-

Jesmo li svjesni naše prisutnosti u raju ili paklu? – don Damir Stojić

Jesmo li svjesni naše smrti tj. naše prisutnosti u raju ili paklu? Hoćemo li biti svjesni svega toga baš kao u ovom životu? Hoćemo li osjećati radost ili tugu?

Svoje prisutnosti u raju/paklu/čistilištu ćemo itekako biti svjesni. Prvenstveno iz razloga što vjerujemo da neposredno nakon smrti svaki pojedinac dolazi pred posebni sud koji mu život stavlja u odnos prema Kristu. U skladu s njime, svatko prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi.

Što se tiče radosti ili tuge, o njima nema sumnje. Sami tračak Božje blizine dovoljan je da u dušu proizvede radost kakvu u sadašnjem stanju nismo sposobni ni zamisliti. Jednako tako, duša koja je odbacila Boga vječito trpi bol nedostatka te Blizine.

Vidimo se u raju!

BVB,

Don Damir

izvor: studentski-pastoral.com

foto: kastav-crkva.org

10.6. Svetac koji je molitvom ozdravio od mucanja

Današnji je slavljenik blaženi Ivan (Giovanni) Dominici, talijanski dominikanac, kardinal i dubrovački biskup. Rodio se 1356. kao Giovanni Banchini ili Bacchini u Firenci, potomak mletačke obitelji. Otac Domenico, trgovac svilom, umro je prije njegovog rođenja, ostavivši iza sebe dvadesetgodišnju udovicu. Sa 14 godina Giovanni je želio stupiti u dominikanski red, ali majka ga je poslala u Veneciju svojim roditeljima na dvije godine, kako bi ga odvratila od te želje. Kad se vratio u Firencu, primljen je 1372. u dominikanski samostan, iako je imao govornu manu (mucao je). Studirao je u Firenci, Pisi i Parizu. Upoznao je svetu Katarinu Siensku i ostao očaran njezinom pojavom. Kad se 1381. nalazio u Sieni, molio je pred Katarininom slikom i ozdravio od mucavosti. Svećenik, postao je zamjenik priora i prior u firentinskom dominikanskom samostanu Santa Maria Novella, a 1388. lektor, a potom i vikar u samostanu svetih Ivana i Pavla u Veneciji. Osnovao je dominikanske samostane u mnogim talijanskim gradovima i bio desna ruka blaženog Raimonda iz Capue u obnovi reda.

Svestrani humanist, obnovitelj redovničkoga života, propovjednik, diplomat i odgojitelj, bio je plodan teološki i duhovni pisac. Znatno je utjecao na umjetnost Fra Angelica, a posebno se proslavio kao omiljeni propovjednik. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. U proljeće 1401. hodočastio je u Svetu zemlju, a nakon toga postao je u Firenci profesor Svetoga pisma. Papa Grgur XII. imenovao ga je 1407. dubrovačkim biskupom i svojim posebnim legatom u Mletačkoj i Genovskoj Republici, a 1408. i kardinalom. Isticao se u prevladavanju problema nastalih zapadnim raskolom. Novi papa, Martin V, imenovao ga je svojim legatom kod njemačkog cara i češkoga kralja, a povjerio mu je i misionarski rad u obraćenju husita. Na tom zadatku je i preminuo, na današnji dan, 10. lipnja 1419, u mađarskom gradu Budimu. Pripisuju mu se mnoga čudesa. Papa Grgur XVI. proglasio ga je 1832. blaženim. Njegov se blagdan posebno slavi u dominikanskom redu, Dubrovniku i dubrovačkoj biskupiji.

