Tople obale djetinjstva. „Jedan po jedan dohodu vlastela/u crnom lijesu nošeni od fakina/na zadnje sijelo, gdjeno znak propela/grbove kruni podno ruzmarina“, glasoviti su stihovi iz soneta Na Mihajlu Iva Vojnovića na koje se često vraćam kad mi ode netko drag. Posljednji sam ih se put prisjetio čitajući i slušajući multimedijski nekrolog Ivice Puljana Tri su se tenora danas sastala na nebu: umro je Dujo Mijić Škiva. Ima nešto čarobno u glazbi, nešto što nadilazi uobičajene društvene podjele, nešto što i od roba učini plemenitaša, a od siromaha bogataša. Ivica me je, ne prvi put, vratio na tople obale djetinjstva u kojemu su neizostavni likovi bili spomenuti šjor Dujo te pokojni Ivo Popović i Stipe Pipinić, ljudi koji su uljepšavali mnoge moje nedjelje i blagdane, čiji su mi glasovi živi i bez ikakva tehnološkoga pomagala, a lica i sad pred očima jer su onim što im je Bog dao nadišli i prostor i vrijeme. Točno se spominjem jedne nedjelje kad sam već počeo raditi, kad sam nakon dugo vremena došao na misu u 9.30, ukutio se negdje uza skaline prema koru i nakon desetak godina (jer odnese čovjeka život na druge strane koliko god se vraćao u rodni kraj) ugledao prizor koji mi je nekoć bio sasma običan: Ivo Popović i Dujo Mijić penju se uza skaline, a barba Stipe Pipinić neprestano trči od kora do sakristije te mi se svaki put javi i povuče me za čupicu.
Barba Stipe je bio obiteljski prijatelj. Vrlo često je dolazio do nas, a kako je na bliskost i računao, znao bi me i malo žešće potegnuti za vlase, pogotovo kad bi mi kosa narasla. Njemu dugujem barem onih 1,6 cm koliko sam prebacio 190 (ako je vjerovati Vali Vasilju i njegovim mjerenjima jer smo mi u milimetar iste visine). Što god sam bio stariji i što sam zbog obveza bio odsutniji, njegov je osmijeh bio širi kad bi me ugledao, a dok ne bih čuo njegovo Domo, di si mi?, smatrao sam da mi nitko nije poželio dobrodošlicu u rodni grad. Naše su se obitelji poput bršljana (a kad bih dolazio u njegovu kuću uvijek sam se divio zelenoj oazi koju su si on i supruga Boženka izgradili) ispreplele kumstvima u više naraštaja, pa je sve te veze nemoguće pobrojiti. Ipak, iz najranijega djetinjstva vučem uspomene na mjerenje visine koje smo Silvija, najmlađa kći jednoga od trojice metkovskih slavuja, i ja usporedno prolazili svatko na svojoj strani vrata (morat ću strica Slobodana upitati je li ostalo kakvih tragova na vratima njegova dnevnoga boravka). Morao sam podijeliti ovih nekoliko misli s vama jer su upravo dobri dusi zemlje podigli ovaj grad i jer dok o njima zborimo, oni s nama žive i sad kad ih nema, a i da vam objasnim kako se na molbu iz jedne e-poruku, bez obzira na obveze, nisam mogao oglušiti.
Važno je zvati se Jure ili o prvim Pipinićima
Davno prije spomenute e-poruke u neobveznome mi je razgovoru Ivan Pipinić rekao kako obitelj proučava rodoslovlje upitavši me što mu je činiti. Rekoh mu tad da treba temeljito proučiti matične knjige. Kad sam prije mjesec i pol dobio e-poruku od njegove tete Darije Jeramaz, saznao sam da su u međuvremenu bili vrlo vrijedni i da je njezin brat Jurica razgranao obiteljsko stablo do 1767.
Prvi spomen Pipinića na koji su naišli odnosi se na jedno zemljište u vlasništvu zadarskoga patricija Grizogona de Civalellis iz 1384. u blizini jedne od slanica (solana) na Pagu. Najvjerojatnije je riječ o zemljištu na sjeveru otoka na koje su Pipinići došli kao zakupci s kopna te su na Pagu bili tek privremeno smješteni jer u različitim starijim popisima paškoga puka koje sam proučio nisam naišao ni na jednoga Pipinića.
