričaju vlasnici i napominju da im je drago što svaka stvar u kući ima svoju priču, anegdotu kako i otkud je tu. Kao par smo kreativni i guštamo kad možemo stari predmet prenamijeniti u novi, funkcionalni. Primjerice, stara singerica koja nam je stradala u poplavi prije nekoliko godina dobila je novi izgled jer smo drveni dio koji se raspao zamijenili kamenim. Isto tako, krevet na galeriji sami smo farbali, sivu komodu u spavaćoj sobi također… Općenito, nismo htjeli bacati stare predmete jer vjerujemo da se svemu može udahnuti novi život. Naravno, nije sve staro.

Neke sitnice kupili smo u Ikei i drugim modernim trgovinama – objašnjavaju. A na što su najponosniji kada je u pitanju njihova vikendica iz snova? – Nismo nikada razmišljali na što smo najponosniji. Definitivno mogu reći da sam ja osobno najponosnija na svog supruga koji je strpljivo danima radio sam sve radnje u kući, nosio kamenje, utovarivao jedne pločice u Splitu i vozio iste do Kleka, a zatim ih istovarivao, pa sljedeći dan opet išao u Split i mijenjao ih za druge, strpljivo kupovao po švedskim trgovinama sitnice za naš dom… Ništa mu nije bilo teško – ponosno govori vlasnica Snježana. Priznaje da joj ipak nema ništa ljepše od buđenja u spavaćoj sobi na galeriji i pogleda direktno iz kreveta na more. Takvo buđenje ne može kupiti nikakav novac.

To je čista fantazija – kaže i dodaje da ih svako ljeto posjećuju brojni prijatelji, pa uz kvalitetno vino i ukusnu ribu uvijek padne i neka dobra pjesma do dugo u noć. – Družimo se skoro svaki dan, svaku večer. Zabavi nema kraja, baš guštamo ovdje i odmaramo dušu i tijelo – zaključuju Zlatko i Snježana, koji svima poručuju da ne odustaju od svoje vizije kućice iz bajke. Kažu: da su oni slušali sve negativne komentare i loše prognoze, danas ne bi bilo njihove savršene vikendice. – Zato ne odustajte. Ako ste si nešto zacrtali, nemojte sumnjati da to možete i ostvariti. Uostalom, kada radite svoju idealnu vikendicu, najvažnije je slijediti svoje želje i viziju i nikako ne odstupati od zacrtanog jer idealna vikendica jedino može biti idealna ako je napravite točno onako kako ste zamislili – poručuju vlasnici.

tekst i slike: domidizajn.jutarnji.hr

ŽNK Neretva posjetili predstavnici HNS-a

By
LIKEmetkovic.hr
-

U subotu, 27.06, trening Žnk ‘Neretve’ posjetili su predstavnici Hrvatskog Nogometnog Saveza, kondicijski trener Hrvoje Matijević, gospodin Darko Kolesarić i naš Metkovac Nikša Martinac. Bili su prezadovoljni radom naših cura te uvjetima koje im pruža klub.

1...2.0452.0462.047...2.057Page 2.046 of 2.057

Zadnje objavljeno

© 2015-2024 LIKEmetkovic.hr