-

DOBRO JE ZNATI! Smanjite prskanje ulja iz tave uz pomoć malog trika

Svi m volimo uživati u prženoj i pohanoj hrani, ali samo oni koji čišćenjem liječe nervozu uživaju čistiti masne mrlje koje je zaista teško izbjeći prilikom friganja. Zaista teško, ali ne i nemoguće.

Sve što trebate napraviti je malo promijeniti uobičajenu rutinu. Umjesto da, kao i obično, ulijete ulje u tavu pa je tek potom stavite na štednjak, praznu tavu najprije dobro zagrijte, a tek kad je vruća u nju dodajte ulje pa ga pustite da postigne temperaturu prikladnu za prženje, a ta je od 168 do 170 stupnjeva Celzija (provjerite kuhinjskim termometrom, a u nedostatku se poslužite malim trikom: u ulje umočite čisti suhi drveni štapić i provjerite stvaraju li se mjehurići).

Od pomoći vam može biti još jedna caka: u tavu najprije stavite malo soli. Sol će popuniti sitne ogrebotine koje možda ne vidite golim okom, ali su nezgodne jer mogu izazvati prskanje ulja, piše Slobodna Dalmacija.

Foto: Unsplash

Udruga Obličevac poziva na predavanje ‘Botanička istraživanja u Pločama: stanje i ciljevi’

Akcije udruge Obličevac će slijedećih godina biti usmjerene na pronalazak, determiniranje i dokumentiranje biljnih vrsta na teritoriju Grada Ploča. Stoga pozivaju članove, ali i zainteresirano građanstvo na predavanje koje će se održati u petak, 15. prosinca 2023. s početkom u 15.00 sati u Pučkom otvorenom učilištu Ploče,  Gračka 2, pod nazivom Botanička istraživanja u Pločama: stanje i ciljevi

Predavači su znanstvenici-botaničari Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku:

  • sc. Katija Dolina, znanstvena suradnica, voditeljica Botaničkog vrta na otoku Lokrumu
  • sc. Nenad Jasprica, znanstveni savjetnik

Ulaz je slobodan, a predavanje će trajati oko 90 minuta.

Obilježena 55. obljetnica organiziranog dobrovoljnog darivanja krvi u Metkoviću

U Galeriji GKS-a Metković sinoć, 12. prosinca održana je svečanost povodom 55. obljetnice dobrovoljnog darivanja krvi u Gradskome društvu Crvenoga križa Metković.

Okupljenima su se obratili ravnateljica Gradskoga društva Crvenoga križa Metković Nela Orlović te predsjednik Društva Slobodan Zloić, a obilježavanju je nazočio i gradonačelnik Dalibor Milan, objavio je metkovic.hr.

Prije 55 godina, 3. lipnja 1968. godine organizirana je prva akcija dobrovoljnog darivanja krvi Gradskoga društva Crvenoga križa Metković. Tada su akcije bile organizirane u suradnji s transfuzijama bolnica u Mostaru i Splitu. Danas na području djelovanja Gradskoga društva Crvenoga križa Metković – gradova Metkovića i Opuzena te općina općina Kula Norinska, Zažablje, Pojezerje i Slivno, ima ukupno 200 aktivnih darivatelja krvi. U posljednjih pet godina, akcijama dobrovoljnoga darivanja krvi Gradskoga društva Crvenoga križa Metković pristupilo je čak 2105 darivatelja, a prikupljena je 1861 doza krvi.

Na sinoćnjem obilježavanju dodijeljene su zahvalnice volonterima za dugogodišnje djelovanje u Crvenom križu Metković te priznanja dobrovoljnim darivateljima krvi. Između ostalih, Nikica Butigan dobio je zahvalnicu za 140 puta darovanu krv, a Slobodan Zloić za 125 puta darovanu krv. Leonardo Dragobratović dobio je priznanje za 75, a Darko Batinović za 50 puta darovanu krv. Osim toga, dodijeljena su i priznanja Hrvatskoga crvenoga križa. Zlatni znak za dvadeset godina dobrovoljnog rada i doprinosa u ostvarivanju humanitarnih zadaća Crvenog križa dobili su Nikica Butigan, Stipe Butigan i Slobodan Zloić. Srebreni znak za petnaest godina dobrovoljnog rada i doprinosa u ostvarivanju humanitarnih zadaća Crvenog križa dobila je Vesna Pavlović.