S južne se strane Pipinići spominju u Omišu, i to kao plemićka obitelj. Štoviše, kao opunomoćeni je knez Toma Pipinić uime stanovnika Omiša i Rogoznice potpisao ugovor s Mletačkom Republikom 3. ožujka 1444. u vrlo važnome trenutku, samo nekoliko desetljeća prije privremenoga pa gotovo dvostoljetnoga pada Rogoznice, istočnoga omiškoga zaleđa i Makarskoga primorja pod Osmanlije. Dana 10. siječnja 1449. isti je Toma dobio u godišnji zakup Srinjine i Primorje za 80 dukata. Očito je, dakle, da je jedna jaka i plemenitaška grana Pipinića nastanjivala Omiš i njegovu okolicu u razdoblju uoči osmanlijskih osvajanja te se vjerojatno postupno ugasila ili iselila jer na spomen Pipinića u tome kraju u kasnijim razdobljima nisam naišao, a Pipinića nema ni na Braču na koji se velik broj poljičkih, omiških i rogozničkih izbjeglica iselio.
Nekih rjeđih upisa Pipinića u Dalmaciji ipak ima. Tako se 1689. spominje Nikola Pipinić, stražar u dubrovačkome zatvoru, koji je svjedočio u korist Kate Nikoline iz Županjega Sela, jedne od dviju Pelješčanka optuženih da su vještice. Dubrovčani su rado uvozili vojnike i redarstvenike iz Banske Hrvatske, pa je moguće da je i Nikola ili neki njegov predak pristigao u Dubrovnik iz Vinodola jer drugih meni poznatih potvrda toga prezimena na dubrovačkome području nema. Na jugu su zabilježena i prezimena Pipenić i Pipunić, čiji bi nositelji mogli biti povezani s Pipinićima. Pipenići se spominju 1686. kao izbjeglice iz Zagvozda u Podgori, no nakon toga im se gubi trag. Pipunići su se, pak, u Imotsku krajinu doselili iz Rakitna u Hercegovini te je manjemu dijelu nositelja toga prezimena prezime promijenjeno u Pipinić.
Pipinići u Hrvatskome primorju
Najviše je Pipinića u župi Bribir (matični im je zaselak Dragaljin) u Vinodolu u Hrvatskome primorju. Ondje se spominju barem od 1625. Naslov porkulaba (riječ je hungarizmu koji označuje upravitelja utvrde ili namjesnika) nosio je tad knez Juraj Pipinić. Iz te loze Pipinića potječe župnik Broda na Kupi, koji je također nosio osobno ime Juraj. On je 4. travnja 1670. predvodio župljane u borbi protiv carske vojske, što je opjevao i Eugen Kumičić u svojemu glasovitu romanu Urota zrinsko-frankopanska (1903.). Kako je carskih vojnika bilo trideset puta više, ne moram vam opširno objašnjavati kako je sve završilo. Ako je suditi po osobnome imenu, Vinodolka bi po podrijetlu mogla biti glumica Hermina Pipinić (inače rođena u Zagrebu), jer je žensko ime Hermina vrlo često u Bribiru, a možda i prvi rizničar Hrvatskoga nogometnog saveza Ivan Pipinić (na dužnost je stupio 13. lipnja 2021.). Vezu između dalmatinskih i primorskih Pipinića nemoguće je pouzdano utvrditi zbog manjka dokumenata iako ona nije nemoguća zbog zbjegova pred Osmanlijama i činjenice da su među senjskim uskocima bili i mnogi Dalmatinci.
Pipinići se ujedno spominju u Vrbniku na Krku. Između 1640. i 1642. spominju se Matij (darovao janjca za mladu misu popa Gržana Dvorničića) i Ivan Pipinić (vlasnik drmuna, tj. šume, u području od tramuntane, kako je zgodno zapisano). Kao kuriozitet vam navodim da se to zbilo za župnikovanja Jure Bozanića. Iako nemamo za to izravnu potvrdu, lako je moguće da je riječ o potomcima bribirskih doseljenika jer su migracije s kopna na obližnje otoke bile vrlo česte.
