Stvaran lik ili legenda? Negdje dok sam bio klapac, u završnim razredima osnovne ili početnima srednje škole, pomalo je popuštala moja djetinja želja da postanem pomorcem, a u potrazi sam za mogućim zanimanjem naišao na ime Branka Fučića. Bio je to neobičan svat, neovisan o ustanovama i vlastima. Lutao je pustopoljinama Istre i Hrvatskoga primorja tražeći freske i glagoljaške natpise. Nije prošlo mnogo vremena i već sam se bio otputio na studij. Tad sam od nekoga starijeg kolege ili profesora slušao skoro pa legende o Fučiću koji je odmah, prvoga radnog dana, nadređenima dojavio kako ne kani boraviti u uredu, da se vidi isključivo na terenu. I bi tako – govoraše oni koji su držali da se ispuniše proročanstva, a ja se još dugo pitah je li Fučić stvaran lik ili legenda.
Godine 2009., kad sam još bio na početku svoje znanstvene karijere te kad sam već pomalo i zaboravio na svoje djetinje uzore, pozvan sam na međunarodni skup Hum i Hercegovina kroz povijest, koji se održao 4. i 5. studenoga u Mostaru. Na ulazu u veliku dvoranu u hotelu Ero Ivica je Lučić, vidjevši me, zagrmio: „Studenti u zadnje redove!“ „A gdje će sjesti predavači?“, nasmijah se dok me je Ivica (ne znam spominje li se još toga) usmjeravao prema kolegama. Smjestio sam se tad, kao jedan od rijetkih filologa, uz dumu Ivicu, Stanislava, Željka i Peru, ali sam krajičkom oka spazio neobičnoga dugokosog viteza tužnoga lika koji se, manje visinom, a više figurom, izdvajao iz kruga kršnih hercegovačkih predavača. Onoga trena kad je staloženim i tihim glasom otpočelo njegovo izlaganje pod naslovom Crkvena arhitektura Huma – od kasnoantičke tradicije do srednjovjekovnih načela, spoznadoh da smo obojica pripadnici šperske (standardnojezično dalmatinske) manjine, ali i da sve intelektualne snage, svatko iz svoje struke, upinjemo u obranu hrvatstva Huma. U stanci mu priđoh, prijeđosmo odmah na ti (iako je među nama gotovo dvadeset godina razlike) jer nam je oboma bilo nenaravno prići suzavičajniku dugih vlasi i u bijeloj košulji persirajućim tonom te se osamismo. Obojica se, naime, ne ćutjesmo najugodnije u mnoštvu (s tim da sam ja, priznajem, to malo bolje skrivao). Odmah me je poučio da je on Marínko (naglasak je na srednjemu slogu) te ga otad po naglasku razlikujem od humskoga kolege Màrīnka (naglasak je na prvome slogu) Marića.
Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam, obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam
Trebalo je proći još godinu-dvije da se počnemo redovito viđati. Dotad bih vijesti o Marinkovim posjetima Neretvanskoj krajini i istočnoj Hercegovini čuo iz druge ruke: dumo Ivica mi je spomenuo kako je Marinko posjetio Muzej i galeriju Neum te je ugledavši artefakte, uzbuđeno uzdisao, a u Metkoviću su spominjali predstavljanja radova i knjiga nekoga neobičnog tipa tijekom čijih si izlaganja morao dobro napeti uši da bi išta čuo, ali nakon kojih bi se oćutio ispunjenim jer si vazda, uza ono staro i dobro poznato, čuo nešto posve novo i neobično.
Kako mi je Makarska bila na putu iz Zagreba za Metković te iz Metkovića za Brač, uskoro smo se počeli redovito viđati i izvan znanstvenih skupova, najčešće preko puta trajektnoga pristaništa u Makarskoj. Marinko je uvijek s ponosom isticao svoj kučićki zavičaj, ali je, poput mene, po ženskoj liniji vukao jaku otočku crtu (on starogrojsku hvarsku, ja pučišku bračku). Voljeli smo iste ljude i krajeve. On je tako obožavao putopise Stojana Vučićevića, a ja njegove pjesme i oglede. Obojica smo rado čitali Camusja jer smo se valjda svagdje, pa i u zavičajima, ćutjeli strancima.