Objavljeni rezultati natječaja za državnu stipendiju za 2023. i 2024. godinu

Ovog utorka objavljeni su rezultati natječaja za državnu stipendiju, odnosno poznata su imena dobitnika državne socio-ekonomske stipendije koja se dodjeljuje u četiri kategorije. Ukupno se dodjeljuje 12.000 stipendija, a ukupno je na trenutno objavljenim listama 11.850 dobitnika. Ova stipendija iznosi 200 eura mjesečno, dodjeljuje se za devet mjeseci akademske godine, a isplata je svakog 15. u mjesecu.

Najviše stipendija, 11.280 dodijeljeno je u E kategoriji studentima s prebivalištem u Hrvatskoj. Uvjete u toj kategoriji ostvarili su studentu s minimalno ostvarenih 800 bodova i prihodima po članu obitelji manjim od 367,72 eura. U istoj je kategoriji dodijeljeno 550 stipendija studentima s prebivalištem izvan Hrvatske, a u toj  su kategoriji stipendiju ostvarili studenti s minimalno ostvarenih 2.200 bodova i prihodima po članu obitelji manjim od 121,80 eura. U D-1 kategoriji za djecu poginulih ili nestalih u ratu dodijeljeno je 19 stipendija, dok je u P kategoriji, za studente s invaliditetom ili pod skrbništvom, dodijeljena jedna stipendija.

Rang liste pogledajte na stranici Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Problemi s mrežom, evo što kažu u A1 Hrvatska…

Cijelo jutro korisnici prijavljuju poteškoće na A1 mreži. Komentarima su zatrpali objave na društvenim mrežama A1 Hrvatska, a žale se na probleme pri uspostavi poziva.

Kontaktirali smo A1, a njihov odgovor prenosimo u cijelosti:

Upoznati smo s trenutačnim poteškoćama prilikom korištenja mobilnih usluga te Vas ovim putem obavještavamo kako naši specijalisti rade na otklanjanju poteškoće.

Ispričavamo se i zahvaljujemo na razumijevanju, objavio je Dalmatinski portal.

Domagoj Vidović: O istočnoj Hercegovini i Crvenim Hrvatima

Tijekom posljednjih se nekoliko mjeseci u žiži srednjostrujaških, što hrvatskih, što bosanskohercegovačkih, što svjetskih medija (ako ne vjerujete, pogledajte na e-adresi  https://www.theguardian.com, ponajprije zbog imenovanja dubrovačke zračne luke po Ruđeru Boškoviću, našla istočna Hercegovina.

Hrvati u istočnoj Hercegovini nekad i sad

Kad biste prosječnoga Hrvata upitali koja mu je prva asocijacija kad spomenete istočnu Hercegovinu, jamačno biste od mnogih čuli kako je riječ o dijelu Hercegovine koji nastanjuje srpsko stanovništvo, rijetki bi se prisjetili da su na zapadnome i južnome rubu toga područja Hrvati i danas većina, još rjeđi da je to područje tisućljetne Trebinjsko-mrkanske biskupije, najstarije biskupije u BiH osnovane nakon hrvatske doseobe i više od dvjesta godina starije od najstarije pravoslavne crkvene ustrojbene jedinice na tome području.

Trebinjsko-mrkanska biskupija jedne od čak deset (nad)biskupija koje su djelovale na području povijesne Crvene Hrvatske (uz Stonsku, Risansku, Kotorsku, Budvansku, Svačku, Pilotsku i Drivašku te Dubrovačku i Barsku nadbiskupiju, s tim da je Dubrovačka nadbiskupija 1828. postala biskupijom), a tek vrlo zanimani da je 1879. u biskupijskome središtu Trebinju živjelo, i u postotku, i brojčano, više Hrvata nego u Ljubuškome.

