Kada zapravo možemo reći da nešto/nekoga znamo? Kad možemo biti sigurni u to da nam je nešto dovoljno i da je to sve što nam uistinu treba? Kad (i smijemo li uopće) možemo reći da smo bogati? Kad znamo da smo nešto napravili kako treba ili ne treba? Kako znati jesi li dobra osoba ili ne? Tko zapravo upravlja našim mislima i tko nas navodi ili nam daje točne odgovore? Tko smije to činiti?
Sigurno smo se svi jednom našli u situaciji gdje smo si postavili neko ili više pitanja na koje nismo znali odgovor. Nismo znali nekoga bližnjega također, za koga smo mogli pretpostaviti da zna odgovor. Znali smo da ima netko tko zna, ali se nismo usudili jer nismo tu osobu dovoljno poznavali ili nam se bilo neugodno povjeriti strancu. Čega smo se ili se i danas bojimo? Brojne dane sjedim sama u nekoj prostoriji i razmišljam. Postavljam si pitanja. Pokušavam riješiti zagonetke u glavi. Pokušavam pronaći dobre i savjesne odgovore. Pokušavam pobjeći od stvarnosti i stavim se u položaj promatrača. Što vidim?
Možemo li ikada biti dovoljno iskreni prema sebi samima? Možemo li onda postaviti pitanje da li možemo biti dovoljni iskreni prema drugima također?
Postoje li odgovori na ova pitanja?
Stavimo li sebe na prvo mjesto, onda ne znamo možemo li reći da smo sto posto sigurni da poznajemo sebe same. U jednom trenutku sjedimo i govorimo sebi da više ili nikad nećemo napraviti nešto, a već nekoliko trenutaka kasnije se uhvatimo u činu na koji smo olako pristali. Oprostimo si svaku grešku. Drugi put neće biti tako. Do kakvog onda zaključka dolazimo?
Ako ne mogu sa sigurnošću reći i ostati pri tome da nešto hoću ili neću napraviti i to zaista ostvariti smijem li reći da poznajem sebe? Jedno je ono što sami mislimo i osjećamo. Postoji onaj glas koji nam u točnom trenutku kaže je li ono što radimo ispravno ili ne. Taj trenutak traje dovoljno dugo da znamo je li sve u redu ili ne. Savjest je ono što bi nam trebalo biti smjernica koju jednostavno moramo pratiti i surađivati s njom. Upravo zbog toga što pored savjesti postoji ono nešto s čime se mnogi na ovom svijetu bore je uspijevamo uvijek biti savjesni i sigurni u to da činimo pravu stvar.
Što će netko reći? Kakvi će komentari biti nakon što napustimo prostoriju? Kakvo će mišljenje netko o nama imati? Hoćemo li biti omiljeni ili omraženi? Često nam se tuđe mišljenje postavi ispred savjesti. Potrčimo i napravimo nešto iako predosjećamo da to nije dobro, ali zbog tuđeg brige od drugima koliko se brinu o nama, napravimo ono drugo. Ono drugo ne smijemo nazvati pogrešno jer još uvijek ne znamo je li pogrešno ili ispravno.
Kad možemo i smijemo reći da nam je nešto dovoljno? Uzmimo za primjer stanje: „imati“. Imati nečega dovoljno znači dovoljno da mogu preživjeti dan za danom, odnosno, imati toliko da sam siguran do kraja života da mi više ništa neće trebati? Smijem li onda reći da imam ako u ovom trenutku imam dovoljno, ali ne znam da li ću imati sutra? Pojam „imati“ razlikujemo i definiramo različito kod svakog pojedinca. Mi možemo smatrati da netko ima i previše, a ako tu osobu pitamo je li to istina, dobijemo negativan odgovor. Zbog toga i ne možemo osim nikoga osim samoga sebe upitati isto pitanje i vidjeti što ćemo odgovoriti. Tuđe mišljenje nam također ne može i ne bi smjelo utjecati na odgovor jer nam savjest ponovo daje točan odgovor, htjeli mi to ili ne.
Sada već možemo doći do toga da možemo spoznati to da tuđe mišljenje uopće ne smije biti “mjenjač” našeg stanja i osjećanja. Ako ovo prihvatimo kao istinu dolazimo do sljedeće stanice ovog razmatranja, a to se svodi na ideju o tome jesmo li dobra osoba ili ne. Ako živimo u ovom trenutku sada, ali se stavimo u položaj promatrača sebe i ljudi oko sebe, možemo vidjeti da stareći imamo takav dojam da se ljudi neprestano kvare. Da situacija postaje sve gora i gora iz dana u dan. Postajemo svjesni da su ljudi takvi da bi nas mogli “zeznuti” zbog vrlo nebitnih stvari. Isto tako možemo primijetit da ljubav, prijateljstvo, obitelj… nema jasna pravila o tome kako bi nešto moglo biti ispravno. Imamo dojam da bi brat iznevjerio brata bez ikakvog problema. Sestra bi sestru gurnula u ponor kako bi se uzdignula. Majka bi se zbog ljubavnika odrekla djeteta. Dijete bi zbog društva napustilo dom. Zbog nekog ideala kojeg ne možemo nazvati vjerom, čovjek bi oduzeo pravo na život drugoj osobi jer misli da na to ima pravo. Postavljamo pitanje: “Zbog čega se onda uporno udaljavamo od dobra ako dobro poznajemo?”. Jesmo li zapravo svjesni da imamo sve i da nam je sve darovano, a mi taj poklon ne samo da odbijamo, nego ga pritom i uništavamo?