Iznimno je volio Pelješac i Boku kotorsku. Bilo ga je nemoguće istjerati iz Stona kad bi se zatekao unutar njegovih uličica, a kad sam odlazio Boku kotorsku (rekao mi je jednom zgodom da je rodbinski povezan s Perastom), ispratio me je uzdahom: „Ah, ta kolijevka melankolije!“ Marinka sam, kao velikoga prijatelja Neretvanske krajine („Čim dođem u Neretvu, prodišem“, govorio je. „Pa kako, Marinko, u to močvare“, odvraćao bih.), nekoliko puta godišnje susretao na Neretvanskim književnim, znanstvenim i kulturnim susretima kojima je bio stalnim sudionikom. Obično bi se termin skupa poklopio sa sjednicom makarskoga gradskog vijeća na kojoj je podnosio izvješće o radu matičnoga muzeja, što ga je iscrpljivalo i izluđivalo, pa bi u Neretvanskoj krajini odahnuo.
Tijekom jednoga od naših susreta poklonio mi je Vodič kroz kulturnu baštinu: Makarska i Makarsko primorje, Biokovo i Zabiokovlje, omiško-rogoznički i neretvansko-stonski kraj (2014.), monumentalno djelo u kojemu je sažeo neke tuđe i mnoge svoje znanstvene spoznaje o zapadnome dijelu Crvene Hrvatske. Nakon godinu dana upitao me je što mislim koliko je primjeraka Vodiča prodano na hrvatskome. „Ne znam koliko je, ali vjerujem da će se rasprodati.“ „Samo jedan, a izdanja su na stranim jezicima gotovo rasprodana. To ti je naš odnos prema kulturi“, govorio je pomalo razočaran, ali nikad pomiren s uobičajenom ravnodušnošću mjesnoga puka prema vlastitoj baštini.
Krajem 2015. Gradski je muzej Makarska na čelu s Marinkom organizirao međunarodni znanstveni skup Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. Godinu je dana, kao osoba od terena i arhiva, a ne ureda, hotela i svečanih večera (obojicu nas je nasmijavao naslov drame Čujete li kako svinje rokću u ljetnikovcima dubrovačkih gospara? Nedjeljka Fabrija), kukao kako ne zna kako će to iznijeti, no izniman odziv znanstvenika i ugodno ozračje tijekom skupa, pomalo su i njega počeli opuštati. Tijekom skupa predstavljen je pretisak Uspomene povistne o kugi u Makarskoj god. 1815. Vjekoslava Cezara Pavišića, kojemu je Marinko bio autorom pogovora i bilježaka, a koji će se pokazati jednim od ključnih djela za proučavanje razvoja hrvatskoga jezika u 19. stoljeću. Dok smo se uspinjali prema makarskoj knjižnici, u kojoj se održavalo predavanje, na jednim je staklenim vratima stajao natpis. Upita jedan stariji gospodina Marinka što piše na vratima, a on će vrckasto: „Zatvoreno zbog kuge!“
Proveo je Marinko, kao pravi povjesničar umjetnosti, čitav život u tome kjaroskuru, stiješnjen između sitnih ljudskih zahtjeva i divote prašine s arheoloških lokaliteta i iz arhiva. „Znaš, turisti nemaju pojma da je usred plaže na kojoj je ljeti najveća gužva bilo kužno groblje. Da i mogućnost zaraze uključimo u turističku ponudu?“
Tih smo se nekoliko godina često susretali tijekom istraživanja koja smo obojica provodili po Makarskome primorju i u kojima mi je bio od iznimne koristi jer je u svojim bilježnicama zapisivao svaku pojedinost o svakome lokalitetu. Obično bih ga susreo u kakvoj stanci dok se smijuljio, s cigaretom u ustima, u radnoj košulji i prašnjavim rabatinkama, s nekim od kolega (volio je uključiti i mlađe snage u završnu fazu istraživanja, kad se posao privodio kraju) ili pomoćnim radnikom. Na licu bi mi mjesta pokazao što je otkrio, a poslije mi poslao članak o tome. Posljednja je istraživanja provodio na makarskome poluotočiću Sveti Petar. „Svašta sam ti tu našao, od pretpovijesti, preko Rima i nekih čudnih nalaza kojih dosad nije bilo na ovome dijelu Jadrana, pa ni šire. Čini se da ovdje ima i starohrvatskih grobova.“ Priopćio mi je tijekom jednoga od naših posljednjih susreta da više nije ravnatelj, da će se napokon moći posvetiti završavanju svih svojih poslova te da ćemo skupa u Boku i Svebarje, što već godinama kanimo. A onda je stigla poruka iz koje se razaznavalo da to više neće biti moguće, da je srce nakon trodnevne borbe popustilo!
