Najraniji spomen mosta preko rijeke Neretve u Metkoviću seže u drugu polovicu 19. stoljeća, zapravo improviziranu skelu te kasnije drvenu konstrukciju iz 1878. godine koju za prijelaz (pretpostavimo) gradi Austro-Ugarska vojska nakon velike istočne krize i ustanka protiv Osmanlijske vlasti u Bosni i Hercegovini što će službenom aneksijom kulminirati tek 1908. godine. No, budući da se gradić, prije bi se reklo naselje na Neretvi urbano širi i formira u gospodarsko i trgovačko središte donjeg toka Neretve, potreba za premošćivanjem desne (ruralne i periferne) te lijeve obale Neretve na kojoj je i nastalo prvotno naselje na padinama Predolca dogodit će se pravim konstrukcijskim željeznim mostom tek na koncu stoljeća – 1895. godine Jelisavinim mostom – nazvanim prema carici Elizabeti (popularnoj Sisi), supruzi cara Franje Josipa I koji se preinačuje 1973. godine u današnje izdanje poznato kao Lučki most.
Prevladava mišljenje da je konstrukcija od cca 17/18 nosivih drvenih greda (izbrojenih s jedne strane mosta, vidljivo na fotografiji) zabijenih u korito rijeke zapravo bila po sredini predjela današnje Unke, no, to bi mogli znati tek na osnovu topografski relevantnog mapiranja što nam do danas nije poznato.
Naime, predmet i uvod u ovu našu istraživačku priču je ova zanimljiva fotografija koja je izazvala poveći interes među kolekcionarima a koja je slučajno pronađena koncem rujna ove godine u jednom foto antikvarijatu u gradiću Arnaville na sjeveroistoku Francuske, trgovini koja posjeduje ponudu od gotovo pola milijuna fotografija i negativa, stare foto građe 19. i 20. stoljeća iz svih krajeva svijeta, najneočekivanijem mjestu gdje se mogao pronaći prikaz prvog mosta u Metkoviću, barem do danas poznatog slikovnog zapisa.
Albuminska fotografija podlijepljena na karton dimenzija 20,5 x 28 cm, što se u ono vrijeme izrade sa mokre kolodijske ploče smatralo velikim formatom i prvom komercijalnom metodom prenošenja fotografskih pozitiva na papir, dominirala je svjetskom uporabom od 1850. godine. Fotografija je do sada gotovo minorna javnosti a reproducirana je u knjizi Heinricha Rennera izdanoj 1897. godine: Durch Bosnien und die Herzegovina kreuz und quer; Wanderungen (Uzduž i poprijeko Bosnom i Hercegovinom; Planinarski izleti) te kao takva (u raster formi) kružila Internetom na Wikipediji tražilice o Metkoviću sa stranice Internet Archive.
Međutim, ono što je polemiziralo a djelom i osciliralo utvrđivanje sporne datacije nastanka fotografije između kasnih 1880-ih i ranih 1890-ih nedvojbeno je zbunjivalo za godinu koja je opisno i navedena od antikvarijata ali i sa spomenute knjige, gdje se prema vidljivom CIP zapisu publikacije u knjizi u zagradama uz fotografiju naznačuje (1890.), međutim, detaljizirajući prikaze s fotografije godinu nastanka razaznajemo i prema građevinski već završenom i krovom formiranom hotelu Austria koji svoja vrata prvim gostima otvara na Silvestrovo te iste godine, tako da je sporna stavka vidljiv natpis Hotel Austria iznad srednjeg prozora prvog kata kuće što nam već apostrofira o hotelu koji je u funkciji budući da na zimu svakako ne bi imali povoljni utjecaj klime za rascvjetalo lišće na jablanovima ili platanima koji natkriljuju gradske ulice i sličnu vegetaciju. Ovo bi svakako mogla biti prva godina rada hotela pa fotografiju s velikim oprezom prolongiramo u 1891/2. godinu.
Dalo bi se gotovo potvrditi kako joj je upravo Renner i autor (iako s poleđine nema nikakve litografski signaturne oznake) budući da je znatan broj putopisaca novinara, paralelno s carskim fotografima, bio upraksiran da na svojim proputovanjima nosi i barata kamerom te netom izrađuje s negativa, što slovi za jednog od pionira takve radinosti koji je pripravio put današnjim influencerima putopiscima, suvremenom pomoditetu trenda kada svatko može izdati knjigu.
