Jedina objektivna i prava istina koja danas postoji – čini se – je istina znanosti. Ova istina se može dokazati, opipati i provjeriti. Plodovi i napredak znanosti govore za sebe. Čuda više ne postoje, sve se može racionalno i znanstveno objasniti. Što je spasenje i kako se čovjek spašava? Jesu li sve religije putevi spasenja koji vode istom cilju? Postoji samo jedna zajednička istina, tj. kako kaže Ratzinger: „Postoji jedna Božja misao o čovjeku i naša je zadaća da toj misli odgovorimo.“  Posljedice napretka i socijalne anarhije nekako izbacuju neke nove pojmove, a posljedice toga su što se: „pitanje o spasenju izbacuje iz razgovora“,  a „istina se nadomješta dobrom nakanom“ i „religija subjektivizira“.  No tu se ne govori o istini, nego o praksi, o ovladavanju stvarima u našu korist.

Kako može čovjek činiti dobro, ako ne zna što je dobro? Kako može ići pravim putem, ako ne zna cilj? Zaključak je tako jasan, zato su i propali „oslobađajuća“ obećanja marksizma, nacionalsocijalizma i liberalizma. Nema, dakle, drugog puta i izlaza, nego da se pitamo je li „nebo započinje na zemlji“?  Za sve religije vrijedi, dakle, isti objektivni kriterij spasenja.

Ako kršćanstvo želi opstati u današnjem čovječanstvu, kako bi u njemu i dalje bilo svjetlilo, onda mora nužno kroz ljubav i milosrđe spoznati i oprostiti sebi i drugima. Milosrđe i ljubav ne mogu biti samo neki slučaj, ni nešto drugo nepoznato i neosobno kao osnova našega svijeta i života, nego vječna mudrost i ljubav Božja. Stoga nam se valja upitati jedno bitno pitanje: „Što je zapravo istina?“

Jer nije sve crno, nije sve jedno i nije sve samo interpretacija! Uspjeh u odgovaranju gore postavljenom pitanju nam daje objektivne kriterije, po kojima se može mjeriti prava vjera. Moramo tražiti i nalaziti istinu, jer samo ona oslobađa, milosrđe mora biti, naš kršćanski, znak današnje kulture, ljubav nam treba pri razlikovanju dobroga od zla. Tako nam Istina, Ljubav i Milosrđe davaju dobre odgovore na aktualne izazove i pokazuje konkretne, doduše izgradnje potrebne, puteve koji zaista vode dalje. Odgovor je zato tako originalan!  Nije jedan od najmanjih učinaka vjere, zato možda milosrđe kao nikada do sada može rehabilitirati vjeru i religioznost današnjeg čovjeka, proširivajući mu „Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu“ uma, duha i srca (Ef 3,18). Možda je samo kod nas kršćana još „čisti i nevini“ pojam milosrđa baš ono što daje zapadnom svijetu fascinaciju o duhovnosti, tako da taj pojam može služiti ne samo kao most između modernog kršćanina i čovječanstva, nego kao novi i tako stari put u zajedničku i mirnu budućnost! Sada je, dakle, na nama da mudro i hrabro nastavimo vječnu, „avanturu s istinom, u ljubavi, puni milosrđa kojega dijelimo“, koja kako se čini – tek sada počinje…

fra Ivo Rastočić

kristocentrik.wordpress.com

Međuškolska natjecanja iz vjeronauka za osnovnu školu u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji održana su 22. siječnja 2016. godine u sedam osnovnih škola. Tema natjecanja bila je: „Brak i obitelj u Božjem naumu“.

Na natjecanju su sudjelovale 53 ekipe od četiri učenika. Svaki je učenik samostalno rješavao pisani test kojim je mogao osvojiti 100 bodova, tako da je ekipa mogla ostvariti maksimalno 400 bodova.

Najveći broj bodova – 398 – osvojila je ekipa OŠ Sućidar iz Splita koju je pripremao don Ivan Čotić. Drugo mjesto s osvojenih 379 bodova dijele ekipa OŠ Trilj iz Trilja koju je pripremala Vesna Tadić i ekipa OŠ Zmijavci iz Zmijavaca pod vodstvom Andrijane Bagarić.

Na srednjoškolskom natjecanju održanom u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu sudjelovalo je 17 ekipa. Najuspješnija je bila ekipa III. gimnazije iz Splita s osvojenih 359 bodova koju je pripremala Ana Gelo. Drugo mjesto osvojila je Franjevačka klasična gimnazija iz Sinja s 343 boda pod vodstvom Silvije Vučković, a treće mjesto Srednja škola Ivana Lucića iz Trogira s 339 bodova pod vodstvom Anite Vuletin.