Pipinići po Slavoniji
Slavonski Pipinići koji se spominju od konca XVIII. stoljeća također velikim dijelom potječu iz Dragaljina. Najviše ih je u okolici Požege. Tako se od 1799. spominju u Brestovcu (koji im je matično naselje u Slavoniji), od 1816. u Požegi i od 1918. u Daranovcima te poslije u Mikleušu u Podravini. Iz te je loze najpoznatiji velečasni Franjo Pipinić koji je, nakon što je preživio lažne optužbe za prisilna pokrštavanja, obnovio voćinsko marijansko svetište te se bavio prošlošću Požeške biskupije. Nešto manje slavonskih Pipinića potječe od Pipunića iz Imotske krajine kojima je krivo zapisano prezime.
Muke po Mati ili o neretvanskim Pipinićima
Iz Dragaljina potječu neretvanski Pipinići. Koncem XIX. stoljeća u Neretvansku su se krajinu doselila dvojica braće zidara, stariji Mate (kojemu su neretvanski ijekavci odmah „podubrovčili“ osobno ime u Mato) i mlađi Jure. Stariji Mate (Dragaljin, 1866. – Kula Norinska, 1948.) zadao mi je velikih jada jer se ženio dvaput, imao velik broj djece i volio se seliti. Prvo se oženio Antunijom Nikolac (1868. – 1900.) iz Pline. Imali su tri kćeri. U Opuzenu im se 1895. rodila Marija/Marica, a u Metkoviću Ana i Matija (umrla nekoliko mjeseci nakon poroda 1900.). S Jerolimom Farac živio je na Kuli Norinskoj te je imao četvero djece, od čega dva sina Želimira Petra Donka (1912.) i Dragomira Ivana Matu (1915.) te kćeri Slavicu (1908.), Zorku Juliju Anticu, Rajku (1917.), Zoru i Bosu. Željko i Drago bili su pripadnici Prve neretvanske partizanske čete. Željko je tijekom Drugoga svjetskog rata poginuo, a Drago je autor knjige Ratni kotar Metković u NOB-u. Drago je živio nakon rata živio u ulici Prijeko te njegova sina Dragana u svojevrsnome dubrovačkom spomenaru i albumu naslovljenom Ulicama Grada spominje Boris Njavro.
Stariji brat Jure (Dragaljin 1876. – 1951.) imao je četiri sina i dvije kćeri: sinove Anđelka (1901. – 1965.), Jozu (1904. – 1953.: oženio se Trpanjkom Marijom Nesanović i ostao u Trpnju), sina Matu (umro 1906. pri porodu ili neposredno nakon njega), još jednoga sina Matu (1910. – 1965.; iselio se u Južnoafričku Republiku) te kćeri Mariju (1903. – 1954.), Katu (umrla netom nakon poroda 1906.) i Franku (1908. – 1977.; udala se za Karla Bućana u Mravince). Jozo je imao sina Želimira i kćer Luciju. Želimir živi u Trpnju te ima sina Jozu i kćer Valentinu (udanu Koludrović). Djed se Jozo posebno istaknuo tijekom šestosiječanjske diktature kad je hrvatsku trobojnicu postavio na zvonik trpanjske crkve te je postavio Gospin kip na trpanjskoj Škojeri. Da je hrabrost prijelazna, svjedoči činjenica da mu je unuk Jozo pripadnik specijalnih postrojba.
Anđelko je imao troje djece: Juricu (1926. – 1945.; stradao tijekom Drugoga svjetskog rata), Antu (Bracu) (1928. – 1992.) i Stjepana (1932. – 2016.). Ante je imao sina Damira (umro je 2016. u Splitu). Napokon, eto, dođosmo do šjor Stipe koji je s Boženkom Radić imao tri kćeri (Anitu Dominiković, Dariju Jeramaz i Silviju Vučković) i sina Juricu, a njihove potomke vi poznajete, pa ćemo tu s pobrajanjem stati.