/zupajastrebarsko/

foto: djecamedija.org

Puljić nastupio na međunarodnoj regati

Kao što je prethodno najavljeno, ovaj vikend Ivan Puljić nastupio je na međunarodnoj veslačkoj regati JUMBO na Zagrebačkom Jarunu. Regatu su organizirali Hrvatski veslački savez i veslački klub Jarun 6. i 7. lipnja. U klubu ističu kako su željeli da on svojim nastupom na ovoj međunarodnoj i konkurentski jakoj regati stekne dodatno samopouzdanje i da se ujedno provjeri njegova pozicija u odnosu na ostale natjecatelje iz ostatka Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Ivan je na veslačkoj stazi športsko rekreacijskog centra Jarun osvojio drugo mjesto u B finalu u iznimno jakoj konkurenciji (od ukupno 32 natjecatelja osvojio je ukupno 8 mjesto), zbog čega u klubu ne kriju zadovoljstvo. Osim toga, potrudili su se da Ivan ne posuđuje čamac, nego da vesla svoj čamac koji je dopremljen iz Metkovića u Zagreb, što je jako bitno jer je taj čamac i vesla prilagođeni njegovoj visini i drugim proporcijama, što utječe na kvalitetu veslanja i na kraju na sami rezultat.
Za veslače Neretvanskog gusara nema puno odmora jer ih u lipnju već ovaj vikend očekuje regata u Zadru, odmah nakon toga regata u Kaštelima a veterani na koncu lipnja s pozivnicom odlaze u Omišalj na regatu osmeraca.

Antonio Crnčević (VK Neretvanski gusar)

Hodočašće na biciklima u čast Sv. Ante

U organizaciji Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Društva pedagoga TZK Ljubuški, te biciklističkih klubova Brotnjo, Ljubuški i Mostar 07.06. održano je 7. Hodočašće na biciklima u čast sv. Ante. Hodočašće je održano u sklopu devetnice i pripreme za blagdan Sv. Ante koji se slavi 13.06. , a sudjelovalo je oko 150 biciklista. Biciklističko hodočašće započelo je ispred Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača u Mostaru.

Prvi put na ovom tradicionalnom događaju sudjelovali su i članovi Biciklističkog kluba Metković. Član BK Metković Pero Primorac vozio je iz Mostara, dok je ostatak ekipe nakon skupa ispred caffe bara Casper u Metkoviću biciklima krenuo preko Ljubuškog do Čitluka, gdje su se pridružili biciklistima koji su krenuli iz Mostara.

Sa Broćanskog trga u Čitluku krenulo se put Međugorja. Nakon dolaska u Međugorje biciklisti su se ispred crkve sv. Jakova kratko zadržali u skrušenoj molitvi, osvježili ispred restorana Dubrovnik i nastavili svoj put ispod Križevca preko Miletine i Crnopoda do Humca i svetišta sv. Ante gdje je uslijedio blagoslov i krunica sv. Ante koju je predvodio fra Velimir Mandić.

Zajedničko druženje uslijedilo je u restoranu Mandića jaz na Čeveljuši gdje su se biciklisti okrijepili i družili, a najhrabriji su se i kupali u hladnom Trebižetu. Ovo biciklističko hodičašće iz godine u godinu privlači sve veći broj ljubitelja biciklizma spajajući slogan pod kojim se održava “U zdravom tijelu zdrav duh”, te promičući ono najljepše u biciklizmu, a to je rekreacija i druženje.

tekst i slike: www.bkmetkovic.com

Lea, Petra i Ana – prve Metkovke u projektu “Kosa ljubavi”

Kosa ljubavi je projekt pokrenut za svu djecu u Hrvatskoj koja boluju od malignih i autoimunih bolesti. Ona uslijed kemoterapije ostaju bez kose, što im jako teško pada, pa su dobri ljudi krenuli skupljati kosu od kojih im se rade vlasulje i tako barem malo olakšava to bolno razdoblje koje moraju proći.

Tri male Metkovke Lea, Petra i Ana prve su u Metkoviću koje su donirale svoju kosu za ovaj projekt. Kao i cijeli projekt sve je krenulu preko facebook-a. Gospođa Violeta iz frizerskog salona JOOP, podijelila je status sa službene facebook stranice Kosa ljubavi i već sutradan pojavila se Lea i Petra, a zatim i Ana.

foto: facebook

 

Leo Vladimir prvak Hrvatske u bodybuildingu!

Protekle je subote u Poreču u organizaciji porečkog BBK “Veli Jože” održano XVIII. Prvenstvo Hrvatske u bodybuildingu i fitnessu na kojem su domaćini osvojili čak tri zlata: Selver Kasa u kategoriji men´s physique i kao apsolutni pobjednik, a naš Metkovac Leo Vladimir, kojem je inače trener također Metkovac  Duje Mustapić, u kategoriji BB preko 90 kg. Alen Stojnić oduševio je srebrom u kategoriji masterbodybuilding, a Saša Ristić broncom u kategoriji BB do 90 kg.