Naime, te je godine od 790 Trebinjaca bilo 487 (61,65 %) muslimana, 200 (25,32 %) pravoslavaca i 103 (13,04 %) katolika (stanovništvo se tad popisivalo po vjeroispovijesti).

Iste je godine u Ljubuškome popisano 2617 stanovnika, od čega 2156 (82,38 %) muslimana, 131 (5,00 %) pravoslavac i 57 (2,18 %) katolika (u ljubuškome su kotaru, pak, katolici bili izrazita većina s 87,09 %).

Popis je iz 1879. referentan jer odražava stanje prije austrougarske aneksije BiH. Naime, tijekom idućih desetljeća u BiH se doselio velik broj austrougarskih činovnika, pa je i udio katolika u Trebinju 1910. porastao na 17,20 %. Iako se velik dio katolika (poglavito stranih činovnika) iselio iz Trebinja nakon 1918., udio se katolika u gradu nije odveć smanjio nakon stvaranja Kraljevine SHS, pa je 1931. među 6242 Trebinjca bilo 695 (11,13 %) katolika.

Predrasude uvjetovane nepoznavanjem mjesne povijesti dovele su do toga da čak i mjesno stanovništvo s nelagodom izgovara zemljopisnu odrednicu istočna Hercegovina, pa se područje s hrvatskom većinom unutar toga dijela Hercegovine (današnje općine Ravno, Neum i Stolac, istočni dio Grada Čapljine te jugoistočni dio Grada Mostara) vrlo često naziva donjom Hercegovinom.

Bilo je i prijedloga da se Zajednica Hrvata istočne Hercegovine u Zagrebu preimenuje, no njezini članovi nisu pokleknuli svjesni činjenice da su Hrvati donedavna nastanjivali i gore sjeveroistočne ili gornje Hercegovine te da su i danas, iako uglavnom protjerani, vlasnici golemih prostranstava na tome području. Uostalom, 1529. fra Bernardin Pomazanić spominje katolike između Bileće i Gacka, a 1624. fra Blaž Gračanin bilježi 230 katolika u trebinjskome okrugu.

U Trebinju su Hrvati ostali znatnom manjinom do 1953. kad su činili gotovo 8 % u trebinjskoj gradskoj općini iako ih je tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća ubijeno 58 te su 1949. iz grada protjerane franjevke. Nadalje, znatan je udio Hrvata živio u Bjelimićima na granici konjičke i kalinovičke općine, a još 1991. Hrvati su bili većinom u Seljanima (bilo ih je 58 od 100 stanovnika) u nevesinjskoj općini (ondje su i po popisu iz 2013. činili polovicu od deset stanovnika toga sela iz kojega je većina Hrvata 1992. protjerana nakon što ih je 12 ubijeno).

Pritom treba napomenuti kako su u sjeveroistočnoj Hercegovini živjele dvije skupine Hrvata: doseljenici iz zapadne Hercegovine koji su ondje naseljeni po nagovoru mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića nakon 1878. te autohtoni transhumantni stočari koji su sa stokom ljetovali u sjeveroistočnoj Hercegovini, zimovali u Zažablju i Popovu, a jesenili u Školju, tj. primorju od poluotoka Kleka i Pelješca do Bosanke nad Dubrovnikom, o čemu svjedoče i prvi osmanlijski popisi s kraja XV. stoljeća.

Brisanje zemljopisne odrednice istočna Hercegovina iz svehrvatske memorije ostatke bi ostataka istočnohercegovačkih Hrvata i njihove potomke lišilo prava na nadu te ih ostavilo prepuštene isključivo uspomenama.

