Jesen je uvijek nosila boje, mirise i boli otvorenih rana, stoga smo se uvijek bojali tišine u kojoj se bude crne slutnje. Sa svakim su se sutonom (a to su dani kad se sve brže smrkava) oživljavala mračna sjećanja jerbo bi nas iza sure hridi ili ogoljela rta vrebale utvare od kojih se branismo sardskim cerekom očekujući da nas sablasti neće dočekati kad jednom duga mračna noć napokon mine i kad nakon nje napokon otklopimo oči. Smiluj se nama, Gospodine! Smiluj se nama. Ujesen bismo se nakon branja maslina uvijek penjali na visove kako bismo ugrijali zglobove skvrčene poput debala stoljetnih stabala, a plamen bi užganoga tančika tek na trenutak razgonio tmore koje bi se tanjile tek nakon više kutala vina. Plamen bi rasvjetljivao kmicu tek toliko da ne spuznemo i ne razbijemo se, no kao što studeno more nije vidalo otvorene rane, nego ih je samo rastvaralo, kao što nas puštanje krvi iz njih nije liječilo, nego nam oduzimalo snagu i dah, tako bi nas i vino tek pridiglo, dovoljno da nam novi dodir s tlom samo bude još bolniji jer preduge su te jesenske noći u kojima su boje prejarke da bi se s mirom usnulo. Smiluj se nama, Gospodine! Smiluj se nama. Katkad se pitamo je li nam bolje u maglama, u krajevima u kojima se svaka mast preobrazi u sivilo jer se onda i ne nadamo danu, jer onda ni ne znamo živimo li ili tek nemirno snijemo, jer onda zaboravimo kako smo nekoć živjeli i što smo snovali, a u što smo se na koncu prometnuli. Ujesen stoga ni ne bi bilo teško zauvijek otići jer smo i tako nakon rođenja mali i nesvjesni bili uronjeni u vodu, a sad kad nam Sunce tek rijetko i slabašno otpozdravi i kad nas more teško prihvaća, najlakše bi bilo uroniti u beskrajno plavetnilo i natjerati staroga grintavog prijatelja da otare svaku suzu s naših očiju. Smiluj se nama, Gospodine! Smiluj se nama.
Negdje pretkraj prvoga odlaska s Otoka prijatelj mi reče kako bi trebalo dokinuti svibanj i listopad jer su to mjeseci koji nas zavaravaju: svibanjski nas topli dani draže da pomislimo kako je ljeto na vratima, a onda nas neverini, bure i najednom ispražnjeni porti i plaže uvjere da nije tako, a listopad nas bonacama začara, pa pomislimo da ljetu nije kraj sve dok nam pomicanje u najbliži hlad ne utjera studenicu u kosti, a noći nas duge ne uvjere da smo zapravo sve zamislili te ne pobude sumnju da su ruševine ljeta jednako nestvarne kao ljeto samo. Mogu li mirne, plave naše vale tješiti svoje ljude?
Kraj ljeta (iako je davno kalendarski prošlo, za mene ono završava tek nakon posljednjega banja, a još se nadam barem jednomu) obično na površinu vraća i zakopane ratne sjekire u hrvatskome jezikoslovlju u kojemu se teme vječito ponavljaju. Čitao sam nedavno tako kolumnu Branimira Pofuka koji je zgrožen naglascima Bože Petrova (podebljani su naglašeni slogovi kako biste odgonetnuli mjesto naglaska koje nije uvijek u skladu s očekivanjima, ne bio ja dugogodišnjim suradnikom Šćepe Šešelja). Novinar drži kako je pravilan izgovor svačijega osobnoga imena i prezimena odrazom građanske uljuđenosti i u tome je potpuno u pravu, navodi čak i neke zgodne primjere (uključujući i osobne) te zamjera predsjedniku Hrvatskoga sabora što osobno ime koje bi on (novinar) i svaki urbani Hrvat, dakako po njegovu mišljenju, izgovorio Tomislav, a drugi on (Božo Petrov) izgovara mjesno Tomislav. Meni uvijek ta ocjena urbano ide na jetra jer bi, primjerice, i mnogi Dubrovčanin ili Mostarac (a ako Dubrovnik nije grad, onda ne znam što grad jest) navedeno osobno ime izgovorio poput Bože Petrova iako se mogu složiti da bi Zagrepčanin Tomislav Saucha teško svoje ime izgovorio poput mojega sugrađanina Bože. Čak se i načelno mogu složiti s ocjenom da bi se predsjednik Hrvatskoga sabora trebao propitati kod svojih kolega kako svatko od njih svoje osobno ime izgovara, no ne bih se složio s ocjenom da bi svako od osobnih imena i prezimena trebalo izgovarati onako kako se izvorno izgovara jer bi onda, primjerice, i Branimir Pofuk morao naučiti da se korčulansko prezime Bačić ne izgovara sa štokavskim ć, nego sa znatno umekšanijim čakavskim, a pitanje je može li ga proizvesti. Osim toga, već sam se više puta uvjerio da su naši novinari osjetljivi na provincijski izgovor te da pravilo koje sami postavljaju (dakle, da prezimena treba izgovarati prema mjesnome liku) ne primjenjuju (doduše, uglavnom zato što ne znaju ili se grade da ne znaju) ni na