Naš Leo potukao je konkurenciju u bodybuilding kategoriji do 90 kg te ostvario vrhunski rezultat u apsolutnoj kategoriji.

Čestitamo Leu i Duji i šaljemo im pozdrav iz Metkovića!

 

izvor i foto: facebook

Sjećanja…

Sjećam se i sjetih se…    Sjećam se da mi je toga toploga rujanskog jutra, dok su se sunčeve zrake probijale do zidova starih kamenih kuća u Krnjesavcu, moja majka obukla mi uštirkanu haljinu na cvjetiće, a pletenice ukrasila rozim fjokima. Uzela me za ruku, a ja skakućući spustila niz skale do jedne bijele kućice koja je ponosno stajala u centru mog grada. Sa jedne strane se uzdizala tete Mare baraka koja je mamila svojim mirisom germe, rogača, šupljih kolača, a sa druge strane teta Ivka nasmijana pekarica. I tako uštirkana sa pletenicama koje su igrale hip hop došla do bijele kućice s velikim zelenim škurama. Prvi pogled bio je na prelijepu tetu koja me uzela za ruku, a majka kaže – “doći ću ja ili baka”. Suznih očiju otpratila sam majku, a škripavi parket… ne boj se ja i ja sam tu! Prolazili su dani i dalje sam sa mojom majkom trčala do prelijepe kuće sa zelenim škurama. Kroz ogradu sam čekala
moju majku, a osmijeh na licu davao je barba Ljubo glazbom, glazbom koja mi je slala poruku – tu sam – tu sam – mama će brzo doći.

I tako prolazili su dani, mjeseci i godine. Odrasla sam. Desilo se čudo, došli veliki strojevi i odnijeli mi kućicu – kućicu moga djetinjstva . Napravili novu veću , a vrtića nema -zašto ? I tako se neki dosjetili da mome gradu treba vrtić . Napraviše veliku kuću u koju dolaze djeca ozarenih lica. Ja sam još tu. Mojoj djeci dajem osmjeh na licu kakav je meni davao barba Ljubo sa svojom glazbom i škripavi parket iz male kućice. I danas kada prođem sjetim se male kućice sa zelenim škurama, sjetim se moga djetinjstva osluškujem glazbu i škripanje parketa. Sjetim se majčine ruke, sjetim se sigurne ruke i zagrljaja tete Marije – sjetim se moga djetinjstva…. a ja? ja sam i dalje u velikoj kući sa svojom djecom i kažem im: “nikada nemojte zaboraviti vrtić u vašem srcu, uvijek nek’ ima svoj kutić” !

Napisala Neđa Vuica odgojiteljica u dječjem  vrtiću.


P.S. inspirirano svojim životnim iskustvom

Čudesne priče oca Ante Gabrića

Toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku.

Mnogi me pitaju koje je »marke« moj bicikl, ide li na naftu ili na — benzin, koliko kilometara na sat prevali, gdje ga popravljam, koliko mu je godina, je li stariji od mene itd.

Odmah odgovaram: nije iz Noine lađe, nije ni Metuzalemovih godina, no točno vam ne bih znao reći je li napravljen prije prvog ili drugog svjetskog rata. Kad mi ga je, naime, još u Bošontiju darovao velikodušni darovatelj, rekao mi je da ga je upotrebljavao njegov djed. To me je podsjetilo kako je ono Bračanin hvalio o borbi s Turcima koji su htjeli osvojiti Brač. »Pričal je did mojega dida da je did njegova dida vidil Turčina…«

Dakle, vi koji ste dobri u matematici izračunajte kad je to bilo, pa ćete više-manje pogoditi koliko je godina mojemu biciklu…

Što je na njemu još originalno, ne znam, jer sam toliko puta pao s njega na ovim uskim putovima i nasipima, toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Imamo dvije male radionice za popravljanje bicikala, a i naši mladi u školi poprave manje stvari.

Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltna cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče.

