Sjećam se i sjetih se… Sjećam se da mi je toga toploga rujanskog jutra, dok su se sunčeve zrake probijale do zidova starih kamenih kuća u Krnjesavcu, moja majka obukla mi uštirkanu haljinu na cvjetiće, a pletenice ukrasila rozim fjokima. Uzela me za ruku, a ja skakućući spustila niz skale do jedne bijele kućice koja je ponosno stajala u centru mog grada. Sa jedne strane se uzdizala tete Mare baraka koja je mamila svojim mirisom germe, rogača, šupljih kolača, a sa druge strane teta Ivka nasmijana pekarica. I tako uštirkana sa pletenicama koje su igrale hip hop došla do bijele kućice s velikim zelenim škurama. Prvi pogled bio je na prelijepu tetu koja me uzela za ruku, a majka kaže – “doći ću ja ili baka”. Suznih očiju otpratila sam majku, a škripavi parket… ne boj se ja i ja sam tu! Prolazili su dani i dalje sam sa mojom majkom trčala do prelijepe kuće sa zelenim škurama. Kroz ogradu sam čekala
moju majku, a osmijeh na licu davao je barba Ljubo glazbom, glazbom koja mi je slala poruku – tu sam – tu sam – mama će brzo doći.
I tako prolazili su dani, mjeseci i godine. Odrasla sam. Desilo se čudo, došli veliki strojevi i odnijeli mi kućicu – kućicu moga djetinjstva . Napravili novu veću , a vrtića nema -zašto ? I tako se neki dosjetili da mome gradu treba vrtić . Napraviše veliku kuću u koju dolaze djeca ozarenih lica. Ja sam još tu. Mojoj djeci dajem osmjeh na licu kakav je meni davao barba Ljubo sa svojom glazbom i škripavi parket iz male kućice. I danas kada prođem sjetim se male kućice sa zelenim škurama, sjetim se moga djetinjstva osluškujem glazbu i škripanje parketa. Sjetim se majčine ruke, sjetim se sigurne ruke i zagrljaja tete Marije – sjetim se moga djetinjstva…. a ja? ja sam i dalje u velikoj kući sa svojom djecom i kažem im: “nikada nemojte zaboraviti vrtić u vašem srcu, uvijek nek’ ima svoj kutić” !
Napisala Neđa Vuica odgojiteljica u dječjem vrtiću.
P.S. inspirirano svojim životnim iskustvom