Iz pisanja se ne samo stranih nego i hrvatskih medija razabire kako je mnogima nepoznat i sastav stanovništva te administrativna podjela BiH, pa su tako i neki naši javnici i strani mediji, pišući o podrijetlu Ruđera Boškovića, Orahovi Do, rodno mjesto Nikole Boškovića, oca glasovitoga hrvatskog znanstvenika, smjestili u srpski entitet u BiH iako je lako provjerljivo da pripada Općini Ravno unutar Federacije BiH.

Radi hrvatske javnosti važno je napomenuti kako Orahovi Do ni danas nije rubno hrvatsko naselje jer je najjugoistočnije naselje s hrvatskom većinom u negdašnjoj Općini Trebinje do 1991. bilo selo Kalađurđevići u Trebinjskoj šumi, smješteno iza zloglasnoga Golubova kamena odakle je sa zaposjednutoga hrvatskog prostora (što se nikad ne naglašava iako je patnja istočnohercegovačkih i dubrovačkih Hrvata tijekom Domovinskoga rata zajednička) granatiran Dubrovnik.

Nakon Domovinskoga rata najjugoistočnije je naselje s hrvatskom većinom Uskoplje tik uz Ivanjicu, iznad Župe dubrovačke, u kojemu živi poveći broj hrvatskih doseljenika.

Prije samo stotinjak godina naselja je sa znatnim udjelom Hrvata bilo i pred samim Trebinjem. Hrvati su i danas većinom u Kotezima i Prhinju u sjevernome Popovu, koje je uglavnom pripalo srpskomu entitetu. Sve to napominjem kako biste stekli uvid u to da Orahovi Do nipošto nije rubno hrvatsko selo, između njega se i Uskoplja prostire visoravan sa selima Golubinac, Belenići i Kijev Do, cjelokupni Bobani u kojima je i hrvatsko selo Grepci, a istočni je hrvatski etnički rub u četrdesetak kilometara udaljenoj Trebinjskoj šumi, gdje smo se nakon Domovinskoga rata čak i pomaknuli još nekoliko kilometara na istok nakon pet stoljeća povlačenja.

Kako je riječ o području pogođenom snažnim iseljavanjem, mala je to pobjeda, ali ipak ohrabruje te je svojevrsnom uvertirom u borbu za strateški vrlo važnu Ivanjicu koja je ključ opstanka Općine Ravno, pa, usudio bih se ustvrditi, i hrvatskoga jugoistočnog ruba u BiH.

Upravo zbog geostrateške važnosti spomenutoga područja ne smije se zaboraviti ni istočna Hercegovina ni svi spomenuti toponimi jer kad ih zaboravimo, onda ih se i odričemo, a kad ih se odreknemo, drugi na njih polažu pravo.

Hrvatin i Hrvoje od XIII. stoljeća i u „srpskim planinama“

Zvonimir Deković, na uobičajene floskule po kojima su suvremeni narodi oblikovani tek nakon Francuske revolucije, običava za bokeljske i svebarske Hrvate odgovoriti kako se oni nisu jedno jutro probudili i odlučili postati Hrvatima, a ista bi se tvrdnja mogla primijeniti i na ostale hrvatske krajeve.

Njegovu je tezu lako oprimjeriti u istočnoj Hercegovini u kojoj su osobna imena Hrvatin i Hrvoje potvrđena od XIII. stoljeća, i to na cjelokupnome području od Zažablja u neumskome zaleđu preko Popova, Trebinja i Bileće do Nevesinja i Foče, a iako se tamošnje Hrvate često nastoji učiniti potomcima Vlaha, udio je vlaškoga sloja, za razliku od unutrašnjosti Balkana gdje su Vlasi očuvali i materinski romanski jezik, u mjesnim govorima, antroponimiji i toponimiji zanemariv, što znači da su Vlasi, koliko god da ih je bilo, zarana jezično i etnički pohrvaćeni.