Drugi su problem rijeke, rukavci Gangesa i kanali. Na rijekama nema mostova, nego valja s biciklom na ramenima kroz blato dolje do lađice, a onda opet kroz blato na drugoj obali do nasipa. Vjerujte, više puta je to tako teško, osobito kad je blato do koljena. Tad se jedva jedvice izvučem na drugu stranu. A kod malih kanala problem su skliski mostovi napravljeni od bambusa. Tu moraš balansirati kao »akrobat« u cirkusu. A kad je čovjeku 66 godina, koji put se počne oko tebe magliti pa izgubiš ravnotežu — i onda i bicikl i Ante završe u vodi i u blatu. No hvala dragom Anđelu čuvaru, hvala vašim molitvama, Antina je glava dosad ostala na ramenu. Pa eto šapnite koju molitvicu ili mojem ili svojem anđelu čuvaru da i dalje oni čuvaju Antu i sve vas…

izvor: Bitno.net

foto: croexpress.eu

Ivan Dodig – od Metkovića do Roland Garrosa!

Metković, 7.6.2015.- Ivan Dodig jučer je u paru sa Marcelom Melom osvojio Roland Garros! U finalu parova pobijedili su braću Bryan, Mikea i Boba, sa 6:7, 7:6, 7:5 i tako ostvarili fenomenalan uspjeh! Bio je to sjajni finale u kojemu su gledatelji mogli uživati, a meč je trajao dva sata i 15 minuta.

U prvom setu nije bilo breakova, a hrvatsko-brazilski par imao je najbolju priliku jer je kod 2:2 ima tri prilike ta break, ali niti jednu nije iskoristio. Odluka je zato pala u 13. igri u kojoj su Amerikanci bili uspješniji. A bolje su otvorili i drugi set i poveli sa 4:2, ali tada se Dodig i Melo vraćaju u igru te ovoga puta oni slave u tie-breaku. Uslijedio je vrlo napeti treći set u kojemu su oba para imale svoje prilike, ali kod rezultata 5:5 Dodig i Melo drugi puta su u meču iskoristili priliku za break (imali su ih osam) i susret su uspješno priveli kraju.

Veliko slavlje uslijedilo je po završetku susreta, jer osim što su pobijedili najveći par u povijesti, osvojili su svoj prvi Grand Slam naslov. Dosad su samo jednom igrali u samoj završnici ovako velikog turnira, ali upravo su ih braća Bryan zaustavila u finalu Wimbledona 2013. godine. Dodig je tako postao drugi hrvatski tenisač s Grand Slam naslovom u parovima. Dosad je to pošlo za rukom samo Nikoli Piliću (u paru s Pierreom Barthesom) i to na US Openu davne 1970. godine. U ženskoj konkurenciji to je uspjelo samo Mirjani Lučić (u paru s Martinom Hingis) 1998. na Australian Openu. Ivan Dodig usko je povezan za Metković, naime, u Metkoviću je osvojio svoj prvi pokal! Osim toga Ivan je u svojim pripremama često koristio teniske terene u Metkoviću i tu je uvijek rado viđen. Ivane čestitamo!

izvor: večernji.hr

foto: Reuters/Pixell

Ivan Slamnig

Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.

Neću činit viče, bome
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)

stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.


Ivan Slamnig (1930. – 2001.), suvremeni hrvatski pjesnik, prozaik, književni teoretičar i prevoditelj. Rođen je u Metkoviću.
Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Od 1949. godine surađuje u mnogim književnim časopisima, a prvu knjigu, zbirku pjesama Aleja poslije svečanosti objavljuje 1956. Nekoliko je godina radio kao predavač na slavističkim katedrama sveučilišta u Firenzi, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i Uppsali. Do umirovljenja bio je profesor na Katedri za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Slamnig je svestrani književnik. Piše poeziju (zbirke: Aleja poslije svečanosti, 1956.; Odron, 1956.; Naronska siesta, 1963.; Monografija, 1965.; Limb, 1968.; Analecta, 1971.; Pjesme u izboru Slobodana Novaka, 1973.; Dronta, 1981.; prozu (zbirke pripovjedaka Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964.; roman Bolja polovica hrabrosti, 1972.) i radiodrame.

Osim toga, autor je brojnih prijevoda poezije i proze s mnogih europskih jezika, sastavljač značajnih antalogija i priručnika, a značajne su njegove knjige iz književne teorije i književne povijesti.

Zadnje objavljeno