Na nadbiskupijskom natjecanju, koje će se održati 19. veljače u 10 sati u OŠ “Stjepan Radić” u Imotskom, sudjelovat će dvadeset i jedna najuspješnija ekipa iz osnovnih škola i deset najuspješnijih ekipa iz srednjih škola.

Rezultati za Metković-Ploče-Vrgorac

Kada zapravo možemo reći da nešto/nekoga znamo? Kad možemo biti sigurni u to da nam je nešto dovoljno i da je to sve što nam uistinu treba? Kad (i smijemo li uopće) možemo reći da smo bogati? Kad znamo da smo nešto napravili kako treba ili ne treba? Kako znati jesi li dobra osoba ili ne? Tko zapravo upravlja našim mislima i tko nas navodi ili nam daje točne odgovore? Tko smije to činiti?

Sigurno smo se svi jednom našli u situaciji gdje smo si postavili neko ili više pitanja na koje nismo znali odgovor. Nismo znali nekoga bližnjega također, za koga smo mogli pretpostaviti da zna odgovor. Znali smo da ima netko tko zna, ali se nismo usudili jer nismo tu osobu dovoljno poznavali ili nam se bilo neugodno povjeriti strancu. Čega smo se ili se i danas bojimo?  Brojne dane sjedim sama u nekoj prostoriji i razmišljam. Postavljam si pitanja. Pokušavam riješiti zagonetke u glavi. Pokušavam pronaći dobre i savjesne odgovore. Pokušavam pobjeći od stvarnosti i stavim se u položaj promatrača. Što vidim?

Možemo li ikada biti dovoljno iskreni prema sebi samima? Možemo li onda postaviti pitanje da li možemo biti dovoljni iskreni prema drugima također?

Postoje li odgovori na ova pitanja?

Stavimo li sebe na prvo mjesto, onda ne znamo možemo li reći da smo sto posto sigurni da poznajemo sebe same. U jednom trenutku sjedimo i govorimo sebi da više ili nikad nećemo napraviti nešto, a već nekoliko trenutaka kasnije se uhvatimo u činu na koji smo olako pristali. Oprostimo si svaku grešku. Drugi put neće biti tako. Do kakvog onda zaključka dolazimo?

Ako ne mogu sa sigurnošću reći i ostati pri tome da nešto hoću ili neću napraviti i to zaista ostvariti smijem li reći da poznajem sebe? Jedno je ono što sami mislimo i osjećamo. Postoji onaj glas koji nam u točnom trenutku kaže je li ono što radimo ispravno ili ne. Taj trenutak traje dovoljno dugo da znamo je li sve u redu ili ne. Savjest je ono što bi nam trebalo biti smjernica koju jednostavno moramo pratiti i surađivati s njom. Upravo zbog toga što pored savjesti postoji ono nešto s čime se mnogi na ovom svijetu bore je uspijevamo uvijek biti savjesni i sigurni u to da činimo pravu stvar.

Što će netko reći? Kakvi će komentari biti nakon što napustimo prostoriju? Kakvo će mišljenje netko o nama imati? Hoćemo li biti omiljeni ili omraženi? Često nam se tuđe mišljenje postavi ispred savjesti. Potrčimo i napravimo nešto iako predosjećamo da to nije dobro, ali zbog tuđeg brige od drugima koliko se brinu o nama, napravimo ono drugo. Ono drugo ne smijemo nazvati pogrešno jer još uvijek ne znamo je li pogrešno ili ispravno.

Kad možemo i smijemo reći da nam je nešto dovoljno? Uzmimo za primjer stanje: „imati“. Imati nečega dovoljno znači dovoljno da mogu preživjeti dan za danom, odnosno, imati toliko da sam siguran do kraja života da mi više ništa neće trebati? Smijem li onda reći da imam ako u ovom trenutku imam dovoljno, ali ne znam da li ću imati sutra?  Pojam „imati“ razlikujemo i definiramo različito kod svakog pojedinca. Mi možemo smatrati da netko ima i previše, a ako tu osobu pitamo je li to istina, dobijemo negativan odgovor. Zbog toga i ne možemo osim nikoga osim samoga sebe upitati isto pitanje i vidjeti što ćemo odgovoriti. Tuđe mišljenje nam također ne može i ne bi smjelo utjecati na odgovor jer nam savjest ponovo daje točan odgovor, htjeli mi to ili ne.