Na koncu, tijekom XVII. stoljeća na istočnoneretvanskome području na tadašnjemu je mletačkom ozemlju djelovala tzv. hrvatska milicija sastavljena uglavnom od prebjega iz istočne Hercegovine, a gradački su župnici u XVIII. stoljeću gore sjeverne Hercegovine, u kojima je pretezalo srpsko stanovništvo, nazivali srpskim planinama jasno naznačujući da srpski element ne smatraju svojim.

Hrvatska književna baština u istočnoj Hercegovini

Iako istočnohercegovačka književna i kulturna baština nije toliko bogata koliko dubrovački i bokeljski odvjetak hrvatske književnosti i kulture, poglavito nakon osmanlijskih osvajanja, njezino se mjesto unutar hrvatske kulture ne smije zanemariti.

Koncem XII. stoljeća nastaje Evanđelistar kneza Miroslava koji se, u klasičnoj maniri hrvatskoga ekskluzivnog nacionalizma, desetljećima prešućivao u hrvatskoj filologiji sve dok na njega, kao na djelo koje pripada (i) hrvatskoj kulturi, nije počela upozoravati Benedikta Zelić-Bućan, u čemu je nakon nje dosljedan Milko Brković.

Dotad su se „zapadnim“ uresima (među kojima i motivima hrvatskoga pletera) i „zapadnoj“ antroponimiji (don Ivica Puljić upozorio je kako se Ivan Krstitelj u Evanđelistaru kneza Miroslava nazivao Žvan Batista, a koliko nam je znano, navedena antroponimijska formula nije svojstvena južnoslavenskim pravoslavcima) čudili ruski i srpski paleografi.

Benediktinski samostan svetoga Petra u Polju, osnovan u XI. stoljeću na temeljima porušene starokršćanske bazilike u Čičevo kod Trebinja, bio je duhovno središte Trebinjsko-mrkanske biskupije te je morao imati i skriptorij, a 1906. na njegovu je mjestu podignuta pravoslavna crkva te 1998. Petropavlov manastir. Na povijesnome području Trebinjsko-mrkanske biskupije nastalo je i Čajničko evanđelje pisano hrvatskom ćirilicom i glagoljicom, a cjelokupno je istočnohercegovačko područje prepuno stećaka.

Na mnogima se od njih nalaze hrvatskoćirilični natpisi na temelju kojih je razvidno da se štokavska ikavica nekoć prostirala znatno istočnije od rijeke Neretve, barem do današnje hrvatsko-bosanskohercegovačko-crnogorske tromeđe.

Razvoj su srednjovjekovne istočnohercegovačke pismenosti i zametke književnosti (jer pojedine bismo natpise sa stećaka mogli nazvati prahaikuom hrvatske književnosti) gotovo u potpunosti zaustavila osmanlijska osvajanje koja su demografski opustošila istočnu Hercegovinu.

Da su se zametci istočnohercegovačkoga odvjetka hrvatskoga latinizma već bili uhvatili, pokazuju istočnohercegovački iseljenici iz okolice Nevesinja poput Dubrovčanina Grgura Budislavića (oko 1485. – oko 1551.), doktora teologije koji je predavao Zadru, Cosenzi i Sieni, bavio se prirodoslovljem i crkvenim pravom te je pisao stihove na latinskome jeziku. Njegov je nećak Toma Budislavić (1545. – 1608.), trebinjsko-mrkanski biskup 1606. – 1608., na primjerak Svaštica iz prirodoslovlja spomenutoga mu strica Grgura dopisivao hrvatske nazive biljaka. U

povijesti je hrvatske književnosti zabilježen kao suizdavač Jeđupke Mikše Pelegrinovića (koju je lažno pripisao Andriji Čubranoviću) te prijatelj Didaka Pira, portugalskoga humanista koji je djelovao u Dubrovniku. Vezanost je za zavičaj iskazao stalnim nastojanjima da pomogne preostalim tamošnjim kršćanima. U tu je svrhu liječio čak i sultana Murata III. te za nagradu dobio knežiju Bobani.