Na ovom uvećanom detalju vidimo Malu rivu (najvjerojatnije građenu od sredine 1880-ih za vrijeme regulacije donjeg toka Neretve) zaokupljenu drvenim bačvama koje su postavljene za skorašnju jematvu, pa sudeći prema još bujnoj vegetaciji pretpostavka je da govorimo o vremenskom razdoblju konca ljeta.
Lijeva obala Neretve kako je i poznato služila je pretežno za odredište putničkog (turističkog) prijevoza (za razliku od desne, neizgrađene obale koja se odnosila na teretni dio) pa stoga na vezu ne zaostaje niti uobičajenih putničkih parobroda.
Prosperitet nakon gradnje Male rive ojačao je pomorstvo te općenito putnički prijevoz zbog pristanišnih riječnih parobroda (prvenstveno radi lakšeg ukrcaja s dodatnim vezovima) kao i dodatnog prometovanja Neretvom. Nasuprot Male rive poveća baraka desno, koja je u ovom primjeru vidljivo skraćena za razliku od prvotno izduljene a potrebite zbog radova na obali i regulaciji riječnog korita tijekom sredine 1880-ih (vidljiva na jednoj panoramskoj fotografiji Pietra Pera Kurajice), najvjerojatnije je služila radnicima kao sprema građevinskog materijala, alatnica ali ne isključujemo ni opciju možebitnog radničkog prenoćišta.
Brdo Predolac na čijem vrhu dominira crkva sv. Ivana Nepomuka i sv. Roka, izgrađena 1850. godine, itekako vidljiva na ovom uvećanom primjeru, govori o stanju tadašnjih socijalnih konotacija kada se domicilni živalj u zimskom periodu, posebice onaj koji je imao parcele na Predolcu, zapravo grijao na sva raspoloživa drva zasađena tom namjenom jer kultura pošumljavanja još nije slovila za paradigmu uređenja gradskog okoliša ili ono što bismo danas nazvali „pluća Metkovića“. Zanimljivost u prikazu je činjenica kako se razaznaju mnoge štale, konobe, spreme, male zazidane potleuše sa suhozidima koje progovaraju o tadašnjem stanju i imetku društvene zajednice ruralnog podneblja i sapete egzistencije. Dakako, dobar je dio tadašnjeg metkovskog sloja imao i obradive površine na desnoj strani Neretve, predjelu koje se i zvalo Metkovsko polje.
Osobno najdojmljiviji detalj s fotografije razaznajemo u prednjem planu lijevo, 12-metarskoj braceri s nazivom vidljivim na pločici krme FILOMENA SUMARTIN privezanoj na obali s pogonom na latinsko jedro čija je karakteristika prepoznatljiva baš prema masivnoj drvenoj gradnji, jednom jarbolu postavljenom bliže pramcu i zaobljenoj, čvrstoj formi trupa s namjenom korištenja za teretnu obalnu plovidbu kada se prevozilo kamen, drvo, vino, ulje, razna poljoprivredna dobra, pijesak te stoku između jadranskih otoka i kopna. Pretpostavimo da je vlasnik bio s Brača (možda Metkovića), ili je znao da će raditi na području delte Neretve pa braceru nosivosti do nekih cca 30-tak tona prepoznajemo po plitkom do srednjem gazu prikladnom za privez u malim otočnim uvalama, plićacima ili u ovom našem slučaju riječnim tokovima budući da na timunu ima postavljen podizač za navigaciju po plitkim vodama.
Trojica muških osoba u brodu, krajnji zasjenjen a drugi sjedeći okrenut u konverzaciji s fotografom na čijem licu razaznajemo smiješak, izvode uobičajene mornarske radnje ili se odmaraju prije plovidbe. Međutim, dječak koji stoji na krmenom dijelu broda uzdignutog, smjelog ali i zamišljenog pogleda na daljinu uprtog baš u pravcu tog prvog drvenog mosta u Metkoviću kao da nam tim pogledom naslućuje viziju budućnosti, moguće iščekivanje skorašnje gradnje novoga mosta.
U fabuli ovog piktorijalističkog kurioziteta neretvanskog scenarija, rutinskog preleta fotografskim trenutkom zamrznutog u vremenskoj kapsuli doskočice manifestirane u sublimaciji kreativnog izraza, poetski zaokružene u krajobraznoj zbilji, naš je fotograf zabilježio pristup koji naglašava ljepotu teme, tonalitet i kompoziciju estetske vrijednosti ali i dokumentiranja stvarnosti. Narativnost u razradi režiranog i stiliziranog prizora koji izvore crpi iz impresionističke težnje ka svakodnevnom, slikovnom naturalističkom postupku ali i povratku iskonskom.