štokavska prezimena, počesto čak i kad je riječ o prezimenima iz krajeva iz kojih sami potječu. Tako, recimo, jedan športski izvjestitelj rođen u Usori susjedu iz bosanskoga dijela Posavine Kozini prezime uporno izgovara Kozina kao da je s Dugoga otoka, a rijetko da bi se koji novinar iz kulture (a takav je i Branimir Pofuk) usudio izgovoriti Celestin Medović, kako imensku formulu glasovitoga umjetnika izgovaraju njegovi Kunovljani. Zahtijevati od naših novinara da prezimena naših rukometnih izbornika izgovaraju pravilno, tj. Golúža i Bábić, prezime nobelovca Ive Andrića poput Travničana Àndrīć te da nauče kako se pravilno izgovara Jàrak (štoviše genitiv je Jàraka), bilo bi vjerojatno previše, no prigovara se obično samo provinciji jer se ona uglavnom ni ne buni, jednim dijelom i stoga što se sama srami vlastita govora (zasad se ipak metkovski zastupnici u Hrvatskome saboru dobro drže, što javno pohvaljujem). Uostalom, mnogi naši političari iz štokavskih krajeva poput Slavonije i Makarskoga primorja čim zasjednu na položaj, počnu govoriti pokušava, replicira, program i sl., što Branimir Pofuk pravilno uočava i s pravom kritizira. Provincija je na tapetu i stoga što nema pristup priopćivalima (zato je meni kao lokal-patriotu drago kad se čuju neki mjesni likovi od kojih se hrvatskim snobovima diže kosa na glavi poput metkovskoga izgovora Tomislav ili blajskoga naglasnog sustava primijenjenoga na riječi iz hrvatskoga standardnog jezika u režiji Branka Bačića), a ono što ne čuju u medijima, i mnogi kroatisti drže nepostojećim čak i kad je pravilno. Ukratko, tema je koju je otvorio Branimir Pofuk zanimljiva i uistinu bismo se barem unutar užega kruga mogli informirati o pravilnome izgovoru pojedinih prezimena (primjerice, vjerujem kako sam novinar nije svjestan kako se prezime Petrov izvorno izgovara u kosim padežima te bi tako sam sebi mogao skočiti u usta) s tim da u javnoj uporabi biramo likove koji su u skladu s fonološkim i naglasnim sustavom hrvatskoga standardnog jezika kako se ne bismo doveli u stanje da se gotovo i ne razumijemo (da mi je vidjeti toga genijalca u medijskome prostoru koji je u stanju pravilno izgovoriti mjesni lik kakva bednjanskoga ili paškoga osobnoga imena i prezimena). Ako postoji više likova koji su u skladu s pravilima hrvatskoga standardnog jezika, možemo odabrati lik kojim se nositelj osobnoga imena služi (primjerice, glumac je Martić Tomislav, a novinar je Baran Tomislav) ili koje nam je, ako dotičnoga ne poznajemo (jer teško da poznajemo svakoga od 39 105 nositelja osobnoga imena Tomislav ili Tomislav, koliko ih je pobrojeno tijekom popisa 2011. godine), bliže. Božo Petrov je odabrao ono što je bliže njegovu mjesnomu govoru izgovoru te nije prekršio ni jedno od pravila standardnojezičnoga naglašivanja (što Pofukovi kolege često čine, pa čak i kad ih nogometaš Čaval upozori da nije Čaval, kad im rukometaš Gojun ukaže da nije Gojun, i dalje drve po svojemu; da ne ponavljam primjere iz vremenske prognoze po kojoj će vrijeme u Slavoniji i Dalmaciji u četvrtak biti promjenjivo zbog ciklone iznad Italije radi čega bi prognostičare trebalo poslati na jezične vježbe), a ako mu tkogod od zastupnika natukne da mu osobno ime ne izgovara „metkovski“, vjerujem da će to prihvatiti. Uostalom, njemu je lakše jer u Hrvatskome saboru mora naučiti pravilno izgovarati tek stotinjak osobnih imena i prezimena dok, primjerice, novinarima svakodnevno preko usta prelaze stotine osobnih imena, a kako vidimo, čak im ni najčešće ne polazi uvijek za rukom točno izgovoriti iako su osjetljivi na tuđe pogreške. Ocjene pak „urbano“ i „ruralno“ dio su dviju dužih priča, jedne o hrvatskome ladičarenju te druge o malograđanštini.
Na koncu tek jedna fraškica iz Kleka u kojemu je jednoć nesuđeni ribar na mrtvo ime i uz čuđenje izletničadi (kojoj je mjesni ugostitelj objasnio kako je riječ o performansu) i vlastite kćeri (Julio, šta je tebi, kakav performans, tebi je samo do zafrkancije, daj mi kavu da se malo smirim!), prvo na moru, a onda na kraju, veslom izmlatio pentu koja nije htjela upaliti ni nakon što joj je priprijetio da će je baciti na dno oceana. „Nije ti more magistrala“, više je za sebe (iako dovoljno glasno da i drugi čuju) manirom rutinera procijedio šjor Mile namještajući usput kapelin. Pa da treba ukinuti listopad, Ivane Prijeviću!
Domagoj Vidović, Rodom o jeziku, listopad, br. 2