Nakon smrti u Napulju oporučno je ostavio svoju imovinu dubrovačkoj Bratovštini svetoga Roka za osnutak zavoda Collegium orthodoxum Budislavum koji je trebao pripremati svećenički pomladak za vjersko-prosvjetni rad u pokrajinama pod osmanlijskom vlašću. Zavod je djelovao 1635. – 1648.

Trag je pismenosti tijekom osmanlijske okupacije zapis na ravanjskoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije iz 1579. pisan hrvatskom ćirilicom. Zanimljivo je napomenuti kako je Popovo XVI. – XVIII. stoljeća iznjedrilo barem četiri biskupa.

Iz Rupnoga Dola potječu skadarski i sofijski biskup Dominik Andrijašević (1572. – 1632.) te nikopoljski i sofijski biskup te trebinjsko-mrkanski administrator Marko Andrijašević (oko 1670. – 1740.), a iz Orahova Dola potječu barski nadbiskup Toma Medvjedović (1573. – 1608.), lješki biskup Benedikt Medvjedović (? – 1654.), a možda i skopski biskup Toma Tomičić (spominje se 1736. njegov pohod u Popovu). Svi su oni, uz neke župnike poput fra Blaža Gračanina, ostavili i pismene zapise, ponajprije o položaju mjesnih katolika i brojnosti svojih župljana.

U istočnoj Hercegovine uščuvane su ujedno najstarije hercegovačke matične knjige, i to župa Rupni Do (u Popovu) i Gradac (u Zažablju, u neumskome zaleđu) koje se vode od 1708. odnosno 1709., a vjerojatno su postojale i starije, iz druge polovice XVII. stoljeća.

U XVIII. stoljeće matične su knjige bile gotovo jedini prežitak višestoljetne pismenosti najvjerojatnije zbog toga što su stalni mletačko-osmanlijski sukobi raselili stanovništvo, dodatno osiromašili i onako ubog puk te ugasili središta pismenosti u Popovu koja su opstajala ponajprije zahvaljujući blizini Dubrovačke Republike. U XIX. stoljeću književna se i publicistička pozornica budi. Najstariji je u nizu hrvatskih književnika i publicista iz istočne Hercegovine koji su svoje djelovanje otpočeli u XIX. stoljeću Martin Đurđević (1845. – 1913.), rođen u Doljanima, selu na samoj granici s Hrvatskom, nedaleko od Metkovića, koji u Memoarima s Balkana (1858. – 1878.), knjizi objavljenoj 1910., Dubrovnik naziva hrvatskom Atenom te, kao izravan svjedok vremena, opisuje zbivanja tijekom Hercegovačkoga ustanka i ulaska austrougarske vojske u BiH.

Nešto je mlađi od njega Neumljanin Nikola Buconjić (1865. – 1847.), koji je uz etnografsko djelŽivot i običaji Hrvata katoličke vjere (1908.) te Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca (1910.) pisao pjesme, spjevove i roman Grob do groba (1942./1943.). Godine 1936. svoju prvu pjesničku zbirku Vidopoljska noć objavljuje Stočanin Mak Dizdar (1917. – 1971.), a nakon njega na pozornici stupaju Popovac iz Zagorca Anđelko Vuletić (1933. – 2021.), Višićanin Nikola Martić (1938. – 2013.) te Popovac rođen u Turkovićima i hrvatski uznik Stojan Vučićević (1941. – 1989.).

Hrvatskoj književnosti je podrijetlom (otac mu je Hrvat rodom iz Ravnoga) i vlastitim izborom pripadao i Mirko Kovač (1938. – 2013.) rođen na bosanskohercegovačko-crnogorskoj granici, koji u mnogim svojim romanima često opisuje život u hercegovačkome zaleđu Dubrovnika, a u Trebinju je rođen i hrvatski književnik, inače Ličanin, Pero Budak (1917. – 2008.).