Sada već možemo doći do toga da možemo spoznati to da tuđe mišljenje uopće ne smije biti “mjenjač” našeg stanja i osjećanja.  Ako ovo prihvatimo kao istinu dolazimo do sljedeće stanice ovog razmatranja, a to se svodi na ideju o tome jesmo li dobra osoba ili ne. Ako živimo u ovom trenutku sada, ali se stavimo u položaj promatrača sebe i ljudi oko sebe, možemo vidjeti da stareći imamo takav dojam da se ljudi neprestano kvare. Da situacija postaje sve gora i gora iz dana u dan. Postajemo svjesni da su ljudi takvi da bi nas mogli “zeznuti” zbog vrlo nebitnih stvari. Isto tako možemo primijetit da ljubav, prijateljstvo, obitelj… nema jasna pravila o tome kako bi nešto moglo biti ispravno. Imamo dojam da bi brat iznevjerio brata bez ikakvog problema. Sestra bi sestru gurnula u ponor kako bi se uzdignula. Majka bi se zbog ljubavnika odrekla djeteta. Dijete bi zbog društva napustilo dom. Zbog nekog ideala kojeg ne možemo nazvati vjerom, čovjek bi oduzeo pravo na život drugoj osobi jer misli da na to ima pravo. Postavljamo pitanje: “Zbog čega se onda uporno udaljavamo od dobra ako dobro poznajemo?”. Jesmo li zapravo svjesni da imamo sve i da nam je sve darovano, a mi taj poklon ne samo da odbijamo, nego ga pritom i uništavamo?

Kako onda možemo znati ili reći jesmo li dobre osobe?

Vratimo se u svoje tijelo. Sada više nismo promatrač. Sad si ti samo ti. Možeš li se prisjetiti svake osude koju si maloprije dok si čitao onaj dio o tome što drugi rade, primjeniti na sebi? Možeš li sam sebe osuditi? Možeš li samog sebe zapitati ili se prisjetiti što si ti nekome loše napravio i pritom sebe kazniti i priznati da si pogriješio? Osjećaš li se sada dobro ili loše? Koliko si puta bio sretan kad si spoznao da si učinio nešto loše? Vjerojatno nijedan. Ako možemo biti iskreni prema sebi, onda se i možemo suočiti s tim da u nama postoje dvije zvijeri. Dobra i loša. Ne postoji uvjetovana dobrota ili zloba u čovjeku. Ne postoji jasno definirana osobnost kod čovjeka. Postoji samo onaj put koji odaberemo. Postoji veličina one zvijeri koju hranimo. Ako prihvatimo da smo sposobni biti bolji iz dana u dan, onda možemo shvatiti i to da jedino mi sami možemo odrediti kakva ćemo osoba postati, postajati. Ako smo danas dobri, to ne mora značiti da sutra ne možemo postati loši i obrnuto. To znači da nam se svaki dan poklanja kao potpuno nova prilika u kojoj sve možemo promijeniti. Svaki dan možemo napraviti nešto novo, dobro, veličanstveno. Svaki dan možemo proučiti sebe. Svaki dan možemo postati svjesni lošega što smo napravili i možemo napraviti sve da to ispravimo. Svaki dan možemo stvoriti nešto novo. Svaki dan možemo iznenaditi svijet, jednu osobu, zajednicu, obitelj, prijatelja. Svaki dan možemo otputovati i vidjeti nešto drugačije. Svaki dan započeti novi posao. Svaki dan krenuti ispočetka. Svaki dan biti netko drugi, bolji. Svaki dan možeš odabrati hoćeš li biti dobra osoba. Koliko je nevjerojatan taj osjećaj? Koliko si sretan sada kada znaš da si ti onaj koji može nešto preokrenuti na dobro? Koliko si svjestan toga da si savršeno stvorenje, stvoreno od  Stvoritelja? Koliko odlučuješ biti dobar?

Kako bi zaključili ovo razmišljanje… Sve se zapravo može svesti na to da odgovori na postavljenja pitanja s početka zapravo ne mogu imati savršen odgovor. Da ispravan i dobar odgovor ne postoji. Da ne postoji netko tko nama može dati pravilan odgovor jer nitko ne može biti ti i ti ne možeš biti netko drugi. Nitko ti ne može dati bolji odgovor na tvoje pitanje od tebe samoga, odnosno tvoja savjest koja je Božji dar. Zašto? Zato što ti samo sebi možeš suditi, samo sebe možeš popraviti ili pokvariti. Samo sebe možeš promijeniti. Postani svjestan toga i budi zahvalan. Postani svjestan da si ti jedini koji možeš od sebe stvoriti savršeno stvorenje.