Kako onda možemo znati ili reći jesmo li dobre osobe?
Vratimo se u svoje tijelo. Sada više nismo promatrač. Sad si ti samo ti. Možeš li se prisjetiti svake osude koju si maloprije dok si čitao onaj dio o tome što drugi rade, primjeniti na sebi? Možeš li sam sebe osuditi? Možeš li samog sebe zapitati ili se prisjetiti što si ti nekome loše napravio i pritom sebe kazniti i priznati da si pogriješio? Osjećaš li se sada dobro ili loše? Koliko si puta bio sretan kad si spoznao da si učinio nešto loše? Vjerojatno nijedan. Ako možemo biti iskreni prema sebi, onda se i možemo suočiti s tim da u nama postoje dvije zvijeri. Dobra i loša. Ne postoji uvjetovana dobrota ili zloba u čovjeku. Ne postoji jasno definirana osobnost kod čovjeka. Postoji samo onaj put koji odaberemo. Postoji veličina one zvijeri koju hranimo. Ako prihvatimo da smo sposobni biti bolji iz dana u dan, onda možemo shvatiti i to da jedino mi sami možemo odrediti kakva ćemo osoba postati, postajati. Ako smo danas dobri, to ne mora značiti da sutra ne možemo postati loši i obrnuto. To znači da nam se svaki dan poklanja kao potpuno nova prilika u kojoj sve možemo promijeniti. Svaki dan možemo napraviti nešto novo, dobro, veličanstveno. Svaki dan možemo proučiti sebe. Svaki dan možemo postati svjesni lošega što smo napravili i možemo napraviti sve da to ispravimo. Svaki dan možemo stvoriti nešto novo. Svaki dan možemo iznenaditi svijet, jednu osobu, zajednicu, obitelj, prijatelja. Svaki dan možemo otputovati i vidjeti nešto drugačije. Svaki dan započeti novi posao. Svaki dan krenuti ispočetka. Svaki dan biti netko drugi, bolji. Svaki dan možeš odabrati hoćeš li biti dobra osoba. Koliko je nevjerojatan taj osjećaj? Koliko si sretan sada kada znaš da si ti onaj koji može nešto preokrenuti na dobro? Koliko si svjestan toga da si savršeno stvorenje, stvoreno od Stvoritelja? Koliko odlučuješ biti dobar?
Kako bi zaključili ovo razmišljanje… Sve se zapravo može svesti na to da odgovori na postavljenja pitanja s početka zapravo ne mogu imati savršen odgovor. Da ispravan i dobar odgovor ne postoji. Da ne postoji netko tko nama može dati pravilan odgovor jer nitko ne može biti ti i ti ne možeš biti netko drugi. Nitko ti ne može dati bolji odgovor na tvoje pitanje od tebe samoga, odnosno tvoja savjest koja je Božji dar. Zašto? Zato što ti samo sebi možeš suditi, samo sebe možeš popraviti ili pokvariti. Samo sebe možeš promijeniti. Postani svjestan toga i budi zahvalan. Postani svjestan da si ti jedini koji možeš od sebe stvoriti savršeno stvorenje.
Postoji li bolji osjećaj od toga? Postoji li bolji odgovor na svako pitanje od toga da sam možeš znati sve samo tako da radiš na sebi? Da tobom može i ima pravo upravljati samo Onaj od koga si stvoren? Da ti nitko ne smije i ne može suditi bolje i pravilnije od Onog Bitnog, Najboljeg. Nema.Odgovor na svako pitanje leži u spoznaji da samo možeš odabrati pravi put. Da svako skretanje s puta može biti smjernica za povratak na pravi put. Da svaki pad može bit ustanak. Da se sve može popraviti. Da sve ono dobro i loše što se dogodi danas ne može biti bolje ili gore od onoga što slijedi sutra. Ne trebaš se bojati. Ti to možeš nadvladati jer da ne možeš ne bi ni bio odabran za taj zadatak. Samo ti to možeš. Hrani dobrotu u sebi, pokreni se i promijeni se!
Božena Ljušanin
