Ako ste jednom bili na Velebitu, kad god vam se ukaže prilika vratit ćete se na ovu planinu i obići neki novi vrh ili posjetiti ponovo mjesta na kojima ste bili i uvijek će vam biti nešto novo, nikada isto, objavio je HPD Gledavac Metković.

Ovaj put smo na Velebitu bili ranije nego inače. Mnoštvo zelenih nijansi tek prolistalog drveća i bogati kolorit procvjetalih livada bio je novi doživljaj Velebita. U ta četiri dana obišli smo Tulove grede, Zir, Sveto brdo, Vlaški grad, Vaganski vrh, Liburniju, Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu, Baške Oštarije i kupili sir u njihovoj sirani, obišli muzej Like i katedralu u Gospiću, proslavili Tonijev okrugli rođendan i družili, smijali, raspravljali i planirali nove izlete.

Plan za ovaj izlet i sve rezervacije i organizacije obavila je naša Javorka Medić po tko zna koji put i nadamo se i još puno puta i zato jedno veliko hvala, zahvala i Željku Tošiću koji je bio vodič, Stipi i Ivici koji su nas vozili i uložili dodatan napor i kao i obično svima nama koji smo dijelili ta četiri dana Velebita.

Detaljan opis izleta slijedi u nastavku iz pera našeg vrijednog markacista i planinara Kreše Jurića:

Prvi produženi svibanjski vikend članovi HPD Gledavac iz Metkovića proveli su na Južnom Velebitu.

Prvoga dana izleta (1. svibnja) u rano jutro skupina od 25 planinara krenula je s dva kombija i dva osobna vozila put Velebita.

Prema planu, prva skupina se uputila na veličanstvene Tulove grede prolazeći Majstorskom cestom (uz koju se nalazi rodna kuća Luke Modrića) iz Zaton Obrovačkog. Kako je bio praznik, nije nedostajalo posjetitelja ovog prirodnog krškog fenomena što se nadvija iznad ulaza u tunel Sv. Rok i koji je strancima poznat kao lokacija gdje je sniman film Winnetou. U Domovinskom ratu ovdje su se vodile teške borbe o čemu još svjedoče bunkeri i ploče u spomen na poginule branitelje.

Druga skupina se uputila na Zir, istaknuto brdo usred Ličkoga polja kojega možete lako primijetiti kada se vozite autocestom, osobito ako svratite na kavu ili ručak u Macole.
Na kraju dana svi smo se okupili na večeri u ugostiteljskom objektu Prašina pored Gospića gdje će biti naša baza sljedeća tri dana.

U petak, 2. svibnja, rano ujutro krenuli smo Majstorskom cestom s ličke strane do Maloga alana i dalje šumskom cestom do Lišćanih Bunara. To je najkraći, ali ne manje zahtjevan smjer za uspon na Sveto brdo (1751 m), drugi po visini vrh Velebita. Prolazeći Lišćanskom dragom kroz prekrasnu bukovu šumu, po prilično velikoj strmini, nakon sat vremena stigli smo do Jurjevića kuća pored kojih se nalazi izvor vode. I ovdje su vidljivi tragovi iz Domovinskom rata, nekoliko ploča u spomen na poginule branitelje iz Šibenika. Od ovoga mjesta jedna manja skupina se odvojila prema Vlaškom gradu, a ostali pravo u znoju lica svoga na Sveto brdo. Pred nama je bio vrlo strm uspon kakav je sa svih strana ove velebitske grdosije. Na vrhu nas je dočekala neočekivana gužva, iz svih smjerova pristižu planinari svih uzrasta, domaći i strani. Nije ni čudo, ovo je omiljena planinarska destinacija koja se nalazi točno iznad Nacionalnog parka Paklenica. Pogled je predivan u svim smjerovima, a vidi se nadaleko: u podnožju kanjon Velike i Male Paklenice, vrhovi Velebita prema sjeveru, Ravni Kotari, Novigradsko more i Ždrilo, Pag i drugi otoci, prema jugu Tulove grede i Crnopac, a u daljini Promina, Svilaja i Dinara, s druge strane Ličko polje i u daljini vrhovi Plješivice. Nakon odmora, okrijepe i fotografiranja spuštamo se drugom stazom prema Vlaškom gradu gdje na u lijepom planinarskom skloništu na rubu Paklenice čeka naša mala ekipa. Odatle se kasno popodne kružnom rutom spuštamo prema polaznoj točki u Lišćanskoj dragi. Iza nas je ostalo oko 14 km prijeđenoga puta.

U subotu, 3. svibnja, još jedan izazov je pred nama. Već na početku pao je dogovor da će izdržljiviji ići na najviši velebitski vrh, Vaganski vrh koji tek nekoliko metara nadvisuje Sveto brdo, a većima će se uputiti na Liburniju, vrh ispod kojega je Paklenica kao na dlanu. Šumskim putom s dva kombija stigli smo na Bunovac, proplanak ispod Malovana pored kojeg vodi vrlo strma staza kroz bukovu šumu. Polako, poput gusjenica izdužila se naša kolona s ciljem svladavanja ovog najzahtjevnijeg dijela staze. Nakon sat vremena našli smo se na križanju putova (Sveto brdo-Vaganski vrh). Malo dalje od toga u smjeru sjevera ponovno križanje na kojem se odvojila manja skupina za Vaganski a većina je pošla prema Liburniji. Izlazak na mitski Vaganski vrh (1757) je pravi doživljaj, ustvari to je skupina brežuljaka a na jednom se nalazi lijepi drveni križ s nazivom vrha. I s Vaganskog se pružaju veličanstveni pogledi, ali treba malo prošetati s brežuljka na brežuljak. Posebno impresioniraju visoke litice koje okružuju istočnu stranu prema Ličkom polju i pored kojih se čovjek osjeća tako malen. „Brzinci“ s Vaganskog vrha potom se pridružuju ostalima na Liburniji koja je pedesetak metara niži vrh, no, njezina isturenost pruža baš lijep pogled, prije svega na Paklenicu u koju se spuštaju vrlo strme litice i sipari, te plavo more s otocima. Maslenički mostovi su kao na dlanu, a kao stražari s lijeve i desne strane uzvisuju se Vaganski vrh i Sveto brdo.

Nakon povratka u Gospić, s osjećajem uspješno obavljenog zadatka proslavili smo 60. rođendan našega Tonija: pjesma, pokoja kapljica uz večeru i dvije torte da se zadovolje svačiji ukusi.

Nedjelja, 5. svibnja, zadnji dan izleta ostavljen je za rekuperaciju, odnosno izlete po Lici. Jedni su otišli do Memorijalnog centra „Nikola Tesla“ u Smiljanu, drugi do Baških Oštarija, a treći do Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.

Potom je uslijedio povratak, slaganje osjećaja i doživljaja te razmjena mnoštva fotografija u WhatApp grupi. Novi izlet kuca na vrata…