Svaki grad ima mjesta i sadržaje za koje se čini da su oduvijek dio njegove svakodnevice. Još važnije, bez njih grad jednostavno ne bi bio isti. Ni Metković nije iznimka.
U Ulici kralja Zvonimira 7 nalazi se legendarni Foto studio Veraja, koji ovih dana obilježava vrijedan jubilej – 70 godina neprekidnog rada. Riječ je o najstarijem fotografskom studiju u dolini Neretve, a vjerojatno i mnogo šire. Sedam desetljeća bilježenja najvažnijih trenutaka iz života ljudi i događaja stvorilo je neprocjenjivu fotografsku arhivu koja danas predstavlja vrijednu baštinu cijeloga donjoneretvanskog kraja.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o sedam desetljeća rada legendarnog metkovskog studija, u kojem su se ljubav prema fotografiji, hobi i posao spojili u idealnu kombinaciju za dug i uspješan životni vijek.
Tijekom svih tih godina tehnologija se neprestano mijenjala – od crno-bijelih filmova, preko kolor minilabova, do današnjih suvremenih digitalnih sustava i ispisa fotografija. Mijenjale su se i generacije fotografa koje su stvarale u studiju, no jedno je ostalo isto – u Foto studiju Veraja fotografija se nije samo izrađivala, nego se živjela.
U razgovoru s Ivom Verajom, fotografom u mirovini i zaljubljenikom u zavičajnu povijest, koji je punih 27 godina bio zaštitni znak metkovskog studija, prisjetili smo se prvih sedam desetljeća njegova rada. Ivo je bio svojevrsni most između Fabijana Lisičića, koji je 1955. godine na današnjem Trgu kralja Tomislava otvorio Foto Neretvu, i Marina Veraje, njegova sina, koji danas uspješno vodi studio.
Da, prije 70 godina veliki čovjek i vrhunski profesionalac Fabijan Lisičić otvorio je u Metkoviću ‘Foto Neretvu’. Kasnije je radnja preimenovana u ‘Foto Fabijan’, a to sam ime, iz poštovanja prema šjor Fabijanu, zadržao i nakon njegova odlaska u mirovinu.
No, treba reći kako se fotografijom u Metkoviću prvi ozbiljno počeo baviti trgovac Jure Nikolac. Spojio je posao i hobi te počeo izdavati razglednice, zahvaljujući čemu je sačuvan velik broj vrijednih fotografija iz razdoblja između dva svjetska rata. Nažalost, 1932. godine tragično je izgubio život, ali upravo njega možemo smatrati začetnikom ozbiljne fotografije u Metkoviću.
Posebno vrijedan dio njegove ostavštine je fotoalbum s deset fotografija kojima je dokumentirao dolazak Franza Ferdinanda u Metković te ispraćaj lijesova njega i supruge Sofije nakon atentata u Sarajevu.
Nikolac, Mustapić, Katić, pa Fabijan Lisičić
Ivo Veraja podsjeća kako je u Metković 1926. godine stigao Luka Mustapić, rodom iz Slivna Ravnog, koji je sve do smrti 1948. vodio fotografsku radnju.
Fotografirao je vjenčanja, krštenja, sprovode i brojne druge događaje. Nakon njegove smrti posao je nekoliko godina nastavila supruga Sara, a poslije nje kratko je radio Ljubo Katić. Nakon toga Metković neko vrijeme nije imao fotografa.
Dolaskom Fabijana Lisičića 1955. godine počinje novo poglavlje metkovske fotografije.
Fabijan je stigao iz rodnih Kaštela nakon završetka zanata u Splitu. U Metkoviću je upoznao suprugu, osnovao obitelj i vrlo brzo postao omiljen među ljudima. Tada je grad imao manje od tri tisuće stanovnika.
Radio je s dva fotoaparata koja je donio sa sobom i njima se služio gotovo do umirovljenja. Punih 35 godina, od 1955. do 1990., bilježio je život grada i bio vrhunski majstor crno-bijele fotografije.
U to vrijeme i ja sam se amaterski bavio fotografijom pa me put odveo upravo njemu. Isprva sam promatrao kako radi, a s vremenom me počeo uvoditi u posao i povjeravati mi sve više zadataka. Nije bilo teško učiti uz takvog majstora. Bio je pravi kroničar vremena, aktivan u društvenom i sportskom životu, a gotovo je nemoguće nabrojiti sve događaje koje je svojim objektivom zabilježio.
Fabijan je Ivi Veraji ostavio svoju cjelokupnu arhivu – desetke tisuća negativa koje i danas brižno čuva, zajedno s negativima Luke Mustapića.
Ivo i Marin Veraja
Ivo Veraja preuzeo je studio početkom devedesetih, u vrlo zahtjevnim ratnim okolnostima.
Bilo je to vrijeme stalnih pripravnosti. Odlazio sam gdje god je trebalo, a istodobno je radnja morala biti dostupna 24 sata dnevno. Samo za vojne iskaznice fotografirao sam nekoliko tisuća vojnika.
Nakon rata krenule su ozbiljnije investicije. Podigao sam kredit i ulagao u opremu jer je to posao u kojem morate stalno pratiti razvoj tehnologije. Primjerice, samo kod videokamera promijenili smo osam različitih standarda.
No, za mene ovo nikada nije bio samo posao. U našoj se obitelji mnogo članova u različitim razdobljima bavilo fotografijom. Danas raspolažemo suvremenom opremom i možemo pružiti brojne fotografske usluge.
Hvala Bogu, krediti su otplaćeni, a nakon mog odlaska u mirovinu 2017. godine studio je preuzeo sin Marin, koji ga vodi na još višoj razini. Iako obožavam ovaj posao, bez potpore i žrtve svoje obitelji nikada ne bih uspio. Fotografija traži česta putovanja i mnogo vremena na terenu.
Imao sam sreću raditi s izvanrednim i odgovornim ljudima s kojima sam izgradio odnos temeljen na potpunom povjerenju. Uvijek smo bili potpora jedni drugima, a takvu potporu danas ima i Marin.
Piše: Ante Šunjić / Rogotin.hr
Fotografije: privatni album
