Sveti Rok(o) je jedan od omiljenijih svetaca u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, odnosno u Neretvanskoj dolini koja je omeđena crkvama, kapelama u čast Zaštitnika od kuge, kolere i drugih zaraznih bolesti.
Slavi se u Opuzenu, Podgradini, Slivnu Ravnu Vidonjama, Metkoviću, Borovcima, Otrić-Strugama, Desnama, Podrujnici… A brdo Predolac, na čijim padinama počiva stari Metković i na kojem se nalazi zavjetna crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku i sv. Roku, u prošlosti se zvao Sveti Roko. Sve to govori što je morilo naše ljude u ovom prostoru.
Već u 15. st. u Korčulanskom statutu Neretva se spominje kao izrazito opasno područje, a putopisci (Pujati, Fortis, Lanza) malariju nazivaju neretvanskom bolešću na koju je domaće stanovništvo bilo otpornije od došljaka. Godine 1814. i 1816. Neretvu je poharala kuga, a potom i još ubojitija kolera te španjolica nakon Velikoga rata (1918.-1920.). U maticama umrlih još se spominju velike boginje, dizenterija, difterija… podaci su koje su prigodom izložbe Biži, biži, kuga mori! iznijeli Ivan Volarević i Ivan Vekić.
Posljednji događaji nam pokazuju da kuge uvijek ima i da će je biti, pa tako i potreba za zagovorom sv. Roka. U subotu popodne, prije proglašenja zabrane o napuštanju prebivališta, pohodili smo iz pravca Momića, već više od sto godina, napušteno selo Rujnicu u kojem još nauzgor stoji jedino crkva sv. Roka koja se prvi put spominje 1761. prigodom jednoga krštenja. Stanovnici ovoga ubogog, pustog mjesta napučili su prvo sela uz rub Doline u podnožju Male Rujnice, a potonjim migracijama i mnoga druga. Prepoznajemo ih u prezimenima Batinović, Kaleb, Margeta, Nikolić, Ćelić, Drago(j)ević, Prusac, Delija, Medak, Šetka, Bebić, Kežić, Kurt, Grgić… ( iz popisa obitelji sela Rujnica iz 1802.). Crkva je obnovljana više puta, a posljednji put 2004. kako svjedoči ploča na pročelju.
Premda stoji kao nijemi spomenik vremena kada je u ovoj prodolini između Male i Velike Rujnice vrvio život, jednom godišnje, 16. kolovoza, upute se ljudi iz pravca naselja sa sjeveristoka (Podrujnica), s jugozapada (Desane), a nekada i sa sjevera (Borovaci) častiti svoga zaštitnika.
Jednom godišnje svečev kip bude pronešen u procesiji oko crkve uz tihe uzdahe duša koje u nasljeđu posjeduju pobožnost i vapaj predaka.
Taj drveni omanji kip, umjetničko je djelo u stilu tirolske škole, s Rujnice je nestao nakon II. svjetskog rata i dugo nije bio pronađen, bio zamijenjen kipom od gipsa. Pronašao ga je u svojoj mreži ribar u Neretvi pred Kominom. Obnovljen je 2010 godine.
Tko je bio sv. Rok(o)? U njegovu životopisu se navodi da je život posvetio njegovanju bolesnika zaraženih od kuge od koje je i sam bolovao, pa čak bio i protjeran u šumu u kojoj mu je, prema legendi, kruh donosio jedan pas. To je najčešći motiv u prikazima sv. Roka. Zapisano je da je umro 16. kolovoza 1327.
O čašćenju sv. Roka u Hrvatskoj malo je toga napisano, a vrijedan doprinos tome dao je prof. Marko Dragić u znanstvenom radu Sveti Roko u tradicijskoj katoličkoj baštini u Hrvata.
Sveti Roko, Boga moli, da nas kuga ne umori!