Heinrich Renner (1844. – 1904.) bio je njemački novinar, geograf, putopisac i politički urednik lista Vossische Zeitung u Berlinu kada nakon ustanka 1875. godine dolazi u Bosnu kao ratni izvjestitelj europskih i američkih listova. U Bosni i Hercegovini boravi i prilikom Austro-Ugarske okupacije te ponovno 1894. godine. Svoj putopis po BiH te donjom Neretvom obilježio je velikim interesom šire publike stvorivši time svoje najbolje djelo. Stilski epitetno i lirskom čistoćom opisuje neretvansko podneblje kao rijetko tko prije njega tako da svi čitatelji željni avanturističkog duha lako utone u njegove tekstove. On se ne libi poniznom divljenju glorificirati krajobraze u zatečenom ambijentu u gotovo književno-romantiziranoj maniri.
…No, odjednom se na planinskim obroncima ističu obrisi. To su stvarne, žive ovce – stvorenja koja su se vjerojatno navikla na prehranu kamenjarom. Kako je samo uzvišena i veličanstvena ta divljina; kako se čovjek osjeća malenim u toj samoći – samoći koju je, međutim, već svladao izgradivši kroz nju prekrasnu cestu. Ovo bih područje preporučio svakom turistu ili slikaru, osobito zbog upečatljivih kontrasta koji se ondje mogu pronaći.
…Nakon samo sat i pol cesta se spušta u močvarni teren delte Neretve i do malenog potoka Mislina. Dok jednu stranu ceste još uvijek omeđuju visoke planine, padina s lijeve strane ustupa mjesto prostranoj ravnici – mjestimice obrađenoj, no većim dijelom močvari prekrivenoj zelenom prevlakom, okruženoj visokim šašem, rogozom i, nešto dalje, divovskom trskom. Uz cestu se nižu sela; kuće građene u izrazito talijanskom stilu, obrasle su smokvama i vinovom lozom, a ispred njih nagomilani su snopovi suhe trske, pa čak i plastovi sijena. Zatim polja postaju sve češća. Ovo je kraj u kojem se uzgaja riža. Pojedinačne parcele pravilnog su, četvrtastog oblika i ispresijecane kanalima za navodnjavanje koji osiguravaju da polja ostanu trajno potopljena.
Nadalje, Renner svoje minuciozne doživljaje na zatečenom proputovanju deltom opisuje suptilno s krajnjom realnošću bez uljepšane patetike.
Malarija hara prostranom deltom Neretve – područjem koje je silno profitiralo od regulacije rijeke, ali je i dalje jedan od najnezdravijih dijelova Europe. Nedaleko od jednog od malih sela močvara se širi u pravo jezero. Čamac – pravi izdubljeni monoksil – jedina je veza s najbližim poljima. Stanovnici piju tu vodu; teško je zamisliti kako pritom uspijevaju ostati zdravi. A ipak, kakav je to plodan kraj. Južno voće uspijeva u izobilju, klipovi kukuruza dosežu zapanjujuće dimenzije, vinova loza buja, a smokve izbijaju iz svakog zida – bio bi to pravi mali raj da nije tropskih uvjeta; zadah močvare ogleda se na blijedim, ispijenim licima stanovnika. Zatim se nižu naselja nalik onima u središnjoj Africi: uz svaku kamenu kuću stoji visok plast slame ili sijena, uredno oblikovan u stožac koji nevjerojatno podsjeća na nastambe poglavica iz kraja Unyamwesi.
Svoj utisak u kolijevci i srcu delte Renner neizbježno zatiče i bilježi i u Vidu.
Nalazimo se u jednoj od povijesno najzanimljivijih regija. Još su stari Grci, kolonizirajući ove obale i osnivajući Epidaur, upravili pogled prema ušćima rijeke Naron (Narenta) – jedinim točkama koje su nudile pogodan pristup zaleđu, dok su visoki planinski lanci inače priječili put prema unutrašnjosti. I Rimljani su prepoznali važnost Narente; povijest bilježi veliki rimski grad Naronu, smješten iznad riječne delte – grad koji je u međuvremenu nestao u močvarama Vida. U srednjem vijeku brojne su rimske ceste u zaleđu propale, a samo je Narenta zadržala svoju važnost za trgovinu Dubrovnika i Venecije.
