Svatko se od nas u životu nađe na raskrsnici. Na nama je da se odlučimo kome ćemo vjerovati i na koju ćemo se stranu okrenuti.
Naš život je ispunjen gotovo jednako svjetlom i tamom, dobrim i zlim. Poneke od nas poprati bolest, ali i zdravlje, svatko se od nas muči, ali i uživa. Svakodnevno ispraćamo sprovode, ali i očekujemo rođenje neke nove djece. Prijatelji nas ponekad razočaraju, ali nam i neprijatelji postanu prijatelji. Postoje i majke koje odbacuju svoju djecu, ali ima i drugih majki koje usvajaju tuđu djecu te ih vole kao vlastitu. Postoje i prometne nesreće, ali još više postoji lijepih, divnih vožnji i stizanja na cilj. Često se od nas otrgne rame i srce na koje smo se oslonili, ali uvijek pronađemo ruku na koju možemo stati, dlan koji nam se nudi pružen iz ljubavi, rame koje nam se činilo tako strano, a postalo nam je tako blisko i sigurno.
Treba se dakle opredijeliti. Za opredijeljene je potrebna samospoznaja ali i spoznaja, potrebno je gledati oko sebe, slušati riječi povjerenja, dobrote, ljubavi… Za opredijeljene je potrebna sloboda – sloboda djece Božje-, potrebno je ocijeniti što je dobro, a što je zlo, potrebno je nakon toga donijeti odluku i krenuti odlučno na tu stranu. Kada se opredijelimo valja nam se uputiti korak dalje u ovoj domovini koja je naš jedini zavičaj. Samo na njoj možemo preživjeti, samo na njoj se odvijaju ljudske sudbine i uz nju smo svi vezani pa i mi kršćani. Naša domovina je tek mali sitni trunak, ali je naša, nju ne smijemo iznevjeriti, domovinu ne smijemo napuštati . Svi mi trebamo jedni druge. Ma kakve boje bili, naobrazbe ili životne dobi, na kojem god djelu zemlje živjeli i s kojim god mentalitetima, religijama i navikama bili, kakve god bile naše želje, čežnje i naši načini života opet smo jedno.Teško nam je shvatiti da smo jedni drugima sudbina. Dokle god ima siromašnih na zemlji, bogataš ne može mirno ležati i uživati svoje bogatstvo. Dokle god postoje lopovi i kradljivci, ne može pošten čovjek biti siguran, ne mogu djeca bezbrižno ići u školu i ne može društvo biti zadovoljno. Ne čuje se više dječja igra, djece je sve manje pa se i nemaju s kime igrati. Naši prostori postaju sve prazniji i pustiji, naš život postaje sve nehumaniji i teži. A tako bi nam lakše bilo kada bi uvažavali jedni druge, kada bi postali prijatelji djeci, odraslima …
Kada bi sve nazvali svojim prijateljima!
Jer očito je da se traži nešto novo među nama. Traži se od nas da se opredijelimo. Treba nam danas čovjek koji nam daje nadu i hrabrost za novi korak. Taj korak bi trebali načiniti kršćani. Jer kršćani imaju snagu, a i viziju što bi trebalo. No pitanje je imaju li kršćani hrabrosti postati prijatelji svima. Imaju li kršćani hrabrosti da budu ono što jesu. Da „igraju napadački“ u prijateljskoj utakmici koja se igra po pravilima Evanđelja, a ne da su im samo dresovi sa imenom kršćanin, a igraju tj. žive po pravilima svijeta. Očito je da nas situacija u svijetu zove da budemo ljudi i kršćani po mjeri Evanđelja.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – pravi put na raskrsnici.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – svjetlo.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – zdravlje.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – život.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – prijatelje.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – lijepe i divne vožnje.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – dobro.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – čovjekoljublje.
Jer opredijeliti se za prijateljstvo znači birati – Bogoljublje.
Opredijelimo se za prijateljstvo!
Ivo Rastočić