Istočna je Hercegovina tijekom posljednjih desetljeća postala rasadnikom suvremenih hrvatskih pjesnika poput Hrašnjanina iz Cerovice sa zagrebačkom adresom Mile Maslaća (1949. – 2007.), Gračanina s neumskom Pere Pavlovića (1952.) i Hutovca s čapljinskom Ljube Krmeka (1969.).

Žrtvama izborena dubrovačka sloboda

Za kraj ću se tek prisjetiti razgovora sa Stanislavom Vukorepom kojemu je pred Domovinski rat u Čepikućama u Dubrovačkome primorju jedan mještanin rekao da živi u kući staroj 300 godina, na što mu je Stanislav odgovorio kako kuće udaljene tek nekoliko kilometara od Čepikuća gore svakih tridesetak godina, a njihovi vlasnici bježe u nepoznato, pa vas pitam, dragi čitatelji, kao potomak istočnohercegovačkih izbjeglica iz Popova, jeste li voljni zaboraviti prekrasne evanđelistare i stećke, prestati tragati za benediktinskim skriptorijima u kojima je neki brat po peru Popa Dukljanina pisao retke neke svoje još nepoznate kronike, prešutjeti dobrotvore našega školstva, kroničare Hercegovačkoga ustanka te velikane suvremenoga hrvatskog pjesništva i pustiti da naše stoljetne crkve od Dubljana do Hrasna i Gradca u crvenicu propadnu?

Sve je to iznjedrila jedna malobrojna, ponosna i svako malo progonjena zajednica Crvenih Hrvata čijim je žrtvama i trudom Dubrovnik u velikoj mjeri plaćao sjaj svojih crkava, zidina i palača te najveće blago – slobodu.

Piše: Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik

OBAVIJEST! Zatvoren izlaz iz Ulice Lovre Matića u Splitsku ulicu

U sklopu projekta Aglomeracija Metkovića od danas (12. prosinca) pa do iduće srijede (20. prosinca 2023.) bit će zatvoren izlaz iz Ulice Lovre Matića u Splitsku ulicu.

Za vrijeme izvođenja radova izlaz iz navedene ulice se preusmjerava preko Jaslina, prema P. Krešimira IV. i Ul. Sv. Franje Asiškog prema Splitskoj ulici i gradu.

Foto: Ilustracija

OBAVIJEST! Zabranjuju se posjeti na svim odjelima dubrovačke bolnice

Iz dubrovačke bolnice obavještavaju kako se zbog pogoršanja epidemiološke situacije vezano uz COVID-19 infekciju na svim odjelima Opće bolnice Dubrovnik zabranjuju posjete bolesnicima. O prestanku mjera bit ćete pravodobno informirani.

Najavljujemo ‘Božićnu bajku u Prudu’!

NAJAVA | ‘Moja radost i snaga’ – otvorenje izložbe slika autorice Stanislave Stanke Mijić

Moja radost i snaga naziv je izložbe slika autorice Stanislave Stanke Mijić koja će biti otvorena u Galeriji GKS-a Metković u srijedu, 13. prosinca s početkom u 19 sati.

Stanislava Stanka Mijić, rođena je u Metkoviću 13. lipnja 1953. godine. U svom gradu završava gimnaziju, a u Splitu 1. stupanj ekonomije. Radi dugi niz godina u Razvitku, u računovodstvu. Odlazi u prijevremenu mirovinu i kreće u umjetničke vode.

Slikarstvo ju je oduvijek privlačilo te se njime počinje intenzivno baviti od 2002. godine. Slika u svom domu u Metkoviću. Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi. Sudjeluje na kolonijama dobrotvornog karaktera u organizaciji Udruge Prijatelj. Slike joj se nalaze diljem lijepe naše i šire (Europa, Afrika, Australija, Amerika). Ovo joj je druga samostalna izložba.

Organizator izložbe je Ustanova za kulturu i sport Metković, a održava se uz potporu Grada Metkovića.

Zadnje objavljeno