Pitam se je li se Heinrich Renner možda drznuo otuđiti kakav antički artefakt ili kakvom mudrom dosjetkom, odnosno trampom potaknuti mještane Vida na civilizacijske tekovine koje ih uskoro dočekuju jer bi bilo pametno u domaćinstvu imati kišobran, kaput, čizme, cilindar, možda tabakeru za duhan a na konto koje Livijine glave (Marija Antoaneta je mala maca za nju), glave božanskog Merkura, možda kojekakvih metalnih predmeta, ukrasa i sl. kao što je to lukavi sir Arthur Evans špijunirajući napravio desetljeće prije?
Zadržavajući se opisno i dalje po delti, stižemo konačno i u Metković…
Putujući uglavnom dobrim cestama, prošli smo kroz Bačulu, Mislinje, Obradović, Čeletin, Medar i Glavu. S lijeve strane ostavili smo Torre di Norino; još nekoliko uzbrdica, a zatim se otvara prostrana ravnica kojom teče „regulirana” Neretva – iako i dalje tvrdoglavo tjera po svome – te ulazimo u Metković, mjesto koje je nekoć služilo kao odredište za progonstvo i nazivalo se „austrijskim Sibirom“.
Baš kao i danas u Africi, u delti su nicale brojne trgovačke postaje i mala trgovačka središta, premda su se morala nositi i s nepozvanim gostima. Stoljećima su Neretvani bili najstrašniji gusari Jadrana. Njihov se teritorij protezao od planinskog područja uz obalu između Makarske i Neretve – gdje su se nalazila njihova uporišta – pa sve do Duvnopolja u unutrašnjosti; obuhvaćao je i otoke Mljet, Korčulu, Brač i Hvar. Nakon što su napokon pokoreni, duž rijeke se razvila živa trgovina; no tijekom stoljeća delta je postajala sve močvarnija a rijeka je neprestano stvarala nove rukavce čineći regulaciju hitnom potrebom. Taj je posao provela austrijska vlada tijekom 1870-ih i 1880-ih godina; hoće li se to rješenje pokazati trajnim, upitno je – stanovnici Metkovića koji prate stanje u riječnom slivu barem tvrde da su stalno potrebni novi radovi. Ipak, regulacija je donijela određene koristi: mnogo plodnog zemljišta na mjestima gdje je nekoć bila samo močvara te djelomično poboljšanje zdravstvenih prilika. Posebice Metković danas uživa prilično dobar ugled.
Grad je slikovito smješten na ulazu u veliku hercegovačku ravnicu. S planinama u pozadini i širokom rijekom koja protječe kroz krajolik, nalikuje primorskom gradu – gradu koji se, zahvaljujući bosanskoj vladi, može pohvaliti i željezničkom vezom. Budući da na ovom putovanju nisam išao vlakom do Mostara – iako sam prisustvovao otvorenju te pruge u lipnju 1885.
Na ovom mjestu priču privodimo kraju ne ulazeći u unutrašnjost BiH (to ostavljam onima koji žele nabaviti knjigu radi podrobnije znatiželje i uživanja u tzv. „balkanskoj egzotici“ te proučavanju tadašnjih političko-društvenih prilika).
U konkluziji ovog malog putopisnog izleta dalo bi se utvrditi kako se Metković razvio upravo iz tkiva tranzitne urbane jezgre i nezaobilazne rute proputovanja prema unutrašnjosti formirajući status komunikativne prakse svakodnevlja na periferiji Austro-Ugarskog carstva i na prijelomu stoljeća kada će uslijediti neke dramatičnije promjene.
A Heinrich Renner koji se pokazao kao vrstan erudit našeg podneblja opisujući i prikazujući deltu Neretve kao mali raj, trgovačko komunikacijsku aortu, puls koji odiše s ritmom njegovih žitelja, ostavio nam je ovaj krajnje zanimljiv dokumentacijsko-slikovni narativ koji osim svoje povijesne, kulturološke, dakako i antropološke vrijednosti, posjeduje svakako i onu ključnu umjetničku komponentu, pa stoga valjda nadodati da nam je u nasljeđe ostavio možda i najljepšu piktorijalističku fotografiju Metkovića.
Piše: Nikša Margeta / LIKEmetkovic.hr