Postoji li bolji osjećaj od toga? Postoji li bolji odgovor na svako pitanje od toga da sam možeš znati sve samo tako da radiš na sebi? Da tobom može i ima pravo upravljati samo Onaj od koga si stvoren? Da ti nitko ne smije i ne može suditi bolje i pravilnije od Onog Bitnog, Najboljeg. Nema.Odgovor na svako pitanje leži u spoznaji da samo možeš odabrati pravi put. Da svako skretanje s puta može biti smjernica za povratak na pravi put. Da svaki pad može bit ustanak. Da se sve može popraviti. Da sve ono dobro i loše što se dogodi danas ne može biti bolje ili gore od onoga što slijedi sutra. Ne trebaš se bojati. Ti to možeš nadvladati jer da ne možeš ne bi ni bio odabran za taj zadatak. Samo ti to možeš. Hrani dobrotu u sebi, pokreni se i  promijeni se!

Božena Ljušanin

kristocentrik.wordpress.com

Sveti Agricije (Agricius, Agritius, Agrecius), misionar i biskup njemačkog grada Triera (Rheinland-Pfalz) u IV. stoljeću, rođen oko 260, bio je podrijetlom Sirijac. Patrijarh Antiohije (danas Antakya u Turskoj), bio je prijatelj i savjetnik carice Jelene Križarice, majke cara Konstantina. Trier je bio carska rezidencija od 286, a sjedište biskupije od I. stoljeća. Agricija je biskupom Triera na prijedlog carice Jelene imenovao papa Silvestar I. Biskupsku službu obavljao je dvadesetak godina, a sudjelovao je 314. na crkvenom saboru u Arlesu. Sagradio je mnoge crkve u svojoj biskupiji i obratio mnoge nevjernike u Galiji i na području današnje zapadne Njemačke. Započeo je i gradnju trierske katedrale.

Sveta Jelena Križarica poklonila je biskupu Agriciju i trierskoj biskupiji glasovitu „svetu tuniku“ koju je Isus nosio prema mjestu svoga raspeća i za koju su rimski vojnici bacali kocku, čavao s križa na kojem je Isus raspet te relikvije svetog Matije apostola. Te se relikvije i danas čuvaju u trierskoj katedrali te već stoljećima privlače mnoge hodočasnike. U Agricijevim čuvenim trierskim školama predavali su sveti Maksimin i sveti Paulin, a njegov prijatelj bio je i sveti Atanazije, koji je kao prognanik boravio u Trieru. Atanazije je tada pohvalio visoku razinu vjerskog života u trierskoj biskupiji. Sveti Agricije preminuo je u Trieru godine 335. Zaštitnik je biskupije Trier, stolara, građevinara, slastičara, kovača, krojača i mesara.

Prije otprilike dva mjeseca u vrijeme kada su planirali svoju Božićnu mini turneju po jugu Lijepe naše vodstvo KUDA-a KLEK iz Ogulina pod ravnanjem profesora Joška Ćalete po njegovom naputku završni koncert zadnjeg dana Božićnih blagdana održan je u vidonjskoj župnoj crkvi  Gospe Ledene. Odmah po dolasku gospodin Ćaleta je goste odveo u crkvu kako bi u dvadesetominutnom upjevavanju  naštimali glasove i prilagodili se prostoru.  Za vrijeme slavljenja  Euharistije koju je predvodio don Ivo Bezina pjevali su župni pučki pjevači i mješoviti zbor, a jednu od pjesama za vrijeme svete  Pričesti otpjevali su gosti. Na kraju svete Mise u prostor prezbiterija izlaze članovi KUD-a KLEK i u četrdesetak minuta nastupa otpjevaju petnaestak  Božićnih pjesama sa područja cijele Hrvatske. Župljani i zamjećeni veliki broj vjernika iz okolnih mjesta gromoglasnim pljeskom ispraćali su svaku izvedbu. Kao šlag na kraju koncerta otpjevali su Thompsonovu pjesmu Lijepa li si u vlastitoj izvedbi na oduševljenje svih.

Nakon nastupa uz susretljivost uprave AM Narona organiziran je obilazak muzeja  čijom su se postavom gosti oduševili. Njihovu posjetu muzeju domaćini su iskoristili kako bi im pripremili ručak naravno uz opće poznato pečenje kakvo bi to gošćenje bilo bez neretvanskog brujeta od jegulje i cipola.

vid.hr