Izvrsnost u „provinciji“
Marinko Tomasović završio je studij arheologije i povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a legenda (bolje zvuči tako nego da rečem da mi je to prenio tipkač rada Krešimir Jurić) kaže da mu je diplomski rad bio deblji od prosječnoga doktorata. Godine 1996. zapošljava se u Gradskome muzeju Makarska, čijim je ravnateljem bio 2010. – 2023. Koliko mi je poznato, u znanstvenoj se periodici javio prije točno četrdeset godina (1984.) objavom prikaza knjige Romanika Milana Preloga iz niza Umjetnost na tlu Jugoslavije. Autorom je desetak knjiga te stotinjak znanstvenih članaka, izvješća i kataloga koji se ponajprije odnose na razdoblje od prapovijesti do srednjega vijeka. Radovi mu se ponajprije odnose na područje između Cetine i Neretve s povremenim iskoracima u južnije (Hvar) i jugoistočnije krajeve (Pelješac, istočna Hercegovina i Boka kotorska). Marinko je bio istraživač staroga kova, nikad nije položio vozački niti je imao moderni mobitel. Volim misliti kako ga je upravo ta ljudska crta oblikovala u pravu picajzlu, što je u znanosti vrlina jer te tjera na neprestano čitanje, promatranje i provjeravanje. Volio je iskorake i u druga područja poput književnosti (vrlo su vrijedni njegovi članci o Stojanu Vučićeviću, Dubravku Horvatiću i Niki Andrijaševiću, a njegov je uvodni članak u zborniku Kuga u Makarskoj 1815. jedan od najboljih književno-kulturoloških ogleda koje sam u životu pročitao), folkloristike (u posljednje se vrijeme posvetio ulozi vuka u kulturnome bestijariju, pri čemu mu je vozač bio još jedan neretvanski suradnik Hrvatskoga tjednika Darko Utovac) itd.
Milosti ne tražim niti bih vam je dao
„Nije Tomasović prema svima blagonaklon nego često polemičan i na momente čak sarkastičan“, zapisao je jednom zgodom Ante Škrabić. Posebno se to odnosilo na svojatanje hrvatske sakralne baštine od Cetine preko Stona i Popova do Miholjske prevlake u Boki kotorskoj. Pritom nije štedio ni bliske suradnike. Najzorniji je primjer toga prikaz knjige Klement Grubišić „Buzdo“ kojim se „razotkriva (…) anacionalni pristup neupitnim kategorijama, kao što su hrvatska književnost i kultura.“ Zaboljelo je, naime, Marinka, to što su se autori nekritički oslonili na književnoga povjesnika srbokatoličke orijentacije Petra Kolendića te su taj tekst „dopunjen“ vulgarnostima i psovkama, čiji je izvor beogradska adaptacija Antona Kolendića (Petrova sina), „sukladno nametnutoj ideologiji jugoslavenstva“ pripisali makarskomu katoličkom svećeniku Klementu Grubišiću.
Tijekom našega posljednjeg susreta u Makarskoj uznemireno mi je pričao kako je na skupu Umjetnički dodiri „Istoka“ i „Zapada“ u Orebiću jedna izlagačica uporno izbjegavala izreći notornu činjenicu da su unutar kotorskih zidina gotovo sve crkve katoličke, a samo dvije pravoslavne (a i one su nekoć bile katoličke), pa joj ih je u raspravi sve pojedinačno pobrojio.
O Marinkovu bi se razbarušenu stilu pisanja mogla napisati jedna ozbiljna studija. Možda ga je najzgodnije opisao akademik Stjepan Ćosić: „Po ovome što čitam, ti se u stvari obraćaš iznadprosječnim čitateljima koji, da bi svladali tvoj tekst, trebaju imati šira humanistička predznanja (ne informacije, nego baš znanja), a takvih baš i nema (…) Tvoj je stil u ovom novom žanru u kojemu se ogledaš precrt tvoga znanstvenoga diskursa koji je maksimalno akribičan i nabijen (što je za tzv. znanstvene tekstove bitno i potrebno, ali za ovakve oglede?).” Budući da sam mu često bio lektorom, dobro sam ga poznavao i uvijek sam mu ispravljao samo najnužnije ostavljajući da se i drugi hrvu s njegovom posebnošću duboko svjestan činjenice da se na teme kojima se Marinko bavi čovjek ne može navući ako ih se banalizira ili se o njima piše u nižemu registru.
