Dolazak broda u luku uvijek privlači pažnju, ali kada na zapovjedničkom mostu stoji kapetan koji je upravo u tom gradu odrastao, takav trenutak dobiva posebnu dimenziju. Upravo tako bilo je kada je u Luku Ploče uplovio danas brod AP Dubrava, kojim zapovijeda kap. Mario Dominiković, pomorac rodom iz Ploča.

Iza zapovjedničkog mosta stoje godine plovidbe, iskustva i odgovornosti koje donosi život na moru. Put od prvih pomorskih koraka do kapetanske dužnosti dug je i zahtjevan, a svaka nova plovidba donosi nove izazove i priče. O njegovom pomorskom putu, životu na brodu i dolasku u rodni grad razgovarali smo s kapetanom Dominikovićem, piše Rogotin.hr.

Kako je izgledao trenutak kada ste kao kapetan uplovili u rodni grad na čelu broda AP Dubrava?

Vrijeme nas taj dan nije baš mazilo, more je bilo malo tvrđe, ali negdje kod Hvara preko VHF-a počeo sam čuti poznate glasove, već su se pripremali za naš dolazak. U Luci Ploče ne trebam puno objašnjavati. Poznajem te ljude, i pilote i kapetane tegljača, i znam da su vrhunski profesionalci koji svoj posao imaju u malom prstu. Atmosfera je odmah bila opuštena, ali profesionalna. Na samom prilasku Obali 5 ugledao sam Agenta na rivi, a onda i veliko iznenađenje suprugu i naše dvije curice. Moram priznati, srce je zaigralo. Taj trenutak ostat će mi urezan u sjećanje do kraja života. Večeras ću ispuniti želju mojim curicama da prespavaju na tatinom brodu. Srce mi je stvarno na mjestu.

Kakav je osjećaj dovesti brod u luku uz koju vas vežu uspomene iz djetinjstva?

Ploče su grad u kojem sam odrastao, znam svaki kamen. Naravno da se osjećam ponosno. Rijetko kome od kolega se poslože karte da ima tu čast uploviti u svoj grad. Nevjerojatno, agent mi je jako dobar prijatelj još iz djetinjstva, naš Baldo Žderić. Nisam ni sanjao da ćemo jednom i surađivati na ovaj način, jer u suštini agent u svakoj luci je produžena ruka zapovjednika i za gotovo svaku potrebu kontaktiramo upravo njega.

Kada ste odlučili da će pomorstvo biti vaš životni poziv?

U srednjoj školi odlučio sam se upisati Pomorski fakultet u Dubrovniku, smjer Nautika. Nije bilo dileme.

Kako je izgledao vaš put od prvih pomorskih koraka do zapovjedničkog
mosta?

Prošao sam ono što se kaže “from bilge to bridge”, znači od santine do zapovjedničkog mosta. Put do zapovjedničkog mosta je jako težak. Bilo je tu puno rada, odricanja i dokazivanja. To nije samo uspon u činovima, to je i škola karaktera.

Proći kroz svaku fazu znači da danas, kada izdam zapovijed, točno znam što taj momak dolje na palubi ili u stroju osjeća i što taj posao zahtijeva. Ne možeš biti dobar zapovjednik ako zaboraviš kako je to kad ti je kombinezon pun ulja. Naravno, kao i svim kolegama, bilo je tu puno propuštenih rođendana, prvih koraka svoje djece, Božića… Danas na mostu ne nosim samo činove, nego i odgovornost za moje ljude i ovaj čelik pod sobom. Taj put me naučio poniznosti pred morem, jer more ne oprašta greške, bez obzira na broj pruga na ramenu.

Koliko godina plovidbe i iskustva stoji iza kapetanske titule?

Počeo sam karijeru 2009. godine na Atlantskoj plovidbi kao vježbenik palube. Vrlo brzo sam došao do funkcije prvog časnika palube. Te 2016. godine odlučio sam okušati sreću na strancu. Nakon sedam godina iskustva na stranim brodovima, 2023. godine vratio sam se u Atlantsku plovidbu i preuzeo funkciju zapovjednika.

Kako izgleda jedan tipičan dan kapetana na brodu?

Ljudi često zamišljaju kapetana s dalekozorom u jednoj ruci i lulom u drugoj, ali realnost je puno kompleksnija. Moj dan na brodu zapravo je balansiranje između tri uloge: menadžera, diplomata i navigatora.

Dan počinje rano, oko 6 ujutro. Prvo kava sa šefom stroja, zatim vremenska prognoza, pozicija broda i potrošnja goriva. Administracija danas čini ogroman dio posla. Kapetan je zapravo gradonačelnik jednog plovećeg grada od čelika.

Veliki dio dana provodim u koordinaciji s časnicima, vezano uz navigaciju, sigurnosne protokole i radove na brodu. Nema pauze – sustav mora funkcionirati 24 sata dnevno, a ja sam taj koji na kraju odgovara za svaku kariku u lancu.

Tipičan dan zapravo ne postoji. Može početi mirno, a završiti potpuno suprotno. Moj zadatak je ostati miran kada svi drugi osjete pritisak.

Večer je vrijeme za razgovor s obitelji preko interneta. Ali i u snu su uši na oprezu – svaka promjena zvuka motora ili jači udar vala kapetana diže iz kreveta prije nego bilo koji alarm.

Koje su najveće odgovornosti i izazovi s kojima se kapetan susreće na moru?

Najveća odgovornost, ona koja ti ne da mirno spavati, su ljudi. Na brodu si otac, majka, sudac, liječnik i zapovjednik. Odgovaraš za sigurnost svakog člana posade.

Izazov je zadržati dobru atmosferu i disciplinu u zatvorenom prostoru mjesecima, jer sretna posada u pravilu znači siguran brod.

Koliko se život pomorca promijenio u odnosu na nekada?

Nekad se pismo čekalo mjesecima. Danas imamo internet, WhatsApp i video pozive. To je blagoslov jer si koliko-toliko uključen u život obitelji, vidiš djecu kako rastu, ali je i svojevrsno prokletstvo – fizički si na brodu, a glavom doma.

Prije bi zatvorio vrata i bio si “na moru”, danas si stalno na obje strane. Isto tako, digitalizacija i automatika danas su na zavidnoj razini, čega prije nije bilo.

Postoji li neka anegdota s mora koju ćete uvijek pamtiti?

Postoji, kako ne. Sjećam se jedne situacije kada smo bili u Kini, na sidrištu, čekali vez, a jedan od mojih zapovjednika (neću spominjati ime) sunčao se gol na provi broda. U jednom trenutku, nakon ručka, zove me sekondo u kabinu i govori da barba trči s prove gol.

Budući da je tada vjetar dobro puhao, pretpostavio sam da je sidro zaoralo. Uskakao sam u kombinezon i uputio se na palubu. Sreli smo se negdje na pola puta, a on, onako gol, govori: “Ćife, obori drugu ankoru da ga fermamo, pa ćemo se maknut odavde čim je makina spremna.”

Cijeli intervju možete pročitati na portalu Rogotin.hr.

Tekst i foto: Ante Šunjić