Malo statistike
Godine 2001. u Hrvatskoj je živjelo 98 Pipinića. Danas ih je najviše na zagrebačkome području – 29: u Zagrebu 23, Velikoj Buni 5 i Zaprešiću 1. U Hrvatskome primorju žive 24 Pipinića: 9 u Rijeci, 7 u Novome Vinodolskom, 6 u Bribiru te 2 u Marinićima. U Slavoniji ih je 22: 10 u Brestovcu, 7 u Požegi, 2 u Dragovcima te po jedan u Daranovcima, Mikleušu i Pleternici. U Neretvanskoj krajini (svi u Metkoviću iako ih često susrećem nedaleko od drmuna i na Kremeni, pa se vidi veza s krčkim Pipinićima) i Dubrovniku živi ih po 6, a na Pelješcu 5 (troje u Trpnju i dvoje u Gornjoj Vrućici; ovdje se ograđujem jer tako kažu službeni podatci, a ja sam upozoren da na Pelješcu Pipinića osim u Trpnju nema). U ostatku Dalmacije bilo ih je još šestero: četiri u Pagu te po jedan u Slatinama na Čiovu i u Splitu. Više-manje svi vuku podrijetlo od Pipinića iz Dragaljina u Vinodolu. Godine 2011. popisan je tek jedan manje (97). Samo se prezime dovodi u vezu s osobnim imenom Pipe/Pipo, koje se može povezati s osobnim imenima Stjepan, Filip i Josip (Pino).
Na primjeru Pipinića vidimo koliko su nam za istraživanja važna rijetka prezimena jer nam mogu otkriti migracijske smjerove. One ranonovovjekovne možemo tek naslućivati (veza između dalmatinskih i kvarnerskih Pipinića nije nemoguća, ali je zasad nedokazana). Naknadne seobe možemo razmjerno lako pratiti. Gotovo su svi današnji hrvatski Pipinići podrijetlom iz Dragaljina. Oni su se vjerojatno u XVII. stoljeća otamo selili na Krk, a selili su se koncem XVIII. stoljeća u Slavoniju, koncem XIX. stoljeća u Neretvansku krajinu (iz nje na Pelješac, u Dubrovnik i Split te u inozemstvo), na riječko područje i u inozemstvo (dosta ih je u SAD-u). Svi se skupa danas sele prema Zagrebu i u inozemstvo, a po ženskoj liniji i u Zadar gdje, ako se nađete na sveučilištu, možete naletjeti na nasmiješeno lice jedne unuke barba Stipe.
Prosti, Gospodine
Sad se ponovno vraćam na početak ovoga članka, koji bi na Stjepanovo trebao završiti na stranicama metkovskoga svićka (tako bi se približno na čistohrvatski mogao prevesti likemetkovic) jer me žurba kojom sad krećem prema rodnome gradu podsjeća na dane kad sam s jednim manje poznatim metkovskim tajkunom i sivom eminencijom hrvatskoga bankarstva jurio na Veliki petak kako bismo stigli barem na procesiju. Obično bismo se ipak stigli nasloniti na ogradu ispred Martića kuće i čuti barba Stipu kako pjeva Prosti, Gospodine.
- S. Božić ne, božićnica da
Budući da nam u posljednje inkluzivno preporučuju da ne čestitamo Božić (čekam preporuke za čestitanje Bajrama, Hanuke, kineske nove godine i sl., a bome i rođendana jer svi koji na neki datum slave rođendan isključuju one rođene na neki drugi datum), tomu ću prilagoditi čestitku. Pustite si neku pjesmu Maje Blagdan i pročitajte je: na dobro vam došla Badnja večer, čestit vam Božić (neovisno o kalendaru), blagoslovljeni sveti Stjepan i sveti Ivan, proslavite i Nevinu dječicu, svetoga Tomu Becketta, Silvestra, Mariju Bogorodicu, Bazilija Velikoga, Ime Isusovo, svetu Anđelu i svetoga Telesfora koji je uveo ponoćku te sretno vam Vodokršće. Ukratko, sretni vam blagdani (kako se danas reče, pa dajmo sadržaj čestitci) te svega vam obilja i Božjega blagoslova u novoj godini i da nam se pošast prestane prebacivati u velezgoditnjak (da ne rečem jackpot)…