Istinski naš čovjek na terenu
Što na koncu ovoga sjećanja na Marinka reći? Bio je to čovjek potpuno posvećen poslu, najsretniji u svojemu kutku s knjigama i negdje na terenu u području bez signala, silan zaljubljenik u hrvatsku kulturnu baštinu, poglavito onu Crvene Hrvatske s čijega ruba potječe, u kojoj je proveo gotovo sav radni vijek i za koju mu je trebalo još nekoliko života da je obradi na sebi svojstven način. Ako je itko bio sinonim za akribičnost, bio je to on, počesto i na vlastitu štetu jer ga je to, uz administraciju koju nije podnosio, katkad usporavalo u radu i vjerojatno mu uskratilo akademski naslov doktora znanosti. Bio je istinski hrvatski branitelj i u ratu, i u miru. Bilo je štošta cervantesko (donkihotovsko) i servantesko (po Servantesu iz Maloga mista) u njegovu liku i djelu: vazda pomalo odsutan pogled u daljinu, neprestan sukob sa sredinom u kojoj radi i živi te česti ulasci u bitke u kojima se naizgled nije moglo pobijediti. Upravo su te pobjede ono što ga odvaja od književnih likova.
Izdvojit ću dvije. Prvo, iako je Marinko posljednja osoba koja je voljela mase, ponajprije zahvaljujući njegovu kulturnome vodiču i istraživanju u Kotišini (a ima toga još), Makarska je obogatila vlastitu turističku ponudu jer, ne biste vjerovali, ima turista koje ne zanima samo brza hrana, more kao mjesto hlađenja piva i pevaljka kao temeljni izvor zabave. To što „djelatnici u turizmu“ ne vidi da im turističko odredište ne prodaje samo u se, na se i poda se nego i prirodna i kulturna baština, njihov je problem. Drugo, Marinko je na svojemu primjeru pokazao koja je uloga kulturnoga trudbenika u „provinciji“ jer je umjesto da sjedi u uredu, lijevom nogom rješava papirologiju i prima plaću, visio po terenu, objavio stotinjak publikacija ponajprije u prostoru u kojemu je radio učinivši Makarsku i Primorje ne samo turističkom nego i arheološkom rivijerom. Prepoznali su to i mnogi njegovi znani i neznani kolege. Često su me neki znanci pitali gdje Marinko predaje. Tad bih se nasmijao i rekao in situ.
Nedostajat će mi silno prijatelj po motu i kolega po peru, dočeci na kolodvoru, nervoza dok se ne dođe do otkrića, dugi razgovori nakon obavljena posla te opuštanja uz rokersku glazbu i cigaretu. Možda će tek s malim odmakom i Makarani shvatiti koga su izgubili te mu posvetiti nešto malo više od uobičajenih kurtoaznih riječi kojima se opraštaju od sugrađana. Povjesničari umjetnosti i arheolozi prepoznali ga za života već jesu.
Plaću bih, tako vele, primao u drvima ili slami
Na koncu vas, dragi čitatelji, ostavljam Marinkovim riječima iz kojih ćete i sami razabrati zašto je takav čovjek mogao umrijeti samo od srca: „Strahovito vuku me šume, samostanski hodnici i večernje mise u polupraznim crkvama. Iznimno sam (i uvijek tuđom krivnjom) u bankovnom minusu, a plaću bih, tako vele, primao u drvima ili slami. Nije kriviti splitske fratre što unatoč Grateful Deadu ne zavoljeh pisce bitnike niti poželjeh otići u njihov grad svetčeva imena (San Francisco). Tome je sumnja u čitavom nizu/spletu okolnosti: onih što tjeraju u nadu kako ću po četvrti puta čitati Don Quijotea, već kada me vrijeme i drugo pregazilo u želji za zvukovitijim imenima pisaca/literata, čiju bih listu meni nepoznatih rado i vrlo rado izlistao (premda nekih vrijednih pažnje, pa i čitanja, ili barem u to ne sumnjam odveć). Naposljetku, ponavljam recenzentovo pitanje. Kome sam (za koga) pisao ove crtice o Makaranima? Evo priznajem, čitateljicama ih (a i čitateljima) Glorije namijenio nisam. Mlađariji, studentima? Možda onima koji najiskrenije griješe pretpostavljajući znanost u njima.“
Marinko Tomasović rođen je 5. svibnja 1960. u Splitu. Studij povijesti umjetnosti i arheologije diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Autor je brojnih radova, knjiga, kataloga, znanstvenih članaka, pregleda i kraćih osvrta iz okvira materijalne baštine od prapovijesti do srednjeg vijeka na prostoru između Cetine i Neretve. Bio je član Hrvatskog arheološkog društva, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Matice hrvatske.
Bio je dugogodišnji ravnatelj Gradskog muzeja Makarska. Preminuo je u 64. godini života, od posljedica srčanog udara, 7. srpnja 2024.
Foto: Makarska danas
